Hrvatska investofobija

Foto: Pixabay.com

Svako malo u našim medijima možemo pročitati članak nekog od naših uglednih novinara, u kojem se obrušavaju na neku najavljenu investiciju, koja će prema njihovom uvaženom mišljenju, uništiti sve i svašta.

Redovito se pri tome koristi izraz “zaštita od devastacije” kao mehanizam otpora prema investicijama. Nekako sam osjetljiv na ovu temu, pogotovo kada se ta zaštita odnosi na otoke, jer pripadam skupini izbjeglica s tih naših jadranskih bisera, koji su svoj život morali nastaviti negdje drugdje, bez obzira što su mogli i trebali imati sve preduvjete za ostanak. Pored velike baštine koju otočani imaju, mnogi ne mogu osigurati sebi ostanak i opstanak, već su prisiljeni na odlazak

Devastacija se u našoj državi, a posebno na otocima, najviše napravila na populaciji. Populacija je devastirana. I to u jednom dugotrajnom procesu.Naravno, uzrok devastacije populacije bio je u nemogućnosti te populacije da opstane i da osigura osnovne uvjete za život.
Preciznije, nije im se to omogućilo.

Jer uvjete treba stvoriti. Treba investirati. To se nažalost ne radi desetljećima. Ne investira se NIŠTA.

Ne samo da se ne investira, nego se lokalnom stanovništvu, koje ima veliko bogatstvo u vidu zemlje, ne dozvoljava da to bogatstvo iskoristi. Jer ta zemlja nije građevinska. Nije ucrtana u plan. Nije u zoni. I ne vrijedi ništa. Obezvrijedila se. Netko nije dozvolio da postane vrijedna. Ili jednostavno nije učinio ništa. Rezultat je uglavnom isti.

Tako se pored sve te zemlje, ljudi poput izbjeglica odlučuju na odlazak. Napuštaju bisere Jadrana, naše otoke, a zemlja i kuće ostaju prazni.

I nema tih novinara koji bi kritizirali taj nerad institucija, svih do sada u posljednjih 100 godina. Nema tih zaštitnika i dušobrižnika koji bi otišli na te otoke i bili malo s tim ljudima. Nema onih koji bi opisali kako ti ljudi žive. Pogotovo kako žive zimi. Kako prezimljavaju?

Ali kada netko pokuša na te otoke nešto investirati, e onda skoče. Eto ih. Pišu velike članke kako bi zaštitili otoke. Spriječili devastaciju. Sačuvali za iduća pokoljenja.

A ja se pitam za koga?
Za koga štitimo našu djedovinu?
Za one koji će doći kad nas više ne bude?
Za one koji će našu bezvrijednu djedovinu kupiti za kunu.
Za njih?

Umjesto da se planira i omogući lokalnom stanovništvu da iskoristi svoje resurse, prema svim zakonima i propisima zaštite okoliša i svega ostalog, da mogu graditi i raditi ili prodati samo komadić baštine, ali po nekoj pristojnoj cijeni, stanovništvo je prisiljeno prodavati djedovinu u bescjenje. A onda ta bezvrijedna baština u nečijim drugim rukama, pomoću prenamjena i preinaka, postane vrijedna i to višestruko.

Umjesto da se unaprijed planski učini sve kako bi se osigurali uvjeti prema kojima bi investitori mogli ulagati bez ikakve i ičije fobije od devastacije, investitori moraju sami iskapati mogućnosti. I kada ih napokon iskopaju, onda naiđu na “zaštitare naše baštine”.

Naiđu na one koji su šutjeli kada se ta naša baština obezvrjeđivala i šute još uvijek dok propada pred našim očima.

One koji će vjerojatno zašutjeti i odustati od zaštite ako im investitori samo malo gurnu u plitki i jeftini licemjerni džep.

Autor: Miki Bratanić

*Stavovi i preporuke iznesene u autorskim kolumnama, savjetima i komentarima isključivo su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala HrTurizam.hr

Vijesti: