Nedo Pinezić: Hrvatski domaćini su cijenjeni kao najbolji domaćini u Europi

INTERVJU: NEDO PINEZIĆ

Prvi čovjek obiteljskog turizma u Hrvatskoj, predsjednik Zajednice obiteljskog smještaja pri HGK, nositelj obiteljske tradicije u turizmu kao pripadnik treće generacije, ambasador hrvatskog turizma i još mnogo toga – sve je to Nedeljko Pinezić.

Nedo, kako ga svi zovu od milja, osoba je koja živi turizam svaku sekundu svog života i koji je svoj život posvetio razvoju obiteljskog turizma. Pri tome  nesebično svima je na raspolaganju i pomaže svim turističkim djelatnicima kako bi zajedničkim snagama podigli kvalitetu obiteljskog turizma u Hrvatskoj. Mogu slobodno reći kako je definicija Homoturisticusa upravo utjelovljena kroz lik i djelo Nede Pinezića.

Obiteljski smještaj sa skoro 70.000 smještajnih jedinica čini gotovo 50 posto našeg turizma, te samim time sve govori o njegovoj važnosti za naš turizam kao i potencijalima. Upravo o obiteljskom smještaju, te razvoju i stanju obiteljskog smještaja u Hrvatskoj, imao sam čast razgovarati s Nedom Pinezićem. Forma intervjua je van svih pisanih i nepisanih pravila, apsolutno predugačak, ali jednostavno ga morate pročitati, pogotovo domaćini u obiteljskom smještaju.

Uzmite si vremena, opustite se i pročitajte enciklopediju obiteljskog turizma.

NEDOPINEZICQUOTE

Obiteljski smještaj čini 50 posto našeg turizma, no nekako je stavljen po strani, dapače, svih ovih godina prepušten je sam sebi. Zašto je to tako?

Hrvatski obiteljski  smještaj razvija se u sjeni turističke industrije. Sam pojam „industrija“ dovoljno govori o stanju Hrvatske koja je na razmeđi turskog i egipatskog „industrijskog“ razvoja turizma i austrijskog, bavarskog, švicarskog, talijanskog, francuskog… modela razvoja turizma koji prvenstveno uključuje održivost lokalne kulturne i prirodne baštine, lokalnog stila života, lokalne eno-gastronomske ponude, graditeljskog nasljeđa i slično. Naravno, korporativni kapital stvara sebi povoljno okruženje i u nerazvijenim i zemljama u razvoju duboko prodire u vlast na svim razinama. Naša nastojanja sliče na borbu između „Davida i Golijata“. Možda smo svi zajedno uspjeli sačuvati najveću vrijednost hrvatskog turizma – naše dobre domaćine, naš stil života koji je zapravo najveći doživljaj i najveća atrakcija. Nažalost za neke je destinacije već možda prekasno no do sada turistički najnerazvijeniji krajevi zapravo bilježe i najveći rast potražnje. Primjer su gradovi koji nude upravo to – stalno pulsirajući autohtoni HR stil života ili mala i manja mjesta poput Hreljina, Imotskog, Bribira… u kojima se gosti osjećaju „sljubljeni“ sa sredinom.

Nedavno ste imali sastanak s novim ministrom turizma g. Klimanom, kako ministar gleda na obiteljski smještaj i njegov budući razvoj?

Ministar Anton Kliman je u našem kratkom susretu pokazao zanimanje za očuvanje i unapređenje obiteljskog smještaja. Složili smo se da ljudima treba dati priliku za investiranje pod istim uvjetima kakve ima i turistička industrija. Sve što su hrvatski građani investirali u svoju privatnu imovinu su učinili bez povlastica, po komercijalnim uvjetima uz cjeloživotno odricanje od vlastitog standarda kako bi mogli ulagati u djelatnost. Tu istu privatnu imovinu stavili su u funkciju općeg dobra. Hrvatska ima znatne prihode, značajan izvoz usluga na temelju te privatne imovine, više od 1,4 milijarde Eura, a da nije praktički ništa uložila u uvjete za ostvarenje tog prihoda. Nasuprot tome znamo da je turistička industrija u Hrvatskoj nastala na bivšoj društvenoj, državnoj, privatiziranoj imovini, da su novim vlasnicima otpisivani dugovi, da su hrvatski građani izmanipulirani otkupom obezvrijeđenih vrijednosnica nacionalne imovine, da su novi vlasnici dobili povoljne kredite putem HBOR-a koji raspolaže opet novcem hrvatskih građana tako da građani kreditiraju nove vlasnike nekoć zajedničke imovine. Uz to turistička industrija drastično smanjuje broj stalno zaposlenih i potplaćuje djelatnike, a sve u korist veće profitne stope. To je jednostavno tako kako je i više se ne može mijenjati, zato treba podupirati mikro poduzetništvo koje će čuvati nacionalne interese. Mikro poduzetništvo je temelj ekonomske stabilnosti svih razvijenih zemalja. Drago mi je da smo postigli visoku razinu suglasnosti sa ministrom Antonom Klimanom. Nadamo se da ćemo biti uključeni u procese odlučivanja i više nego do sada, makar možda nemamo baš u svemu identično mišljenje.

Obiteljski smještaj u Hrvatskoj čini jedinstvenu i drugačiju ponudu spram drugih destinacija. Upravo je tu naša najveća prednost od destinacija koje su natrpane hotelima i betonizacijom, zar ne?

Već sam spomenuo da se turizam različito razvija u razvijenim i nerazvijenim zemljama. U nerazvijenim zemljama je u pravilu jednostavnije prekršiti pravila i dopustiti krupnom kapitalu da ostvaruje svoje interese na štetu nacionalnih, odnosno interesa lokalne zajednice. Kada pogledate strukturu ponude zemalja sa najkvalitetnijim turizmom, a to su Švicarska, Bavarska i Austrija, vidite da ona potpuno odudara od egipatskog, tuniškog, turskog modela. 

Ono što je prednost Hrvatske i naspram ovih najuspješnijih destinacija je puno bolja ocjena domaćina.

Hrvatski domaćini su cijenjeni kao najbolji domaćini u Europi. Djelomično je to i silom prilika, jer ste prisiljeni svojim trudom kompenzirati mnogobrojne nedostatke destinacije, od dostupnosti informacija do dostupnosti raznih servisnih službi. Često puta koristimo osobne kontakte, prijateljstva, veze kako bismo izašli u susret svojim gostima. S druge strane volimo se družiti sa drugim ljudima, nešto od njih i naučiti, vježbati svoje govorne sposobnosti na stranim jezicima…gotovo svi imamo rodbinu u inozemstvu koja govori nekim stranim jezikom, takva nam je povijest, mi smo emigrantski narod. Ujedno ta dobra atmosfera domaćinstva predstavlja i daleko najjači „promotivni alat“. Doslovno milijuni ljudi širi dobre vijesti o svojim domaćinima, o lijepim iskustvima, divnoj zemlji… Ne postoji plaćena kampanja koja bi mogla zamijeniti ovaj način promocije.

Koji je po Vašem mišljenju potencijal razvoja obiteljskog smještaja u Hrvatskoj?

Što se samog potencijala obiteljskog smještaja tiče, on je ogroman. Hrvatski domaćini godišnje ulažu u tekuće održavanje 750 milijuna kuna, u tri godine su u nove kapacitete uložili više od 5 milijardi kuna, od obiteljskog smještaja žive brojni ugostitelji, trgovci, turističke agencije, brodari, mali pružatelji usluga… gosti obiteljskog smještaja su slobodni istraživači destinacije, mobilni i raspoloženi za potrošnju prema svom izboru. Više nije izuzetak da gosti stacionirani u nekoj kući za odmor daleko od mora u 7 ili 15 dana boravka „prokrstare“ Hrvatsku „uzduž i poprijeko“. Znam da s otoka Krka gosti obiteljskog smještaja putuju i na slapove Krke – privlači ih asocijacija Krk-Krka, odlaze na Plitvice, u Zadar, Zagreb, Gorski kotar, Istru, na susjedne otoke … Prihvaćaju izazove koji su dobro predstavljeni, za koje postoji dobra i potpuna informacija. Osim toga vlasnici obiteljskog smještaja spremni su ulagati u podizanje kvalitete, ali i u nadogradnju postojećeg smještaja prema vrstama: obiteljski hotel, pansion… ako im se to omogući. Dakle najveći razvojni i investicijski potencijal hrvatskog turizma leži u obiteljskom smještaju.

 

Foto: Nedo Pinezić

Foto: Nedo Pinezić / ITB sajam

Običaji, tradicija, kultura, gastronomija… su sama esencija turizma. Imamo sve, pa čak i odličnu klimu i prekrasno Jadransko more. No kao što godinama vidimo, bez obzira na pomake, činjenica je kako nam se i dalje turizam događa. U čemu je problem?

Ako pogledamo turistička kretanja u Hrvatskoj danas i prije 30 i više godina, moramo konstatirati da se u pogledu trajanja turističke sezone, nismo pomakli dalje od tadašnjih pozicija; dapače, negdje se je sezona čak i skratila. Po meni je to osnovni pokazatelj uspješnosti ili neuspješnosti naše organizacije, prije svega javnog turističkog servisa. Moramo znati da privatni sektor neće ulagati novac u nove sadržaje u onom periodu godine kada nema izgleda za brzi povrat investicije. To je dakle posao javnog sektora. Javni sektor mora biti osposobljen za upravljanje destinacijom. Upravljati destinacijom znači okupljati dionike, angažirati stručnjake iz pojedinih područja, ispitivati tržište i pokretati investicijske cikluse javnog i javno-privatnog karaktera. Nedavno smo imali priliku vidjeti primjer revitalizacije dvoraca u Južnom Tirolu upravo modelom javno-privatnog partnerstva. U razvijenim destinacijama javne turističke organizacije su ustrojene po principu trgovačkog, komunalnog društva koje kontrolira nadzorni odbor sastavljen od načelnika i gradonačelnika općina i gradova koji financiraju organizaciju, a ona je ustrojena kao suvremena tvrtka sa produkt managementom, e-marketing ekspertima i ekspertima za socijalnu komunikaciju. Turističke organizacije se osnivaju za područje više jedinica lokalne samouprave, a turističko gospodarstvo se učlanjuje temeljem godišnjih članarina koje se određuju prema veličini poslovnog subjekta. Takve turističke organizacije stvaraju turističke proizvode i pakete, upravljaju kvalitetom kroz procese brendiranja proizvoda i usluga i slično. Mi smo u Hrvatskoj još vrlo daleko od takvog pristupa pa i sadašnje opredjeljenje za stvaranje DMO-a i DMC-a ne ide u takvom, poželjnom pravcu.

Obiteljski turizam je pokretač, sinonim za mikro poduzetništvo, veliki investicijski potencijal, kao i rješenje propadanju otoka i malih sredina, no stalno se priča o nedostatku hotela. Da, trebaju nam i hoteli, no hotel nije motiv dolaska u destinaciju. Upravo obiteljski smještaj nudi autentičnost, tradiciju, produljenje sezone.

Hoteli nam trebaju. Mali obiteljski hoteli, boutique hoteli , luksuzni hoteli, pansioni. Ti objekti moraju rasti generički iz klasičnog obiteljskog smještaja. Nemoguće je bez ikakvog prethodnog znanja i iskustva u ugostiteljstvu i turizmu i bez življenja u zajednici, „napraviti obiteljski hotel“ koji će biti uspješan. Turizam nije proizvodnja nekog proizvoda, nije „industrija“, turizam je sklop društvenih, prirodnih, kulturnih vrijednosti oplemenjenih  gostoprimstvom u maniri ugošćavanja najboljih prijatelja. To je vrijednost koja se pamti i prenosi, kojoj se ponovo vraćamo. Mali obiteljski hoteli, pansioni, luksuzni hoteli preferiraju autohtone proizvode jer im oni daju autentičnost i podižu vrijednost. Kada bismo na primjer na otoku Krku stimulirali razvoj 100 malih obiteljskih hotela, mogli bismo stalno zaposliti do 1.500 ljudi, ti bi hoteli prodali 50% proizvodnje vrbničke žlahtine, krčkog pršuta, krčkog maslinovog ulja, ovčjeg sira, 1/3 proizvoda ovčarstva, 1/4 proizvedenog povrća… ostali proizvodi bi bili također hrvatski iz drugih regija… Sadašnja hotelska industrija koja je višestruko moćnija, ne plasira niti 10% autohtonih proizvoda otoka Krka i možda 50% hrvatskih proizvoda. No smještaj nije najvažniji i nije potrebno voditi rasprave samo o smještaju.

Jedan marketinški stručnjak je usporedio turističku destinaciju  sa dobrom kazališnom predstavom. U kazalištu možete zakupiti mjesto u skupoj loži uz poslugu hrane i pića, manje atraktivne, ali dobro tapecirane fotelje na balkonu, sjedeća mjesta u parteru, a Bečka opera ima čak i stajaća mjesta sa naslonom za laktove. Cijene ovih mjesta su različite i ovise o komforu, međutim sa svih se pozicija prati ista, jednako kvalitetna predstava.

Moramo se koncentrirati na „predstavu“, na sadržaj boravka gostiju u destinaciji. Bio sam na Azurnoj obali, u Nici, Monte Carlu… svugdje imate svih vrsta smještaja, kvaliteta ponude doživljaja destinacije je motiv dolaska svih dobnih, socijalnih skupina gostiju koji izabiru smještaj prema svojim mogućnostima, a danas sve više i prema svojoj životnoj filozofiji. Obiteljski smještaj postoji u svim destinacijama, a mi se sa svojim obiteljskim smještajem nemamo čega stiditi. To govorim iz iskustva jer sam boravio u obiteljskom smještaju u Italiji, Francuskoj, Austriji, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, u raznim mjestima Hrvatske… naš je obiteljski smještaj u prosjeku jednak ili bolji od navedenih destinacija, osobito sa aspekta dobrog domaćinstva.

Foto: Kvarner.hr

Foto: Kvarner.hr

Dokaz kako je moguće pozitivno utjecati na razvoj obiteljskog smještaja na lokalnoj razni je klub kvalitete Kvarner family. Kako je došlo do ideje Kvarner family koncepta i koji su rezultati danas? Osim u Zadru, zašto sličnih ili istih koncepata nema više?

Drago mi je da danas imamo projekte unapređenja obiteljskog smještaja u Istri, na Kvarneru u Zadarskoj i Šibensko-kninskoj županiji. Nadam se da će tim putem krenuti i ostale hrvatske turističke regije. Ovakav pristup upravljanja destinacijom ide ka već spominjanom modelu u razvijenim turističkim zemljama. Pored toga bilo bi dobro „zaokružiti priču“ nacionalnim brandom „Izvorno hrvatsko domaćinstvo“. Po tom smo se pitanju složili ministar Kliman i ja. Cilj bi bio da se domaćinima obiteljskog smještaja omoguće povoljna kreditna sredstva poslovnih banaka uz sufinanciranje kamata od strane HBOR-a uz uvjet da se u smještaj ugrade proizvodi i usluge hrvatskih proizvođača: unutarnji i vanjski namještaj, posteljina, digitalna oprema za sigurnost i komfor, oprema za korištenje obnovljivih izvora energije, oprema za energetsku učinkovitost, softverska rješenja za administraciju i slično. U „Kvarner family“ projektu Primorsko-goranska županija upravo uspješno provodi sličan model mikro kreditiranja po kamatnim stopama od 1 i 2% za članove „Kvarner family“ kluba kvalitete. Poslovne banke su izrazito zainteresirane za ovakav model plasmana koji značajno umanjuje rizik, a omogućava financijsko praćenje velikog broja novih klijenata.

Od 67 000 domaćinstava značajan broj novih klijenata mogu privući sve poslovne banke.

Ovome u prilog ide i veliki interes domaćina u Zadarskoj i Šibensko-kninskoj županiji koji se uključuju u projekte brendiranja obiteljskog smještaja. Inače „Kvarner family“ je nastao na poticaj susjeda iz Istre koji su dvije godine ranije pokrenuli projekt „Domus bonus“. Primorsko goranska županija se tada, zahvaljujući pravim ljudima na pravome mjestu, prije svega Kazimiru Janjiću, tadašnjem članu Poglavarstva za turizam i županu Zlatku Komadini, opredijelila za cjeloviti pristup od temeljitog istraživanja potencijala obiteljskog smještaja, potreba gostiju do otkrivanja izrazitih prednosti obiteljskog smještaja Kvarnera i njegovog doprinosa regionalnoj ekonomiji. Moramo napomenuti da smo prije 19 godina upravo na Kvarneru, pri HGK ŽK Rijeka, zahvaljujući tadašnjem predsjedniku gospodinu Bruni Jankoviću, osnovali prvu strukovnu asocijaciju obiteljskog smještaja, Strukovnu skupini obiteljskog smještaja HGK ŽK Rijeka (SSOS). Prvi je predsjednik bio ugledni ugostitelj gospodin Milan Nenadić, i ja sam imao čast pored osnivanja i predsjedati tom organizacijom kojom danas predsjeda gospodin Boris Štanger, vlasnik pansiona sa cjelogodišnjim poslovanjem iz ugledne ugostiteljske obitelji sa gotovo stoljetnom tradicijom. Na Kvarneru smo uspjeli ostvariti suradnju akademske zajednice, županijske uprave, sustava turističkih zajednica i struke okupljene pri HGK. To je dobitna kombinacija. Danas „Kvarner family“ klub kvalitete broji 400 članova, partneri su i „Kvarner family agencije“, njih 30, razvijeni su i podbrendovi „pet friendly“, „dog friendly“, „bike friendly“, „hike friendly“. „Kvarner family“ domaćinstva ostvaruju natprosječne rezultate, u prosjeku 15 do 20% bolju popunjenost i visoku razinu lojalnosti gostiju, što je osnova stabilnog poslovanja. Naravno tek treba ulagati u marketing, a to je opet vezano uz potrebu transformacije modela turističke organizacije.

Koji su problemi u obiteljskom smještaju i kako ga podiči na višu razinu?

Obiteljski smještaj se trenutno nalazi pred velikim iskušenjem. Pritisnut raznim oblicima „reketarenja“ od razine lokalnih komunalnih društava do državnih poduzeća i nelojalnom konkurencijom u vidu „nedodirljivih“  vikend-stanova i gradskih stanodavaca, obiteljski bi smještaj mogao krenuti u smjeru smanjivanja legalnog kapaciteta. Veliki problem su i naslijeđeni neregulirani prostorno-planski i imovinski odnosi koji sprečavaju legalizaciju djelatnosti. Iako se je Ministarstvo turizma zaista potrudilo otkloniti brojne zapreke legalizaciji, još uvijek druga ministarstva, poput nedavnog ataka Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, uzimaju pravo propisivanja dodatnih uvjeta. Sjetimo se samo drame koju su prošli vlasnici objekata u Rogoznici kada su im kuće najprije porušene jer su bile navodno nelegalno izgrađene da bi im nakon toga bila ponuđena mogućnost legalizacije tih istih objekata.

Ljudi se zaista osjećaju nesigurno u takvome okruženju gdje država nema mehanizama zaštite od nelojalne konkurencije i istovremeno nema poticaja za legalizaciju.

Kada neka domicilna obitelj želi poduzeti investiciju u nove objekte, nadogradnju postojećih, nailazi na niz problema. Moja obitelj već 16 godina vodi sudske sporove za pristupni put građevnoj parceli na vrlo atraktivnom području gdje je već mogla biti izgrađena i otplaćena vila s bazenom. Napominjem da je u pitanju građevna čestica u elitnoj zoni, a bez pristupnog puta. Ako se pak pojavi „potentni“ investitor za njega se mijenjaju i prostorni planovi, prenamijenjuje se poljoprivredno u građevno zemljište i slično. Zbog svega toga ljudi nemaju povjerenje u dobre namjere vladajućih struktura na svim razinama i nisu skloni riziku profesionalizacije djelatnosti. Taj se odnos treba mijenjati na način da predstavnici vlasti pitaju ljude što im treba da bi unaprijedili poslovanje i da im onda učinkovita uprava otkloni prepreke za dostizanje tog cilja. Kako se želi služiti velikima treba pomoći i malima.

Zajednica obiteljskog turizma pri HGK pravi je primjer proaktivnog, edukativnog i kvalitetnog udruženja u ovom slučaju obiteljskog smještaja. Aktivno štiti i potiče razvoj obiteljskog smještaja, od uspješne inicijative o ukidanju izrade energetskog certifikata za domaćine do vraćanja lokacije za parkirališta za turističke autobuse u Zadru. Koji je budući smjer kretanja Zajednice obiteljskog smještaja pri HGK ?

Kao što ste i sami konstatirali – snaga je u zajednici. Zajednicu čine zainteresirani pojedinci, volonteri koji su svjesni da do promjena može doći samo „potiskom mase“ odozdola prema gore. Često me ljudi krivo doživljavaju kao komorskog profesionalca i teško mogu shvatiti da sam 19 godina volonter u pravom smislu riječi. Nisam nikada imao osjećaj da uzaludno trošim svoje vrijeme i novac, makar sam za tu vrijednost mogao izgraditi kuću, već mi je drago što sam ulagao u budućnost svoje djece. Nitko od nas pojedinaca ne može sam pobijediti „sustavne greške“. To može samo jaka zajednica. Hrvatska gospodarska komora je institucija starija od nas, naših roditelja i naših djedova i baka. Kroz povijest je okupljala napredne ljude, poduzetne i domoljubne ljude. Nadam se da će se takav običaj zadržati i ubuduće. Netko mora zastupati nacionalne interese, netko se mora izdignuti iznad partikularnih, osobnih ambicija i želja krupnog kapitala. Ako nestane takvog mehanizma, budućnost neće biti dobra. Vjerujem ipak da će sve do sada učinjeno motivirati nove ljude s novom energijom da nastave započetu tradiciju Zajednice obiteljskog turizma.

obiteljski

Kakvi su dojmovi s ITB sajma u Berlinu, koji su trendovi u obiteljskom smještaju? Kako je posložen i na kojoj razini je obiteljski smještaj u Njemačkoj ili Austriji? Zašto jednostavno ne „kopiramo“ primjere dobre prakse i napravimo naš kvalitetan model razvoja?

ITB Berlin je centralno mjesto transfera najnovijih znanja iz turizma. Ako želite biti u tijeku, vladati znanjem, morate se svake godine educirati na ITB kongresu i pratiti svjetsku ponudu na turističkom sajmu ITB-a. Obiteljski je smještaj definitivno u trendu u cijelome svijetu, postao je dijelom sharing economy modela , alternativne „narodne“ ekonomije. Zemaljski prijevoz automobilom, ali i autobusom i željeznicom također se kreće u istom smjeru. Na ITB-u je najavljen sličan trend i sa gourmet ponudom, „Priceline“ je već lansirao platformu „opentable“, inačicu booking.com-a za restorane. U Igru su ušli i najveći poput Triadvisora i moćnog Google-a. Nastupila je digitalna industrijska revolucija koje se može uspoređivati s prelaskom s parnog na motor sa unutarnjim sagorijevanjem. Na žalost, Hrvatska kao „slijepo crijevo“ Europske unije, „ne probavlja“ ove promjene i zato sve više zaostajemo za razvijenim svijetom. Mladi ljudi ne mogu čekati bolja vremena i odlaze iz Hrvatske. Time dvostruko gubimo. Kada spominjete Austriju i posebno Njemačku, ti su modeli javne uprave za nas nedostižni. Njihova efikasnost se mjeri tempom reakcije na pojave. Mi primjerice mnogo više govorimo o e-mobilnosti, o sustavima bike sharinga, o cikloturizmu… ali vrlo malo činimo. U Austriji, a osobito u Njemačkoj ono o čemu mi lamentiramo funkcionira već godinama. 

Naš tempo provedbe planova prema ovim zemljama je u omjeru 10 : 1

Ono za što nama treba 10 godina ove zemlje pokrenu u godinu dana. Ne pretjerujem, vjerujte mi. Često se sjetim pokojnog djeda koji je bio rođen u 19. stoljeću, prošao nekoliko državnih uređenja, dva svjetska rata, koji je govorio „Mi Hrvati smo dobri delavci, ali loši gospodari“. Teško ćemo pobjeći od svega lošega u sebi svojom voljom; kada nas prisile, recimo pravila EU-a, međunarodne zajednice, onda znamo briljirati. Isto je i kad naši ljudi odu u svijet, postaju efikasni i cijenjeni dok su kod kuće nezamijećeni, nepriznati, ponekada čak i nepoželjni. Trebali bismo se svi više truditi da budemo nesebični, da nam bude važno i opće dobro, da se međusobno podupiremo, više družimo, više razumijemo.

Upravo Austrija od ukupne zarade od turizma zaradi 22,7 milijardi eura, od toga 10 milijardi u ljetnom periodu, više nego ukupno Hrvatska tijekom cijele godine. To govori o našoj slabosti, ali i potencijalu upravo kroz razvoj kontinentalnog i ruralnog turizma. Kakva je situacija u tom sektoru i može li upravo kontinentalni turizam biti naša nova „prilika“, pogotovo jer pričamo o turizmu koji traje 10 mjeseci?

Slažem se sa ministrom Klimanom da kontinentalni turizam mora prije svega privlačiti hrvatske goste. Najbolji primjer je Gorski kotar koji najviše gostiju privlači iz Istre, Dalmacije, Zagreba, Kvarnerskih otoka, Rijeke…preko 80%.  U Bavarskoj 70% gostiju su Nijemci, u Austriji većinu čini Austrijanci i Nijemci. Domaći turizam u Hrvatskoj ima veći udio od nekih razvikanih tržišta poput britanskog, ruskog, skandinavskog… Naši susjedi Slovenci kojih ima duplo manje nego nas Hrvata godinama su nam među top 3 emitivna tržišta iako imaju i svoje kuće, stanove čak i naselja u Hrvatskoj. Prema tome potencijal domaćeg tržišta je velik, ali zanemaren. Zamislite vikend odlaske iz Zagreba za Gorski kotar ili Slavoniju, Liku, biciklom u kombinaciji sa vlakom. Izađete iz stana na biciklu, odpedalirate do kolodvora, spremite bicikl u vagon za bicikle i opušteno putujete sat, dva, tri do odredišta u ruralnom području. Smjestite se u „bike friendly“ smještaj sa dobrom domaćom hranom i dva dana istražujete područje na biciklu. U nedjelju popodne se vlakom vratite u Zagreb, „napunjenih baterija“ ali i torbi sa domaćom hranom. Ovakva slika je uobičajena u Njemačkoj i Austriji, u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj… u mnogim europskim zemljama vikendom.  Domaćim gostima je ovakvo vikend putovanje još uvijek nepoznato. Da ne spominjem drakonske cijene putovanja autoputom i trajektom do jadranskih otoka. Taj je trošak za hrvatske turiste u periodu pred i posezone vikendom potpuno destimulirajući. E sad, opet se vraćamo na javnu  turističku organizaciju koja ne postoji u obliku potrebnom za organiziranje ovakvog „proizvoda“…

Nedo Pinezić, Kvarner Family

Osim usluge smještaja, trebali bi se domaćini razvijati i u drugom segmentu kako bi dodatno zaradili, te samim time imali kvalitetniju ponudu? Recimo ponuditi usluge kao posrednici od raznih aktivnosti tipa najam bicikala, turistički program, vožnju brodom ili možda prodaju lokalnog vina?

Zagovornik sam teze da „svatko mora raditi svoj posao“. Nedavno sam imao prilike razgovarati sa jednim poznatim i uspješnim vinarom u Austriji koji ima nevjerojatno imanje sa prostorima za male kongrese, koncerte, čak i kapelu za vjenčanja… a nema smještaja. Kad sam ga pitao zašto nema smještaja, rekao je- „Sve što radimo u funkciji je promocije naših vina. Upravo kroz brojna događanja naša su vina postala poznata, popularna i postižu dobru cijenu. To je rezultiralo da imamo čak 13.000 individualnih kupaca kojima poštom dostavljamo naša vina na kućnu adresu. Smještaj nije naš posao, u okolici ima dovoljno smještajnog kapaciteta.“ Nedugo nakon toga imao sam prilike posjetiti poznate vinske podrume u Slavoniji gdje sam vidio obrnuti primjer – vrhunski vinar gradi smještaj, bavi se ugostiteljstvom na način da se dugo boravi u objektu i crpi resurse umjesto da se proces tempira na veliku frekvenciju prolaza kroz podrum uz medijski dobro praćene evente. Naravno da dostava na kućnu adresu ne funkcionira već se opterećuju otvaranjem predstavništava, prodajnih punktova, distribucijom u trgovačke lance gdje je obrtaj novca vrlo spor ,a trošak takve distribucije znatno viši od austrijskog primjera. Kada nešto radite, posvetite se tome u potpunosti sa ciljem da budete najbolji. Potaknite ljude oko sebe da nadopune uslugu svojim doprinosom. Tako se stvara lanac vrijednosti i kvaliteta destinacijske ponude, „dobra predstava“. Posla ima dovoljno za sve.

Koja su Vaši savjeti za sve domaćine u obiteljskom smještaju?

Da bi bio dobar domaćin obiteljskog smještaja, moraš biti iskreno dobar čovjek, moraš voljeti ljude. Novac ne smije biti na prvome mjestu. Na prvome mjestu moraju biti gosti kojima se treba maksimalno posvetiti. Goste treba o svemu pravodobno informirati. Obiteljski smještaj mora imati potporu obitelji,  mora se biti spreman raditi sedam dana u tjednu, po 12 i više sati na dan. Važno je i okruženje. Neuredan, negostoljubiv okoliš, zapuštena javna infrastruktura, neljubazno stanovništvo negativno utječe na percepciju destinacije. Današnji turisti ne voli biti „zarobljeni“ na jednome mjestu, vole istraživati okolinu. Zato je potrebna zajednica ljudi dobre volje da „podignu“ ulicu, kvart, naselje, mjesto… Tako su radili i naši stari prije 100 i više godina. Osnivali su „Društva za proljepšavanje mjesta“, dragovoljno su sadili stabla, uređivali šetnice, kupališta… znali su da moraju urediti mjesto da gostima bude ugodno. Lokalne zajednice koje se vrate tim temeljima biti će uspješnije kao mjesto i kao domaćinstvo.

Što čini pravog i uspješnog domaćina u obiteljskom smještaju?

Dobrom domaćinu se gosti javljaju nakon odlaska, preporučuju ga svojim prijateljima, ponovno mu se vraćaju. Ljudi osjete toplinu i iskrenost. Kao dobar domaćin moraš biti gostima uvijek na usluzi, ali diskretan. Smještaj mora biti besprijekorno čist i uredan, to je važnije od broja zvjezdica. Gostima treba preporučiti uvijek dobre sadržaje koji nisu preelitni, preskupi, koje si možemo i sami priuštiti. Treba im pomoći oko dolaska i odlaska, sačekati ih i otpratiti, možda čak i poslati poruku da ih čekate. Kada gosti dođu, najvažnije im je da se smjeste i raskomote, da ih u smještaju sačeka neka lijepa poruka dobrodošlice i kakvo osvježenje u vidu sezonskog voća, vode, soka. „Osjećajte se kao kod kuće“ to bi trebala biti poruka gostima, ali i stvaran osjećaj u obiteljskom smještaju.

Bogatu turističku karijeru Nede Pinezića pogledajte u njegovom “kratkom” životopisu ovdje

Vijesti: