Najava povećanja boravišne pristojbe i poreza izazvala lavinu nezadovoljstva

Glasno razmišljanje : Nedo Pinezić

Nedavne najave povećanja iznosa boravišne pristojbe i poreza na dohodak za iduću godinu za pružatelje usluga smještaja u domaćinstvu pokrenule su lavinu nezadovoljstva.

Sustav Hrvatske turističke zajednice iz godine u godinu „ubire“ veće prihode temeljem povećanja kapaciteta i prometa. Tako je 2015. godine uprihođeno 410 milijuna kuna, 2017. 463 milijuna kuna, a za 2018. se planira“uzeti“ 540 milijuna kuna. No ni to nije dovoljno pa se već za 2019. planiraju nova povećanja boravišne pristojbe. Kako se raspoređuje taj novac? Kako se vraća gostu? Što od toga novca ima stvarnu funkciju „poboljšanja uvjeta boravka turista“? Otvaraju se brojna pitanja bez konkretnog odgovora. S druge strane u evidenciji eVisitora nedostaje više od 100 000 nekomercijalnih turističkih objekata – stanova i kuća za odmor, „vikendica“. Samo sa tog naslova sustav gubi godišnje više od 100 milijuna kuna pristojbe.

Svaka kuna boravišne pristojbe trebala bi biti upotrebljena u korist gosta koji ju plaća, kako u komercijalnom tako i u nekomercijalnom smještaju.Turistička mjesta koja doživljavaju turistički „boom“ vape za ulaganja u javnu infrastrukturu: prometnice, parkirališta, plaže, sustavi kanalizacije i vodovoda, sustavi zbrinjavanja otpada nisu na potrebnoj razini razvoja pa nerijetko kolabiraju baš u špici turističke sezone. Ogromna izdvajanja za boravišnu pristojbu, porez na dohodak, za komunalne usluge očito ne završavaju tamo gdje bi trebala. Ali zato se najavljuju nova poskupljenja „jer turizmu ide dobro“.

Povećanje nameta

Ovdje se radi o klasičnom spinu : “Nismo vam dugo dizali porez pa imamo opravdanje to učiniti sada”. Međutim kod svakog povećanja poreznog opterećenja , osim kalkulacije većih prihoda, predlagač je dužan poreznim obveznicima odgovoriti na još neka pitanja.

Ljudi koji plaćaju porez imaju pravo znati kako se troši taj porez, kako će povećanje poreza utjecati na poboljšanje društvenog standarda u zajednici, konačno, na koji će im se način vratiti taj porezni novac. Nekima se porezni doprinosi čine smiješnima, međutim nije nimalo smiješno što su građani temeljem osobne imovine u državnu kasu prošle godine uplatili 140 milijuna kuna i još toliko u kasu sustava HTZ-a. U zadnjih nekoliko godina mi uplaćujemo svake godine za 10 do 15 milijuna kuna više u ove “kase”.

Što smo dobili od tog novca?

Nove restriktivne zakone, ukidanje pansiona u domaćinstvu… Ove godine nema čak niti simboličnih poticaja za izgradnju bazena. Na koncu kod poreza je poznato staro pravilo “manje je više”, odnosno blaže porezno opterećenje pozitivno utječe na legalizaciju djelatnosti i time na povećanje volumena ukupnih poreznih prihoda. I obratno.

Inače, prosječni broj postelja u obiteljskom smještaju je 6,6, prosječni prihod po domaćinstvu 50.000,00 kn. Usporedbe radi prosječan državni službenik ima godišnji prihod od neto plaće 84.000,00 kn a njegova plaća u bruto iznosu i razni dodaci porezne obveznike “košta”  120.000 kn godišnje. Dakle za jednu godišnju plaću birokrata koji razrezuje poreze potrebni su godišnji prihodi gotovo triju domaćinstava obiteljskog smještaja.

Čiji je novac poreznih obveznika?

Očito još uvijek naše društvo nije na onoj razini demokracije kada vlast upravlja javnim financijama u korist naroda i po mandatu birača-poreznih obveznika. Naši političari žive u “paralelnom svemiru”, potpuno odvojeni od naroda. Eventualno vide statistički prosjek i one koji “strše” iznad prosjeka. Kako stvarno živi 50% stanovništva, 2/3 građana pružatelja usluga smješta u domaćinstvu – pojma nemaju. Zato se i događa ovaj egzodus stanovništva.

Kreatori porezne politike bi konačno trebali “zagristi kiselu jabuku” strukturnih reformi. Oni se stalno vrte oko porezne reforme sa glavnom zadaćom hranjenja (pre)glomaznog državnog, javnog aparata. Javni aparat je potpuno neučinkovit. Hrvatska gubi stalno stanovništvo, reproduktivno i radno aktivno stanovništvo takvim tempom kojim ostajemo godišnje bez 100.000 stanovnika. Sve mjere koje se poduzimaju trebale bi imati prioritetan učinak zaustavljanja demografske erozije društva. Dizanje porezne presije prema malom čovjeku koji je veća sa jednom nogom izvan Hrvatske sigurno nije dobar potez. Osim ako cilj nije upravo taj – osloboditi predivnu zemlju od (suvišnog) stanovništva.

Nekomercijalni turistički objekti van kontrole

Hrvatska ima, prema podacima Hrvatskog zavoda za statistiku”,na obalnom pojasu i otocima 180.000 vikend objekata. Prema prosječnom kapacitetu od 4 postelje , ukupni kapacitet tih objekata iznosi 720.000 postelja (podaci iz 2016.). To je znatno više od kategoriziranog smještaja. Unatoč zakonskoj obvezi vlasnika vikend objekta da prijavi i odjavi osobe koje borave u takvom objektu putem sustava e visitor, prošle je godine ukupno zabilježeno 12 milijuna noćenja u vikend objektima ili 16,6 noćenja po postelji. Znači da se vikend objekti prosječno koriste 2 tjedna. Imajući u vidu visinu investicije u takve objekte, ovaj podatak baš i nije vjerodostojan.

Obzirom da je zakonska obaveza za svakog vlasnika objekta i članova njegove obitelji plaćanje boravišne pristojbe umanjene za 70% a svakog korisnika, prijatelja koji boravi kod vlasnika redovite pristojbe po noćenju, jasno je koji se gubitak prihoda za sve razine sustava turističkih zajednica, ali i za lokalne samouprave na ovaj način stvara. Nije jasno ni na koji način se stvara obaveza prijave nekomercijalnih turističkih objekata u e visitor? Kategorizirani se smještaj upisuje po zakonskoj obvezi temeljem kategorizacije. A vikendice ?

Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti koji proizvodi štetu

Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti je u potpunoj suprotnosti sa poticajnim mjerama demografske obnove. Njime su izravno pogođeni najosjetljiviji dijelovi društva. Ljudi koji žive u gospodarski i ljudski opustošenim krajevima. Njima je ovim zakonom onemogućeno pružanje usluge hrane uz smještaj. Odnosno tjera ih se da uđu u nepovoljan sustav koji zahtjeva znatna ulaganja, odgovarajuće prostorno-planske preduvjete i kreditnu sposobnost.

Pri tome se još vrijeđa hrvatske državljane da su sanitarno nekulturni, neuredni, da ono što spremamo u svojim domovima, u svojim kuhinjama predstavlja opasnost za zdravlje turista. Ali nema veza ako smo prijetnja za zdravlje članovima obitelji, susjedima, prijateljima nego kada se pojavi turist u ulozi konzumenta tada postajemo prijetnja za zdravlje i to je neprihvatljivo. Prihvatljivo je jedino ako pružamo uslugu doručka. Turistima. Tada isto nismo prijetnja za zdravlje.

Također Zakonom se prisiljava siromašnije slojeve stanovništva na zaduženje kod banaka ako žele pružati uslugu smještaja po kriterijima Ministarstva turizma. Ne po kriterijima gosta, nego MINT-a. Općenito sam povod izmjeni zakona je neprihvatljiv, neargumentiran, krivo usmjeren, u potpunom neskladu sa principima slobodne tržišne utakmice. Riječju nazadnjački. I sve to u trenutku kada smo proglašeni najboljim domaćinima obiteljskog smještaja u svijetu, kada imamo najbolje kuće za odmor u Europi, kada nas naši gosti vole, hvale, preporučuju i rado nam se vraćaju.

Čovjek se pita tko kroji hrvatsku turističku politiku ? I za čiji račun ?

Autor: Nedo Pinezić, www.nedopinezic.com

 

Vijesti: