Je li gost uvijek u pravu?

Putovanja nas grade i mijenjaju, obogaćuju spoznajom, oplemenjuju iskustvom… Jedno od takvih promjena koju putovanje čini je tolerancija – i ona prema suputnicima. Putnici uglavnom vide dvije dimenzije putovanja...

Putovanja nas grade i mijenjaju, obogaćuju spoznajom, oplemenjuju iskustvom… Jedno od takvih promjena koju putovanje čini je tolerancija – i ona prema suputnicima.

Putnici uglavnom vide dvije dimenzije putovanja – vlastiti doživljaj (najčešće subjektivan, no naš je, neka ga), takvi smo, i – ljude oko sebe (prečesto ‘brinemo’ tuđe brige).

JESTE LI ZNALI da iza svakog putovanja, pa i onog jednodnevnog, stoji prava mala vojska ljudi čiji je zadatak da ono uspije, prođe najbolje moguće.

Većinu te ‘vojske’ ne vidite, i nikad nećete znati za njih niti pomisliti da postoje. A tu su, za vas – od mehaničara do računovotkinje, agenta do dispečera… Svi oni, uključujući i posade koje vas voze, čuvaju vaše živote, vodiče koji brinu o vašem vremenu … zaslužuju poštovanje. Vozači ne rade od trenutka kad uhvate volan i ne stanuju u autobusu.

JESTE LI SE zapitali gdje su njihovi domovi i koliko ranije su oni ustali da bi došli do autobusa, provjerili ga i krenuli po vas? Nisu poljubili svoju djecu jer je bio puno prije zore kada ste ih vidjeli na kolodvoru.

Vaši vodiči nisu dan počeli uhvativši mikrofon, već puno, puno ranije. I oni imaju svoje kuće, život, obitelj kojima se žele vratiti što prije, a ni to nije kad vas pozdrave na kolodvoru.

Ovakve priče to nažalost nisu.

I kada čujem komentar: “Mi smo to platiti!”
Jeste, platili ste – prijevoz, hranu, sobu, informacije i vaše mjesto na sjedalu u autobusu.

Ali niste platili ljude koji su vam domaćini na putovanju i njihovo dostojanstvo. Nisu na prodaju. Nemaju cijenu. Oni su vam domaćini, a ovo je njihovo radno mjesto. Rade taj posao jer ga vole. Nisu vam sluge.

Poštujte ih. Neka vas putovanje čini boljim ljudima.

Putnici, tko god da su bili, nisu nadogradili svoj osobni “level”. Štoviše, pali su na niži.

Vjerujem da im je na tematskom putu bilosuuuuperrcooolll…” ali posadi s njima, definitivno – nije.
Izazov je bio napisati ovakvu objavu, a pri tom – nikoga ne uvrijediti, imenovati ili prozvati.
Cilj je ostati profesionalan, zadržati nivo, ali i upozoriti da se putnikom postaje.

On raste – cijeli život. Radite na tome! Većina putnika su sjajni ljudi. I mi učimo od njih.
Materijal za nadogradnju je svuda oko nas, na nama je da uzmemo. Nitko se nije rodio naučen.
Zapravo, s ljudima je raditi i teško, i izazov. Ako im prenesemo barem dio onoga što želimo, a oni to prihvate, uspjeli smo.
Suživot u autobusu je mali komadić te priče.

Sretan put, svima

Autor: Tanja Božić, Gastrobajterica


Vijesti: