Rast hrvatskog turizma nije popraćen razvojem, krajnje je vrijeme za promjene

Piše: dr. sc. Goran Ćorluka, pročelnik Odsjeka za trgovinsko poslovanje, Odjel za stručne studije, Sveučilište u Splitu

2017. godinu pamtimo po turističkim rekordima, više od 18,5 milijuna turističkih dolazaka, 102 milijuna turističkih noćenja i 8,724 milijuna € prihoda od turizma pozamašne su brojke kojima se široj javnosti prezentira slika o uspjehu turističkog poslovanja.

No, ova priča ima svoje dvije strane. Iza nedvojbeno pohvalnih pokazatelja turističkog poslovanja nalazi se druga perspektiva turističkih zbivanja. Hrvatska proživljava neosporiv rast turističkih aktivnosti, no da li je taj rast popraćen razvojem? Odgovor je ne!

Naime, rast označava pomak u količini, odnosno kvantitativnu promjenu, te se uvijek iskazuje fizičkim pokazateljima, dok razvoj predstavlja novo stanje kojemu težimo odnosno nov, bolji položaj od onoga u kojem se trenutno nalazimo. Hrvatska turistički raste, potvrda tome su fizički pokazatelji, ali turizam se ne razvija. Hrvatska je i dalje odmorišna destinacija sa dominantnim proizvodom sunce i more, popularna tijekom hektičnih ljetnih mjeseci, a zaboravljena u ostatku godine. Poznata problematika je postojeća, pri čemu je sezonalnost poslovanja i dalje najznačajnija karakteristika turizma, fenomen, izazov.

Prema dokumentu Strategija razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020. godine jedan od temeljnih ciljeva strateškog razdoblja 2013. – 2020. godine je produljenje turističke sezone. Prikaz 1. predočava stanje distribucije turističkih noćenja po mjesecima u polaznoj godini izrade strategije razvoja i željenu distribuciju po završetku strateškog razdoblja.

Prikaz 1. Polazna i željena distribucija turističkih noćenja po mjesecima

 

Cilj je bio definiranim mjerama intenzivirati razvoj turističke pred i posezone kao i napraviti značajan pomak u vansezonskom razdoblju. Protekle godine skoro svaki turistički iskorak u broju fizičkih pokazatelja, dolazaka i noćenja, medijski je prezentiran kao put prema željenom cjelogodišnjem turističkom poslovanju. Međutim daleko smo od produljenja turističke sezone, a cjelogodišnje poslovanje je samo teorijski pojam koji se nije i, sudeći po trenutnom pristupu, neće u Hrvatskoj praktično implementirati. Prema autorovom aktualnom istraživanju sezonalnosti poslovanja u Hrvatskoj svi pokazatelji bilježe ekstremne i konstantne vrijednosti. Obrazloženje teze započinje krivuljom distribucije turističkih noćenja po mjesecima za razdoblje 2005. do 2016. godine (Prikaz 2).

Prikaz 2. Distribucija turističkih noćenja po mjesecima 2005. – 2016. godine

Iz prikazanog je razvidno da krivulja, u promatranom razdoblju od 11 godina, nije značajno primijenila svoj nagib. Pomaka po pitanju produženja turističke sezone nema, čak je rastom turizma problem sezonalnosti postao sve izraženiji zbog sve veće koncentracije turističke potražnje u vrhu turističke sezone, srpnju i kolovozu. Navedeno potvrđuju podaci iz Prikaza 3.

Prikaz 3. Udio turističkih noćenja po turističkim sezonama niska, srednja i visoka 2005. – 2016. godine

Četiri mjeseca visoke turističke sezone lipanj, srpanj, kolovoz i rujan imaju udio od oko 86% ukupnih godišnjih turističkih noćenja kroz promatrano razdoblje od 2005. do 2016. godine.  Na alarmantnost situacije ukazuje i pokazatelj sezonski indikator. Ako se kolovoz, kao mjesec sa najvećim brojem ostvarenih noćenja, uzme kao maksimalna vrijednost te ostali mjeseci kompariraju s njim vidimo (Prikaz 4) da je razina iskorištenosti kapaciteta u srpnju 89,71%, dok je u lipnju i rujnu tek nešto više od trećine raspoloživih smještajnih kapaciteta iskorišteno!

Problem ekstremne ovisnosti o turističkom poslovanju u dva ključna mjeseca u godini je jasno prikazan!

Prikaz 4. Sezonski indikator

Hrvatska je destinacija s ekstremno izraženom koncentracijom turističke potražnje u vrhuncu turističke sezone, a problem je etabliran bez značajnih pozitivnih pomaka u promatranih zadnjih 11 godina. Novo, bolje, stanje koje je trebao rezultirati razvojem je izostalo, čak je rast turističkog prometa multiplicirao negativne posljedice koje sezonsko poslovanje nosi sa sobom. Gospodarstvo postaje sve ovisnije o vrhuncu turističke sezone, potreba za sezonskom radnom snagom je sve izraženija, pritisak na ekosustav i ekološku održivost raste, sociokulturne posljedice dolaze sve više do izražaja, a negativne implikacije odražavaju se i na strani same turističke potražnje. Ako u se skoroj budućnosti ne pristupi adekvatnom rješavanju problema sezonalnosti poslovanja, posljedice će u potpunosti eskalirati.

Važno je naglasiti da su pri suprotstavljanju ovom izazovu nužne dvije skupine strategija. Jedna usmjerena rješavanju problema koji proizlaze i prekomjerne koncentracije potražnje u vrhuncu turističke sezone te druga namijenjena produljenju turističke sezone. No, trebamo biti realni i svjesni svojih mogućnosti djelovanja. Shodno tome je potrebno u pojedinim destinacijama prihvatiti ekstremnu sezonalnost poslovanja te napore usmjeriti optimalnoj organizaciji poslovanja u danom okruženju, dok je destinacijama s identificiranim potencijalom produljenja turističke sezone potrebno pristupiti strateški s operacionalizacijom ciljeva i aktivnosti.

Hrvatski turizam raste nekontrolirano, samoinicijativno. Vrijeme je da se rastom počne upravljati, a turizam razvijati vodeći računa da se turizam ne može promatrati kao izolirana pojava već kao međusobni odnos brojnih komponenata društveno-ekonomske stvarnosti određene sredine.

Osim izdvojenog problema sezonalnosti poslovanja nema pomaka ni po pitanju sljedećih točki koje je trebala donijeti Strategija razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020. godine. Jedan od strateških ciljeva bio je do 2020. godine povećati udio hotelskog smještaja u ukopnoj smještajnoj ponudi sa 13,1% u 2011. godini na 18,1%, pak u 2016. godini udio iznosi 12,1%, dakle udio se smanjio. Suprotno tome, cilj je bio smanjiti udio obiteljskog smještaja u kućanstvima sa 48,7% u 2011. godini na 43,4%, ali udio u 2016. godini iznosi nevjerojatnih 59%! Napretka nema ni po pitanju kadrovskog planiranja, diversifikacije turističkog proizvoda, izvansmještajne ponude, dostupnosti izvan turističke sezone, promocije i brendiranja turizma kao ni  destinacijskog menadžmenta.

Uz sav optimizam ciljevi postavljeni Strategijom razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020. godine neće biti ni približno ostvareni, čak će po mnogim pitanjima položaj hrvatskog turizma 2020. godine, sudeći po aktualnom stanju, biti nepovoljniji nego 2013.

Hrvatski turizam raste nekontrolirano, samoinicijativno. Vrijeme je da se rastom počne upravljati, a turizam razvijati vodeći računa da se turizam ne može promatrati kao izolirana pojava već kao međusobni odnos brojnih komponenata društveno-ekonomske stvarnosti određene sredine. Turizam je po svojoj prirodi heterogen i kompleksan što znači da u zadovoljavanju turističkih potreba sudjeluje velik broj djelatnosti. Te potrebe se mogu zadovoljiti samo ako su sve te djelatnosti strukturalno, vremenski i prostorno sinkronizirane i izbalansirane i ako tako djeluju u okviru ukupne turističke ponude. Izostajanje i zaostajanje u razvoju bilo kojeg sudionika ponude dovodi u pitanje efikasnost djelovanja ponude kao cjeline.

Pojavljuje se potreba za integralnim oblikom planiranja turizma kojim će se postići ravnoteža ponude i potražnje u kojem će potražnja na optimalan način zadovoljiti svoje turističke potrebe, a sudionici u turističkoj ponudi djelovati efikasno i postizati optimalne gospodarske i društvene koristi. Nema razvoja bez sustavnog planiranja, sve ostalo je stihijski rast.

Započnimo s razvojem turizma.

Autor: Dr. sc. Goran Ćorluka, pročelnik Odsjeka za trgovinsko poslovanje, Odjel za stručne studije, Sveučilište u Splitu

 

Vijesti: