Saša Špiranec: Vinari se moraju organizirati u četiri velike udruge: Slavoniju, Dalmaciju, Istru i Kvarner te Bregovitu Hrvatsku

Hrvatske je tako mala, a opet tako velika i bogata. To svi znamo, no nažalost dovoljno ne poštujemo sami sebe niti ne valoriziramo sve te potencijale. Isto tako, oduvijek...

Hrvatske je tako mala, a opet tako velika i bogata. To svi znamo, no nažalost dovoljno ne poštujemo sami sebe niti ne valoriziramo sve te potencijale. Isto tako, oduvijek smo bili vinska regija, a polako iz godine u godinu otkrivaju nas i drugi. Svake godine naša vina dobivaju razno razne nagrade iz cijelog svijeta, što je samo dokaz kvalitete i velikog potencijala, te bez obzira što se cijelo vinsko tržište razvija iz godine u godinu i dalje se još nismo uspjeli dovoljno brendirati i pozicionirati kao vinska regija s izvrsnim i autentičnim vinima.

Pogotovo kada pričamo o turizmu jer sam smisao turizma je da ljudi upoznaju i dožive novu kulturu i način življenja, kroz kulturu, gastronomiju, identitet, povijest, pa tako i kroz vina. Osobno imam osjećaj da figurativno Francuzima prodajemo francuska vina, što je suludo, jer gosti želi probati domaća i autentična vina, zato i putuju, a imamo se čime ponositi i što ponuditi.

Na globalnom tržištu svi se bore za svoje mjesto pod suncem. Tržište je nemilosrdno, nitko nam neće pomoći, dapače, konkurencije je godinama ispred, no to ne znači da se nemamo čime ponositi i što ponuditi. Bogatstvo autohtonih sorata i velika raznolikost klimatskih uvjeta daje nam prednost pred mnogim, sve imamo te je sve do nas samih, želimo li strateški razvoj ili status quo.

O trenutnom stanju u vinarstvu, tržištu, brendiranju, izazovima i potencijalima vina u Hrvatskoj pričao sam sa Sašom Špiranecom, vodećim hrvatskim vinskim ekspertom koji je po meni jedan od ključnih ambasadora razvoja vinske scene u Hrvatskoj.

Hrvatska je nesumnjivo vinska regija, no domaća potrošnja i konzumacija vina je relativno slaba, nedostaje nam ta navika ispijanja vina, pogotovo kada pričamo o kvalitetnim i vrhunskim vinima, te je percepcija kako je vino skupo. Kako povećati domaću potrošnju konzumacije vina?

Istina je zapravo drugačija. Konzumacija vina u Hrvatskoj po glavi stanovnika spada u sam svjetski vrh. U zadnjih nekoliko godina sam pročitao više statističkih istraživanja na temu globalne konzumacije vina i redovno se nalazimo u prvih 15 zemalja na svijetu, a najviši rang nam je bio 3. mjesto, iza Vatikana i Luksemburga. Konzumaciju per capita značajno podiže hobistička proizvodnja za vlastite potrebe i vjerojatno čini glavnu razliku u odnosu na ostale zemlje. Inače, ukupna domaća potrošnja vina ne raste već duže vrijeme, ali se jako mijenja omjer stolnih i kvalitetnih vina u korist kvalitetnih. Dakle, sve više ljudi izdvaja više novaca za vino i pije kvalitetnije vino nego nekada. To govori da nam je kultura vina, a posljedično i hrane u porastu. Mislim da smo na dobrom putu, a ubrzati bi ga mogli prvenstveno kroz edukacije o koristi vina i o potrebi umjerenog uživanja, jer danas je konzumacija vina sve više postaje životni stil koji podrazumijeva umjerenost i promišljanje o onom što unosimo u organizam. 

Jedan od rješenja je svakako edukacija, a to upravo radite kroz razne manifestacije kao što je Vinski grada u Varaždinu i Vinkovcima te Grand Tasting koji će se upravo održati po treći put. Vina nisu crno i bijela, a upravo je edukacija dug i težak put, no kako vidite promijene u nazad tri godine i danas na tržištu? Kako se razvija  tržište i koji su problemi?

Svjedočim svojevrsnom bumu interesa za vino. Prije petnaestak godina nismo mogli pronaći desetak osoba zainteresiranih za predavanje o vinima i vinske radionice, koje smo i tada organizirali, a danas je sasvim drugačije. Osim naših manifestacija postoji niz tečajeva, škola i edukacija, a interes ne jenjava. Problemi su u ovom trenutku slatke naravi. Stvorila se hiperprodukcija vinskih sajmova i festivala, vinskih škola i raznih drugih vinskih manifestacija, ali to bi tržište te zakon ponude i potražnje trebali riješiti u relativno kratkom roku. Neki su sajmovi već propali, a u slučaju tečajeva i škola se izdvojilo nekoliko dobrih, tako da mislim da se stvari razvijaju u dobrom pravcu.

Vina nisu skupa, makar je takva percepcija, no kada dođemo u restoran ipak je cijena vina puno veća od očekivane, ugostitelji imaju veliku zaradu, čak puno veću od proizvođača, što se opet negativno reflektira na gore navedene probleme. Zašto je tome tako, kako se kreću cijene vina u restoranima u drugim zemljama te kako riješiti taj problem?

Radi se o tipičnom stereotipu. Nikako ne možemo sve ugostitelje strpati u isti koš. Ugostiteljske marže variraju dramatično od slučaja do slučaja, kako kod nas tako i u cijelom svijetu. U većim gradovima na zapadu čašu vina u restoranu plaćate koliko u nas cijelu bocu vina u skromnijim restoranima. Restoranski posao je jedan od najtežih načina zarađivanja korice kruha. Iznimno je kompleksan i pun različitih izazova, financijskih, organizacijskih, kvalitativnih i ljudskih. Vinari ne bi trebali gledati u njihov tanjur i procjenjivati koliko zarađuju jer bi se na isti način moglo rezonirati i obratno. Marže vinara također osciliraju od 50% do više stotina postotaka, kao i u ugostitelja. Svatko je gospodar svoje sudbine i sam odgovara za svoju maržovnu politiku riskiranjem bankrota. Tržište je to koje donosi konačnu presudu vrijednosti restoranske ponude ili vrijednosti vina. Ukoliko imate kupce koji su spremni platiti vašu uslugu ili vaše vino onoliko koliko tražite, ja tu ne vidim problem. Postoje ugostitelji koji svoj uspjeh grade na malim maržama i niskim troškovima ulaganja i najma, kao i oni drugi koji otvaraju restorane na skupim lokacijama sa nebeski visokim najmovima i milijunskim ulaganjima u opremu. Kupci se sami opredjeljuju u kojem će restoranu ostaviti svoj novac i koje će vino naručiti. 

Za promociju i povećanje potrošnje prodaje vina tu je svakako turizam. No bez obzira na rast i dalje je turistička potrošnja relativno niska, a ono najvažnije sva ta zarada se ne disperzira na lokalnu ekonomiju, pa tako niti na prodaju domaći vina, a ne stranih.  Nekako imam dojam da i dalje figurativno Francuzima prodajemo francusko vino, a ne naše autohtono. Zašto je tome tako i što nedostaje?

Turizam je jedan od jačih motora prodaje upravo domaćih vina. Naime, Dalmacija i Istra prodaju iznimno puno vina na vratima svojih vinarija direktno turistima, a i u restoranima je potrošnja domaćih i uvoznih vina 80/20 ili 85/15 u korist domaćih vina. Ne toliko zbog svijesti trgovca ili restoratera o potrebi nuđenja svog, originalnog proizvoda, koliko zbog očekivanja turista koji u zemlji u kojoj gostuju žele kušati lokalnu hranu i lokalna vina ukoliko ih ima, pa uglavnom traže domaća. Nedavno sam razgovarao s glavnim sommelierom jednog lanca ekskluzivnih hotela na Jadranu poznatog po iznimno velikoj vinskoj listi koji je rekao da se uvozna vina na vinskoj karti slabo prodaju jer stranci žele probati njima nešto novo, lokalno. 

Udruga Vinistra koja okuplja istarske vinare napravila jako puno upravo kroz udruživanju svih vinara, je li to pravi put kroz regionalne zadruge, udruge ( nije važno ime ) s ciljem podizanje kvalitete, edukacije, brendiranja, promocije itd…

Da, to je jedini put. Organizirati domaće vinare u 4 velike udruge, Slavoniju, Dalmaciju, Istru i Kvarner te Bregovitu Hrvatsku. Ta četiri područja su jako različita međusobno, a unutar svake regije su vina stilom vrlo slična. Na taj način komunikacija sa ostatkom svijeta može biti puno jednostavnija nego kad je kao sad podregija sa strancima neizgovorljivim nazivima čak 12. Ovako je razumljivija, ali što je važnije organizacijski i logistički isplativa. Bezbroj malih udruga bez ozbiljnog budžeta nemaju smisla, kao niti jedna velika koja ne može podjednako zastupati niti promovirati interese svih, jer je svaka od 4 regije u različitoj fazi razvoja, a ima i sasvim drukčiji sortiment i stil vina.   

Imamo kvalitetu, autentičnost i raznolikost što je svakako specifično i jedinstveno, a sve je to potvrđeno kroz razne godine na svjetskoj sceni s raznim nagradama i priznanjima naših vina, no nekako je brend hrvatskih vina i dalje slabo prezentiran i prepoznat na svjetskoj sceni. Kako da ubrzamo te procese, pozicioniranja i stvaranje slike / brenda Hrvatske kao zemlje upravo kvalitetnih i vrhunskih vina?

Proces internacionalne afirmacije domaćih vina je spor jer ozbiljno zainteresiranih vinara za izvoz vina, s količinama, cijenom i kvalitetom ima otprilike od 40 do 50 ukupno u cijeloj zemlji, pa se ne mogu organizirati sami, već trebaju pomoć države. Australcima ili Novozelanđanima ne treba državna intervencija, puno ih je i sami imaju dovoljno novaca. Ako država pomogne odlično, ako ne, mogu i sami. Za izvoz morate imati strategiju koja tržišta napada ciljano i organizirano kao vinska regija, fokusirano, s marketinškim aktivnostima kroz cijelu godinu. To može biti svega dva do tri tržišta u prvom valu, za pet do šest godina možete napasti još dva do tri, ali opet organizirano kao grupa. Za to vam trebaju profesionalci koji će voditi taj proces i koje treba solidno platiti, a pritom ih ne smijete opteretiti sa sitnim političkim ili interesnim igrama, jer vam neće htjeti obaviti taj posao.

Razvijenije strane vinske regije imaju nekoliko stotina vinarija s izvoznim potencijalom pa su kod njih budžeti za promociju puno veći, a politički pritisci za partikularni interes jednog ili grupe vinara puno manji. Najveći kočničar je takozvana vinska struka koja se uhljebila po zavodima i odborima, čije plaće pokrivaju vinari kroz plaćanje markice i naknade za puštanje u promet, a koji s druge strane pišu vinske zakone na način da opravdaju svrhu svog postojanja. Oni koče svaki poduzetnički projekt ozbiljne organizacije vinskih udruga, zatim promocije, edukacije i marketinga vina u čiju organizaciju nisu sami uključeni. Logično je da svaki ministar, jer im je poslodavac, traži njihovo mišljenje prilikom izrade novog zakona o vinu, ali mišljenje i prijedlozi koje oni daju nisu u korist ekonomije i proizvođača, u korist promocije zemlje i afirmacije vinskih regija, negu kako uvesti što više regulative koju će naravno oni sprovoditi.

Što se više kontrole vina i obaveznih nameta uvede, njima je bolje. Kontrolu kvalitete vina treba potpuno liberalizirati i omogućiti tržišnu utakmicu, jer će se tako troškovi za vinare smanjiti, pa mogu ta sredstva preusmjeriti u promociju, a tu promociju i organizaciju izvoza treba predati direktno u ruke vinarima organiziranim u četiri velike vinske regije, bez uplitanja države. To je put.  

TREĆI VINART GRAND TASTING u petak i subotu u Zagrebu

Treću godinu zaredom pozivni festival Vinart Grand Tasting ugostit će 120 probranih vinara iz Hrvatske, regije, ali i svijeta. Potpuno posvećen kvaliteti, Vinart Grand Tasting je festival na kojem vinari izlažu isključivo uz pozivnicu organizatora.

Odabrani vinari predstavit će se u petak 2. i u subotu 3. ožujka u Laubi, Prilaz baruna Filipovića 23, a posjetitelji će imati priliku kušati vina koja su svojom kvalitetom predvodnici u svom cjenovnom razredu na hrvatskom tržištu.

Vinart Grand Tasting jedinstveni je događaj, zasnovan na kvaliteti, s višestrukim ciljevima promocije vinara i svijeta vina, ali i poticanja razvoja kulture vina u Hrvatskoj. Namijenjen je prije svega profesionalcima, ugostiteljima i sommelierima, ali rado su viđeni i svi drugi posjetitelji, entuzijasti i zaljubljenici u vino. Proteklih godina festival je potvrdio svoje mjesto i profilirao se kod stručne javnosti.

Više o Vinart Grand Tastingu pogledajte OVDJE

Vijesti: