Antropološki osvrt dr. sc. Romane Lekić: Turizam kao paradigma postmoderne ludičke egzistencije u globalnom potrošačkom društvu

Foto: Pexels.com

Antropološki pogled na turizam govori da je turizam ludička, zabavna aktivnost sa simboličkim značenjem.

Komunikaciju u turizmu stoga promatramo sa jedne šire razine i tako dobijamo “big picture” gdje se značenje turizma za turiste ne može tražiti u utilitarnim činjenicama i funkcijama putovanja, već više u dijelu istraživanja, iskustva i doživljaja. Dokolica i razonoda su često okarakterizirani igrom kao osnovnim sadržajem. Igra kao oblik komunikacije ima značajno mjesto ne samo u životu pojedinca već čini integralni dio društvenog života, tradicije i običaja. Turizam je tako specifičan oblik igre koja se po definiciji ne može ralizirati u mjestu prebivališta, pri čemu, upravo zbog toga, ona ima veći potencijal da zabavi i opusti ljude od svakodnevne rekreakcije.

Turizam kao jedan od mogućih modela igre nije samo psihološki već je i društveni i antropološki fenomen. Antropološki promatrano igra je kulturna univerzalija. U tom smislu pojam igre se upotrebljava u najširem značenju.  Neki autori tvrde da se civilizacija rađa iz jednog oblika igre, a od svojeg postanka ljudi se igraju i tim procesom društvo izražava svoju interpretaciju života i svijeta. Igra prethodi civilizaciji, s obzirom da se i životinje igraju, a da civilizacija predstavlja ljudsko odruštvo. U igri ima nešto transcendentno u odnosu na trenutne potrebe života. Igra nešto znači. Turizam predstavja ograničeni poredak u vremenu i prostoru, izvan svakodnevnog života i ozbiljnosti, a istovremeno intenzivno i potpuno apsorbira ličnost putnika – turista.  

Turizmu se pripisuje sposobnost da očuva individualnost ličnosti u otuđenom svijetu gdje dolazi do sve veće unificiranosti i standardizacije. 

U ovom kontekstu turizam omogućuje privremeni prostorno-vremenski bijeg iz stvarnosti, tako što turiste prenosi u druge svijetove, bilo da se radi o putovanju u daleke i egzotične zemlje ili u svijet prošlosti, budućnosti ili fantazije.  Ovdije se radi o težnji ličnosti da izrazi i potvrdi sebe kroz igru. Različite kreativne igre možemo promatrati kao oblik izražavanja i ispunjena sebe, ali i sredstvo kompenzacije. Određene ludičke aktivnosti u turizmu omogućju autoafirmaciju, ali i izražavanje i razvoj kreativnog potencijala turista.  U tom smislu pojedini autori se zalažu za razvoj novog modela “kreativnog turizma” čiji osnovni cilj je upravo razvoj generičkih sposobnosti svakog pojedinca, i to ne samo tijekom putovanja već  i po povratku kuću u stalno prebivalište. 

Igra kao oblik komunikacije u turizmu postaje i društveno prihvatljiv sigurnosni ventil jer daje pojedincu priliku da se isprazni i oslobodi agresivnosti. 

Agresivnost predstavlja zakon samoodržanja vrste, ali za  čovjeka koji živi u društvu ona treba biti savladana i kontrolirana. Filozofi zabave, koji se oslanjaju na antropologiju daju velki značaj univerzalnom postojanju igara kod svih naroda, u širokom rasponu oblika koji zavise od grupe i odnosa sa institucionalnom društvenom i ekonomskom bazom. Igra je element svake civilizacije pa je u tom smislu turizam paradigma postmoderne ludičke egzistencije u globalnom potrošačkom društvu. 

Odmor u kome uživaju turisti predstavlja privremenu pauzu u kojoj oni žive. 

To odgovara tzv. fazi rituala prelaska koja se nalazi negdje “između” u  odnosu na priznati status strukturiranog života, tako da se turisti i fizički i simbolički izdvajaju iz svog normalnog života i svijeta svakodnevice, pri čemu ovaj međuperiod ima tranzicijski karakter. U komunikaciji na odmoru npr. nautički turisti rijetko spominju svoje zanimanje i društveni status kod kuće. Oni se najčešće međusobno upoznaju i predstavljaju samo po imenu. Način obraćanja odvija se spontano. Ovi turisti su ostavili iza sebe većinu stvari koje uobičajeno, kod kuće, predstavljaju indikatore njihovog društvenog i ekonomskog statusa, uključujući automobile, kuće, odjeću, nakit itd. Oni također manifestiraju sličan način i razinu potrošnje: iznajmljuju slične jahte, oblaće slične kupaće kostime, snabdijevaju se i kupuju u istim dućanima, kupuju gorivo u istim marinama itd. Igra ne bi bila igra kada ne bi bila slobodna, kada igrači ne bi dobrovoljno učestvovali, odnosno dobrovoljno počinjali i prekidali igru. Svaka vanjska prinuda, bilo u obliku kazne ili nagrade, lišava igru njene biti, a to je da ima smisao po sebi samoj, a ne van sebe. 

Turističko putovanje također mora biti, prije svega, slobodno, bez bilo kakve vanjske ili unutarnje prinude, da bi bilo turističko. Turisti putuju isključivo radi  osobnog zadovoljstva, gdje žele, kada žele i s kim žele, a u granicama vlastitog vremenskog i financijskog buđeta.

Propisanost i regulacija masovng turizma kao suprotnost pravoj prirodi turizma 

Igre su podvrgnute vlastitim pravilima koje za vrijeme trajanja igre predstavljaju jedino važeću zakonitost. Ipak, neke igre nemaju pravila i podrazumijevaju slobodu improvizacije. Prema ovom pravilu igre mogu biti regulirane pravilima ili fiktivne. Organizirani masovni turizam je najčešće propisana aktivnost, s obzirom da su određena pisana i nepisana pravila ponašanja unaprijed utvrđena od strane organizatora putovanja, a turisti se kupnjom aranžmana obvezuju da će ih poštivati (adekvatno ponašanju u vlaku, avionu, hotelu, kampu, na plaži, da poštuju zakazano vrijeme odlaska na ručak, večere, razglede itd.). Ovdje se zapravo jedan sistem pravila koji vrijedi kod kuće u svakodnevnim životu, zamijenjuje drugim, privremenim, sistemom pravila koji vrijedi za vrijeme putovanja i boravka u turističkoj destinaciji. Na taj način se jedna vrsta neslobode zamijenjuje drugom, tako da izostaje očekivano privremeno oslobađanje od stvarnosti i ulazak u neki radikalno drugačiji svijet. U praksi je relativno mali broj turista u poziciji da se ponaša slobodno, bez propisa i pravila, da improvizira, što upravo predstavlja samu bit turizma. Ponašanje tih malobrojnih turista počiva na principu slobodne improvizacije. 

Njihova igra je u suprotnosti sa pravilima i ima fiktivni karakter. Fiktivne igre su praćene sa spoznajom o nekoj vrsti drugačije realnosti ili u potpunosti nerelanosti u odnosu na svakodnevni život. Unatoč propisanosti i regulaciji masovnog turizma, prava priroda turizma bliža je fiktivnoj igri. Osnovna privlačnost fiktivnih igara je da se igra neka uloga, da se ponaša kao netko drugi. 

Za brojne turiste život na godišnjem odmoru se sastoji više u tome da se izabere ličnost s kojom će se identificirati i koje će se igrati, nego u samom odmoru.

Kroz izbor tih fiktivnih karaktera izbija na površinu prava priroda svakog pojedinca, tako da  su privremene turističke uloge  bliže onome što bi pojedinci željeli da budu od društvenih uloga koje su primorani da igraju u svakodnevnim životu kod kuće. Igranje ovakvih fiktivnih uloga nije podvrgnuto nekim krutim pravilima, već se svodi na  manje ili više uspješno podržavanje određenih uloga. Stupanj uživljavanja turista u pojedine uloge je različit: dok su jedni stalno svjesni privida, drugi se predaju iluziji i samoobmani, uživljavaju se duboko u ulogu, do te mjere da im je vrlo teško vratiti se u realni svijet i ponovo preuzeti  ulogu na koju su primorani u svakodnevnim životu. 

Možemo zaključiti da godišnji odmori i putovanja nisu samo osvježavajući međučinovi u prirodi (san, odmor, hodanje) već i vrijeme zadovoljstva i igara, što se postiže bilo oživljavanjem putem igre, životnih aktivnost naših predaka ( ribolova, berbi, lova), bilo učestvovanjem u novim igrama ( sportovi na plaži, skijanje na vodi, podvodni ribolov itd). Život za vrijeme godišnjih odmora postaje na taj način velika igra: igramo se seljaka, vinara, planinara, lovca, ribolovca, borca, trkača,plesača, pjevača, plivača, avanturiste, bogataša, zavodnika itd.

Neizvjesnost je imanentna igri, uzbudljivost igre leži upravo u činjenici da su tok i ishod neizvjesni i da se ne mogu predvidjeti. Čim daljnji tok i ishod igre postaju poznati igra prestaje biti zanimljivom a najčešće se tada prekida. Ono što upravo nedostaje suvremenom masovnom turizmu je element neizvjesnosti koji doprinosi zanimljivosti i uzbudljivosti putovanja. Kritičari smatraju da pretjerana organizacija, planiranje i predvidivost turističkih paket aranžmana ostavljaju vrlo malo prostora za iznenađenje i nepredvidivost, čime je turizam lišen uzbuđenja koje donosi susret sa iznenadnim nepredvidivim i nepoznatim. Kako je ovakva vrsta turizma lišena avanture turističke agencije su počele sve više organizirati tzv. “avanturistička putovanja” koja bi trebala zadovoljiti potrebe onih turista koji su željni pustolovine i rizika. Ipak, većina kritičara smatra da se tu radi uglavnom o “pseudo avanturama”, koje imaju samo privid avanture, dok se “nevidljiva ruka” organizatora putovanja brine  o sigurnosti turista pri čemu obije strane prečutno prihvačaju ovu vrstau“ igranja avanture”.  

Turistička kultura kao „filmski negativ“ svakodnevne egzistencije

Izbor životnog stila turista bazira se na kulturi i socijalnoj strukturi koja dominira u vlastitom društvu iz koga turista dolazi.  Vrijednosti koje se biraju kako bi bile “preokrenute” predstavljaju “ magiju” turizma i imaju simbolički karakter jer pružaju smisao u kontekstu kulture strukture društva iz koga turisti dolaze. U stvari izborom onoga što žele promijeniti ( preokrenuti) na putovanju, turisti ukazuju na ono što im najviše nedostaje u svakodnevici kod kuće, kao i u kulturi u kojoj žive. Životni stil i ponašanje turista na odabranim destinacijama predstavlja zapravo “filmski negativ” svakodnevne egzistencije, ali i svojevrsnu, privremenu pobunu protiv ustroja vlastitog društva i njegove dominantne kulture gdje ne mogu naći potpunu sreću.

Kako udaljenost između turističke destinacije i turista raste tako nestaje “ mimikrije i transvestije”,  a stvarni povratak u uobičajeno, bilo da se radi o kopnenim, zračnim ili vodenim transportnima sredstvima, pruža mogućnost za razne “ritualne” oblike opraštanja od turističke egzistencije.

Npr. Saudijske ili Iranske turistkinje, prije nego se ukrcaju za povratni let ka domovini, ili već tijekom leta, prikrivaju svoj zapadnjački izgled. To je trenutak kada faza animacije, odnosno igra, dolazi do kraja i način na koji turist racionalizira i prihvaća povratak sa visina turističkog transa  u realnost obične svakodnevice.

Zaključak

Kako transformacija pojedinca u turistu napreduje, svakodnevna sredina u mjestu prebivališta dobija poziciju pozadine – „back home“, kultura ishodišta je prognana u rezidualnu kulturu koja se nalazi u pozadini, a turistička kultura novog svijeta prevladava. Drugim riječima, uobičajena vremenska prostorna i kulturna dimenzija se „ distancira“ u prošlost, a neuobičajeno „sada i ovdije“ dolazi u prvi plan i postaje nova realnost. Turistička kultura kao modus operandi i vivendi turističke egzistencije počinje definirati i redefinirati uloge, pravila, norme, kretanje, oblike, očekivanja i procese; kao i pojam animacije odnosno zabave (ispunjenost novim duhom, hrabrošću i odlučnošću, npr.). Život turista je u suprotnosti sa kulturno oblikovanim i sankcioniranim životom kod kuće, a ludičke sile i želja za dokolicom dobivaju na snazi. Novo turističko stanje, u stvari, potiče anti-strukturalne manifestacije tako da turizam dobiva karakteristike igre.

Kako se uranjanje u turističku egzistenciju produbljuje turist nastavlja ostvarivati ideju da više nije zatvoren u svoje bivše ja (sebstvo) već je privremeno transformiran u novu osobu, sa drugačijim identitetom (turiste) koji igra na novoj pozornici (turistička destinacija). U ovakom svijetu, izvan uobičajenog vremena i prostora, koji je daleko od realnosti koja je ostala kod kuće, turist postaje glumac a turistička kultura scenario. Uranjanje i prilagođavanje turističkoj kulturi može biti postepeno. Najbolje uronjeni u novi životni stil su oni koji su dublje ušli u zanos i čaroliju putovanja. Turist nastavlja „ljuštiti“ kulturne slojeve koje je ponio od kuće, sve dok bude dovoljno „oljušten“ kako bi mogao samostalno nastaviti putovanje. Turist može sada igrati bilo koju ulogu, i to od onih dječjih igara do prikrivanja i promjene identiteta. Ipak, turisti znaju krajnji domet iskakanja iz granica svakodnevnog života i zbog toga ih rijetko prekoračuju.

Važan pojam, koji ilustrira uobičajenu praksu u turizmu je inverzija (radikalna promjena) odnosno život potpuno različit ili suprotan onome što turisti jesu u svom svakodnevnom životu. Biti „kraljica/kralj“ za jedan dan ili „seljak/seljanka“ za jedan dan, kao dva različita kulturna stila, predstavljaju ekstremne mogućnosti u širokom rasponu potencijalinih inverzija u turističkom univerzumu neuobičajenog. Za novostvorenog kralja turizam postaje „mimikrija visokog životnog stila“ koji se danas može ostvariti uz pomoć kreditnih kartica.

Pojedinac želi doživjeti u jednom tjednu ono što mu nedostaje tokom ostatka godine. Zbog toga je veliki dio  turističke potrošnje iznad svakodnevnog buđeta.

Fantazija, iluzija ili san imaju dodatni produbljujući efekt. To je vrsta slobode koje skakač na odskočnoj dasci osjeća kada se jednom nađe u zraku. Dok je u „turističkom transu“ putnik/turist ulazi u „obećani raj“ već na ovom svijetu – iako se ponekad osjeća da je izvan svijeta. Turizam, kao moćni iluzionistički opijat može učiniti da se brojna vrata koja su zatvorena u svakodnevnom životu otvore u univerzumu neuobičajenog. 

Autor: dr. sc. Romana Lekić, prof. v. š. , pomoćnica dekana za studije turizma Edward Bernays, Visoka škola za komunikacijski menadžment

Vijesti: