Trebam li uopće raditi u turizmu?

Pozicija djelatnika u turizmu RH (a i drugim djelatnostima) elaborirana je iz više perspektiva, međutim ovdje se odmičemo od institucionalno-školsko-organizacijskog sustava i fokus se stavlja na pojedinca. I njegovu...

Pozicija djelatnika u turizmu RH (a i drugim djelatnostima) elaborirana je iz više perspektiva, međutim ovdje se odmičemo od institucionalno-školsko-organizacijskog sustava i fokus se stavlja na pojedinca. I njegovu univerzalnu potrebu da bude poštivan i zadovoljan. Stoga pitanje nije što sustav nije napravio, a trebao je? Pitanje je što sami možemo napraviti da dođemo do tog velikog intrizičnog kapitala zvanog zadovoljstvo.

Znanstvenici desetljećima istražuju uzroke i posljedice zadovoljstva poslom i to u različitim državama, organizacijama i institucijama testirajući pritom različite čimbenike. Napisane su i desetci tisuća znanstvenih radova, knjiga i priručnika o tom Svetom Gralu. Najuspješniji ih čitaju, konzultiraju i donose odluke na temelju njih (engl. Evidence Based Management) dok u hrvatskom poslovnom okruženju to tek treba postati dio poslovne svakodnevice. Respektirajući rezultate brojnih znanstvenika i stručnjaka, smisao ovog teksta nije ponuditi self-help instantna rješenja u stilu „kako biti zadovoljan na poslu“, već zavrtjeti ringišpil važnih pitanja o emocionalnom statusu u odnosu na ono što, zašto i kako trenutačno radimo?

Stoga, na trenutak svjesno zanemarite državu u kojoj živimo, školu ili fakultet koji ste završili, okruženje u kojem ste odrastali, način na koji su Vas roditelji odgajali, iskustvo koje ste dosada stekli i koliko god Vam zvučalo patetično, zapitajte se; što me stvarno veseli? Što sam zapravo oduvijek želio/la raditi? Je li ovo što trenutačno radim dio mog velikog plana? Radim li baš ono što trebam raditi? I ima li to uopće veze s turizmom?

Zanemarite i na trenutak činjenicu da je nezaposlenost u Hrvatskoj u prosjeku među najvećima u Europi. I da nam je stopa nezaposlenosti mladih do 25 godina od 31%, četiri puta veća od one koju ima Njemačka. Oglušite se i na činjenicu da se iselilo preko 50 000 članova naših obitelji, rodbine, susjeda, kolega. I na apsurd da je država koja je ovisna o turizmu dozvolila taj isti turizam ostaviti bez radne snage. I koliko god zvučalo utopijski zapitajte se; što je zapravo moja najveća strast? Čemu se bezrezervno predajem? Što sam to radio ili bi trebao/la raditi, a da mi budi osjećaj slobode? Ima li to veze s ovim što trenutačno radim?I ima li to uopće veze s turizmom?

Zanemarite na trenutak-dva i trakavicu oko toliko važne obrazovne reforme. I žalosnu činjenicu da 95% mladih ne iskazuju interes za cjeloživotnim obrazovanjem i studijskim boravcima (n=5060, n=2000) i koliko god Vam zvučalo suludo, zapitajte se; što je to o čemu bi cijeli život mogla/o učiti? Što je to čega se nikako ne mogu zasititi? Što je to što mi ne predstavlja napor bez obzira koliko dugo to radim? U što apsolutno vjerujem? Što me spontano  inspirira? I ima li to uopće veze s turizmom?

Koliko god u državi apsurda, ova pitanja zvučala apsurdna, važno je znati da ne postoje idealni uvjeti u kojima bi ona bila postavljena! Ne postoji pravi trenutak! Ni prava dob! Ni prava životna faza! Svatko ima svoj trenutak, način i dinamiku na koji će voditi ovaj interni dijalog. Ili kao što kaže Balašević; svak’ je svoj režiser, sam za sebe smišlja zaplete i kraj. Organizacijski rečeno, menadžeri smo sami sebe. Svog vremena. Svog znanja. Svojih vještina. Svoje volje.

I onda kad sve ove resurse stavimo na raspolaganje nekom (nadređenom) i nečem (organizaciji) koji to adekvatno ne vrednuju, ne varoliziraju i ne cijene događa se – nezadovoljstvo.  A mi umjesto da konzultiramo svog unutarnjeg menadžera i oslonimo se na njegovu moć odlučivanja, često zapnemo u tom modu. I tražeći isprike, razloge i argumente u tamo nekim vanjskim okolnostima taj isti mod držimo na životu. Stoga, koliko god Vam zvučalo banalno, zapitajte se; koje su moje najveće snage? Što mogu dati najbolje od sebe? Što obavljam s lakoćom? Što to imam i mogu pretvoriti u svoju prednost? Što je to što mi dopušta biti ono što jesam? I ima li to uopće veze s turizmom?

U u našem društvu je u prosjeku odnos prema djelatnicima „sezonski“. Ne-strateški. Kratkoročan. Površan. Brzinska razmjena rada i novca. Turizam je šampion u ovoj kategoriji. I dok ne provedemo kurikularnu reformu, ne uvedemo dualni sustav obrazovanja, ne uvedemo profesionalnu orijentaciju kao obavezno u najranijoj dobi, ne educiramo kvalitetno Generaciju X o odnosu prema podređenima i novim trendovima, nećemo ni svjedočiti nekim ljepšim verzijama ovog odnosa. Stoga, umjesto da čekamo Godoa, okrenimo se sebi! I ne dozvolimo da se prema sebi odnosimo „kratkoročno“. Čak i ako ste među 330 000 blokiranih ili ste jedan od 3000 djelatnika kojima nije isplaćena plaća. I ako imate najgoreg šefa/icu na svijetu. I ako se u trenutačnoj organizaciji osjećate kao Porsche zaključan u garaži. Čak i tada. I baš tada propitujte! Jer nitko drugi to neće odraditi za Vas. Jer je to put prema razumijevanju. A onda i novim odlukama. I akcijama.

Razumijevanje znači uvidjeti radim li to što radim samo da se egzistencijalno osiguram nestrpljivo iščekujući dane (vikendi/praznici) u kojima to neću raditi (posao)? Ili se ipak dugoročnije možete zamisliti u onome što trenutačno radite pa u dogovoru sa sobom pristajete na kompromise znajući da ćete živjeti svoju definiciju uspjeha (karijera). Ili tražite svaku priliku da radite to što radite  bez obzira na vanjske okolnosti i materijalnu komponentu (poziv). Koja god verzija bila, ona nužno ne mora značiti nezadovoljstvo. Ove granice često nisu egzaktne i ovaj proces razumijevanja često nije crno-bijel. Ali koja nam je alternativa? Lutati? I održavati nezadovoljstvo na životu?

Uzmimo primjer jednog pripadnika generacije Y koji radi u hotelu i uspješan je direktor marketinga i prodaje (posao i karijera). Školuje se za turističkog vodiča (posao i karijera), ali umjetnost, konkretno muzika je ono što ga čini cjelovitim, životnim i originalnim (poziv/esencija). Bez obzira na iskustvo , stručnost i uspješnost u tom području te ljubav i ponos koji osjeća prema turizmu njegov unutarnji poriv je vezan za nešto potpuno drukčije. Ali ljepota je u tome što jedno ne mora isključivati drugo. U slučaju ovog profesionalca, turizam ne mora biti isključen na uštrb nekog posla/djelovanja koji će uključivati muziku. Naprotiv, koliko god Vam zvučalo nemoguće, usudite se zapitati; kako spojiti nespojivo? Ili kako odvojiti spojeno? Propitujte svoju najbolju kombinaciju? Koja forma posla/djelovanja Vas dovodi do vlastite autentičnosti? Što i u kojoj kombinaciji izvlači ono najvrjednije iz Vas? I ima li to uopće veze s turizmom?

Možda turizam uopće nije prikladno nazivati pozivom, posebno ako se usporedi sa (životnim) pozivom vatrogasaca koji kao resurs na raspolaganje stavljaju ne samo svoje vrijeme, znanje, vještine i svoju volju već i svoj goli život. Bez obzira kako ga nazivali,  poanta je da u ono što radimo unosimo svoju dušu, svoju strast, svoju bit. Grci taj uzvišeni osjećaj i strastveni odnos prema onome čime se bavimo nazivaju MERAKI (μεράκι). Nije bitna ni vrsta djelatnosti ni radni uvjeti jer kada radimo nešto što je naša bit, što je naša apsolutna strast, živimo slobodu, odnosno nepostojanje vremensko-prostorno-tehničko-emocionalnih granica. To se osjeti jer djeluje „zarazno“.

Iako se turizam doživljava kao mjesto „zalutalih“ i „djelatnika skupljenih s ceste“, vrijedi spomenuti i stalno isticati da naš turizam ima i ljude s velikim MERAKI kapitalom! To su oni djelatnici, poduzetnici, znanstvenici, novinari, profesori, javni službenici, direktori TZ-a, načelnici, konzultanti za koje možemo reći da je turizam sretan što ih ima. Da je turizam baš ono što trebaju raditi.  Nevažna je njihova uloga, titula ili pozicija jer ono što primjećujete je način na koji nešto rade i kako to utječe na Vas! Kad Vas je ta osoba uslužila ili Vam nešto prodala ili iskomunicirala, niste imali osjećaj da samo radi svoj posao. Vjerojatno ste spontano to radno mjesto/posao/akciju poistovjetili s njom. I ona Vam podsvjesno postaje referentna točka usporedbe. Jer osoba koja radi svoj poziv, tom radnom mjestu/tituli/poziciji  daje svoju apsolutnu osobnu dimenziju. I utjelovljenje je zadovoljstva.

U kaotičnom i često površnom sustavu u kojem živimo i radimo, razumjeti svoju profesionalnu esenciju minimum je koji možemo napraviti za sebe. Kod jednih će taj put biti lakši i brži. Kod drugih dugotrajniji i s više pitanja. Metode, pristupi ili tehnike razumijevanja i istraživanja, izbor su pojedinca bilo da je samostalno ili uz pomoć coacheva/psihologa za profesionalnu orijentaciju, individualno ili grupno, kroz radionicu ili online, testiranjem i/ili razgovorima? Jednom kad osvijestite svoj puni i nenadmašni potencijal, kad izbistrite unikatni set vještina i talenata koje imate, (a imate ih!) dionice Vašeg profesionalnog kapitala postat će iznimno tražene.

Ne čekajte ni organizaciju, ni državu, da Vam kaže što će Vas učiniti zadovoljnim profesionalcem. Jer to može biti čekanje Godoa. Poštedite se lutanja i velikim djelom nezadovoljstva i za početak si odgovorite na ova pitanja. I u državi čiji se turizam  muči s manjkom radne snage, a koja je baš u turizmu kroz sedmogodišnje razdoblje planirala godišnje zapošljavati 4500 novih djelatnika, sasvim je uredu razumjeti da baš turizam nije Vaša profesionalna esencija.

To be continued …

Autor: Dr.sc. Marinela Dropulić-Ružić

 

Vijesti: