Obiteljsko mikro poduzetništvo u turizmu – pitanje opstanka

Foto: Kvarner Family

Hrvatska gospodarska komora, koja mi je dodijelila posebno priznanje za doprinos u promicanju mikro poduzetništva, kao godinu svog osnutka ističe 1852. pa sam malo zavirio u povijesne knjige …

Prvi veliki egzodus stanovništva

„Život na hrvatskoj obali i otocima zamire. Ljudi odlaze „trbuhom za kruhom“ , sela ostaju bez stanovnika, vojska bez vojnika, država bez prihoda, zemlja je izložena svakom lupežu na milost i nemilost … Godina je 1890. Prošlo je već 17 godina od povezivanja Rijeke i Beča željezničkom prugom, 46 godina od izgradnje prvog ljetnikovca i 32 godine od izgradnje prvog hotela u Opatiji. Prije godinu dana Opatija je i službeno proglašena klimatskim lječilištem. Zavladala je Phylloxera koja je uništila vinogradarstvo – gospodarsku osnovu obale i otoka. Taj konačan udarac nakon propasti jedrenjaka 1864, pokrenuo je pravi egzodus stanovništva priobalnog i otočnog područja.“

Ovo je bio socio – ekonomski okvir za početak razvoja turizma na Jadranu u obliku kakvog danas poznajemo.

Dobra prometna infrastruktura preduvjet razvoja

Država, (tadašnja) razvila je najsuvremeniju prometnu infrastrukturu onog vremena kako bi ljude s kontinenta brzo, efikasno i u većem broju dovela do „najljepše morske obale na svijetu“. 1901. dovršen je uskotračni kolosijek koji je povezivao Dubrovačko primorje, Dubrovnik s mrežom pruga koje su vodile do Beča, Budimpešte, Praga, Pariza čak i Istanbula. Početkom 20.og stoljeća 131 mjesto na hrvatskoj obali i otocima bilo je povezano dnevnim brodskim linijama koje je održavalo više od 150 brodova. Duž obalna plovidba od Rijeke do Kotora trajala je 26,5 sati i odvijala se „non – stop“ s dva velika putnička broda.

Razvoj poduzetništva

Pored poduzetničkih pothvata u brodarstvu, odvijali su se i poduzetnički pothvati u turizmu. Osim dioničkih društava u oba segmenta veliki doprinos su dali poduzetni pojedinci koji su, zajedno sa svojim obiteljima, poticani efikasnom državnom administracijom, pokretali poduzetničke poduhvate dostojne divljenja i u današnje vrijeme. Tako se na primjer 1904. Osniva Društvo za poljepšavanje mjesta u Baški ( preteča današnje turističke zajednice) a već 1906. i prvi hotel „Zvonimir“, obitelji Tudor. Do 1912. Obitelj Grandić je sagradila hotel „Grandić“, obitelj Matejčić hotel „Praha“, obitelj Gaistlich hotel „Baška“, obitelj Volarić, hotel „Volarić“. Sličan razvoj događaja može se pratiti u nizu danas poznatih turističkih mjesta na Jadranu. Od samih početaka razvoja turizma prvi smještaj je bio „privatni“, odnosno obiteljski. Tako povijest bilježi i prvi pisani trag o boravku samog cara Franje Josipa kod obitelji Gozza u Dubrovniku 1818. , 1910. lokalni list bilježi neviđenu gužvu u ožujku mjesecu kada su grad preplavili turisti, popunili sve hotele i kucaju na vrata od kuće do kuće tražeći smještaj …

Planirani i vođeni razvoj turizma

Turizam se je najprije razvio tamo gdje je došla željeznica, u Opatiji, zatim u Dubrovniku. Međutim zahvaljujući dobrim prometnim vezama morem, brzo se je, putem izleta, a onda i dužeg boravka proširio cijelom hrvatskom obalom i otocima. Država (tadašnja), shvatila je turizam kao polugu razvoja ekonomski slabog područja. Strateškim poticanjem razvoja turizma učinjen je veliki utjecaj na ostanak stanovništva u tim krajevima, dapače, zbog turizma na obalu i otoke su dolazili poduzetni ljudi iz svih zemalja tadašnje Austro – Ugarske monarhije i svojim radom, ulaganjima i transferom znanja postavili temelje onome što danas nazivamo uspješnim turizmom.

Rat i novo društveno uređenje zatiru poduzetništvo

Sve do drugog svjetskog rata turizam se je kod nas razvijao na istim osnovama kao u Austriji, Švicarskoj, Italiji … Međutim nakon drugog svjetskog rata privatno je poduzetništvo zabranjeno, tržišna ekonomija ukinuta, hoteli su nacionalizirani. Jedini oblik mikro poduzetništva u turizmu ostao je vezan za tadašnju „kućnu radinost“ i ugostiteljstvo u segmentu hrane i pića. I jedan i drugi oblik poduzetništva bio je ograničen kapacitetom, zaposlenicima i pod strogim nadzorom tog „kapitalističkog elementa“ od strane moćne države. Takvo je stanje trajalo sve od 1945. do 1991. kada se mijenja društveno-ekonomski sustav suverene Republike Hrvatske. Nesreća novog rata donijela je nova stradanja ljudi i imovine. Nekada privatni, potom nacionalizirani hoteli, ponovno su pretrpjeli štetu i u razdoblju pretvorbe i privatizacije mijenjali vlasnike i izgled. Većina su danas obnovljeni moderni hoteli u vlasništvu dioničkih društava. Jedan dio tih objekata i danas stoji zapušten i napušten. Oporavljajući se od svih ratnih i poratnih nedaća, hrvatski turizam se vraća na staze stare slave tek na prijelazu milenija. Mikro poduzetništvo, osobito obiteljsko, pak tek u natrag nekoliko godina nastavlja svoj razvoj ondje gdje je 1941. nasilno stao.

Prometna povezanost – javni prijevoz

Hrvatske vlasti su u proteklih 20 godina također izgradile dobru cestovnu prometnu infrastrukturu, potiče se i zračni promet. U pomorskom duž obalnom i obalno- otočnom prometu učinjeni su pomaci uvođenjem brzih linija i suvremenih trajekata, iako prostora za napredak ima još prilično. Pokušalo se i s hidroavionskim povezivanjem, eksperimentira se s koncesioniranjem malih linija, no čini se da još uvijek nismo došli na potrebnu razinu frekventnosti linija i prihvatljivih cijena da bismo mogli ustanoviti značajniji napredak od onog stanja u onom vremenu s početka ovog teksta. Na kopnu u javnom mjesnom i međumjesnom prijevozu je stanje možda i najlošije. Ako ne živite u centru većeg grada, bez vlastitog automobila postajete nepokretni, dapače život vam se vraća razinom mobilnosti dva stoljeća u natrag. Ta prometna nepovezanost ujedno je i jedan od glavnih razloga zašto neke destinacije turisti zaobilaze u periodu van glavne sezone.

Povijest se ponavlja

Hrvatska danas živi ponovo već davno proživljene teške trenutke. Stanovništvo je u ubrzanom egzodusu. Suvremena Phylloxera – hrvatski model pretvorbe i privatizacije i ortački kapitalizam ponovo su uništili gospodarsku osnovu velikog dijela zemlje. Ugašene su desetine tisuća radnih mjesta. Zatvorena su mala brodogradilišta, poljoprivredne zadruge, kombinati, pogoni tekstilne industrije, petrokemijski, metaloprerađivački pogoni, hotelski kompleksi… Sigurno ćete se sjetiti primjera nekada dobro stojećih firmi iz svoje neposredne okoline koje su na čudan način ugašene… Pogrešan model ekonomskog razvoja dolazi baš u ovo vrijeme na naplatu. Osim „Phylloxere“ tu je i novi „parni stroj“- digitalna tehnologija. Parni stroj je svojevremeno uništio jedrenjake i cijelu industriju vezanu uz te brodove, digitalna era polako zatvara sve veći broj poslovnih prostora, ureda, trgovina, trgovačkih lanaca… svih mjesta kupovine proizvoda i usluga koje se sve više naručuju i kupuju „online“. Povijest se ponavlja ali ne baš doslovno, na žalost. Učinkovita državna birokracija je u vrijeme Austro- Ugarske monarhije u dvadeset godina preporodila hrvatsku obalu i otoke. Današnji birokratski aparat gomilanjem zakonskih i pod zakonskih prepreka, fiskalnih i parafiskalnih nameta postiže učinak zatiranja svake želje za samostalnim poslovanjem. „Uvaljivanje“ u javni sektor, postao je nacionalni sport u kojemu pobjeđuju „odlikaši“, pojedinci s političkim „pedigreom“. Ostali, razočarani i obeshrabreni, kupuju nepovratne karte za budućnost u drukčijem okruženju.

Mikro poduzetnik – super heroj

Biti obiteljski mikro poduzetnik u bilo kojoj djelatnosti i u bilo kojem obliku registracije, danas, ovdje , jednako je herojskom poduhvatu. Boriti se u isto vrijeme sa zakonima , nametima, financiranjem,razvojem poslovanja… može samo čovjek s osobinama super junaka. Za takve radni dan ima 16 sati, tjedan 7 dana, godina 364 neprospavane noći…

Sve hrvatske vlasti, koliko god ih je bilo do današnjeg dana, nisu shvatile pouku iz prošlosti – država se sastoji od tri jednako važna osnovna elementa: određenog teritorija, suverene vlasti i stalnog stanovništva. Turizam je danas shvaćen kao industrija za stvaranje ekstra profita poželjnih titulara vlasništva privatiziranih hotela, dobrih „punjača“ proračuna na svim razinama javne vlasti, uz korištenje rada fluktuirajućih sezonskih radnika. Pri tome su suvremeni ekonomski planeri u potpunosti zanemarili „treći element“ državnosti – stalnog stanovnika.

Obiteljsko mikro poduzetništvo u turizmu je model, sredstvo ostanka i opstanka stalnog stanovništva u krajevima ugroženima depopulacijom. Vezivanjem obitelji za zemlju, za dom uz osiguranje egzistencije, postiže se opstojnost malih mjesta, ruralnih krajeva, zapravo većeg dijela Hrvatske. Mikro poduzetnik najprije upošljava svoju obitelj, zatim rođake, susjede i ostale sumještane i po potrebi dodatne djelatnike u sezoni visoke zaposlenosti. Jedan mali obiteljski hotel osigurava 15 stalnih radnih mjesta i još 15 sezonskih. 2.000 takvih hotela preporodilo bi Hrvatsku obalu i otoke, zaposlili bi 30.000 ljudi neposredno i stalno i još toliko povremeno. Iza svakog zaposlenog stoji jedna obitelj koja bi imala riješenu osnovnu egzistenciju i razlog ostanka u mjestu koje najviše voli. Imali bismo zadovoljne i stručne djelatnike u turizmu. Zarada bi se iz turizma „prelijevala“ u dodatne sadržaje u mjestu, ulagalo bi se u poljoprivrednu proizvodnju jer ovaj model razvoja je sporiji, generacijski ali stabilniji. Ovakav razvoj nije samo razvoj obitelji već i razvoj zajednice. Naša bi primorska mjesta izgledala poput austrijskih sela. Hrvatska više ne bi bila puna života samo kada je „puna turizma“, već bi se autohtoni ritam života i u malim mjestima odvijao kontinuirano kroz cijelu godinu.

Turizam nije sam sebi svrha, on je sredstvo za postizanje boljeg života

Da bi se postigli svi pozitivni efekti, turizam mora biti shvaćen kao sredstvo za postizanje cilja. Cilj je dobar život lokalne zajednice i prvenstveno stalnog stanovništva. Sretan i zadovoljan, dobro stojeći pojedinac = sretno, zadovoljno i dobro stojeće društvo. Ako razvijemo tisuće mikro poduzetnika , neki će propasti, neki će ponovno nastati, ali razvoj neće stati jer će od „tisuću malih kotačića“ većina njih uvijek biti u pogonu.

Hrvatskoj je potrebna sasvim nova paradigma društvenog i ekonomskog razvoja. Sve mora početi od obitelji kao osnovne ekonomske i socijalne jedinice društva. U obitelji se javljaju poduzetničke ideje koje trebaju biti podržavane i usmjeravane. Turizam kao sredstvo kojim se postiže opstanak Hrvatske mora biti posebno potican, stimuliran, privilegiran čak. Mogu li to danas shvatiti i prihvatiti političke elite? Ako je suditi po povećanju PDV-a na ugostiteljstvo s 10 na 13% pa onda u samo dva mjeseca s 13 na 25%, teško.

Autor: Nedo Pinezić


Vijesti: