Vrhunski smještaj traži vrhunsku uslugu

Gotovo da nema dana, a da se negdje ne pročita ili ne čuje izjava nekog dužnosnika iz resora turizma koji ponavlja tvrdnju o opredijeljenosti Hrvatske za razvoj turizma „na...

Gotovo da nema dana, a da se negdje ne pročita ili ne čuje izjava nekog dužnosnika iz resora turizma koji ponavlja tvrdnju o opredijeljenosti Hrvatske za razvoj turizma „na razini 4 i 5 zvjezdica“. Gradit će se hoteli s 5 zvjezdica, „poticat će se reinvesticije podizanja kvalitete na 5 zvjezdica“, „trebaju na restorani najviše razine kvalitete“ … Uz to se spominje puno viša cijena usluge u takvim objektima, veća zarada od turizma. I sve to zvuči lijepo u ušima prosječnog slušatelja, ali i pomalo nestvarno kod onih koji dobro poznaju struku.

A struka i jest pravi problem. Struka se desetljećima osipa.

Prvi val odlaska najsposobnijih i najstručnijih hotelijerskih djelatnika dogodio se u vrijeme Domovinskog rata zbog razumljivih razloga. Drugi val manje je razumljiv ali jednako poguban – privatizacija. Novi upravitelji društvene imovine u koju su investirali uglavnom opet društveni novac kroz HBOR i financijske fondove, zamjenom i otkupom obezvrijeđenih dionica, uveli su principe tržišne ekonomije iz primarnog stadija kapitalizma. Po tom principu radnik je najveći trošak a turizam ne treba stalne zaposlenike pa je krenuo val otpuštanja stalnih stručnih zaposlenika koji su godinama uspješno zamjenjivani jeftinijim priučenim sezonskim radnicima. Treći val odlaska , sada već i iskusnih sezonaca, počeo se događati 2015. kada je većina razvijenih zemalja Europske unije omogućila slobodno zasnivanje radnog odnosa za građane Republike Hrvatske. Spirala obezvređivanja struke.

Nesigurnost i neizvjesnost oko mogućnosti zasnivanja radnog odnosa na duži vremenski rok, potplaćenost djelatnika u ugostiteljstvu i hotelijerstvu i nekorektan sustav praktične nastave, praznio je malo po malo ugostiteljske škole na obali a u stručna ugostiteljsko – hotelijerska zanimanja upisuju se učenici bez strasti za tim zanimanjem, više pod pritiskom roditelja „da nešto završe“. Na kontinentu se još uvijek drže upisne kvote, ali sada s motivom što bržeg osposobljavanja i odlaska u inozemstvo. U razvijenim zemljama Europske unije ugostiteljsko-hotelijerski kadrovi su traženi i cijenjeni. Tako je malo po malo Hrvatska kadrovski opustošena.

Londonski primjer

Prije nekoliko godina u jednom hotelu više kategorije u Londonu u razgovoru s osobljem doznao sam da dolaze iz Španjolske, iz poznatog turističkog mjesta LLoret de Mar. Tko ne zna za ovo popularno turističko odredište koje je po površini slično Puli s duplo manje stanovnika ali s čak 360 hotela, brojnim zabavnim centrima, 1,6 km dugom pješčanom plažom, udaljeno od Barcelone samo 75 km…

Na pitanje kako to da su došle raditi u London kada dolaze iz tako poznate turističke destinacije, kolegice s recepcije i iz bara su mi rekle da tamo nema posla osim sezonskog. Ta me je priča vratila 30 godina unatrag u vrijeme dok sam boravio u LLoretu i tada zamijetio da konobarice i konobari ne govore ni jedan jezik osim Španjolskog, i oni su tada dolazili iz unutrašnjosti zemlje, bez kvalitetnog obrazovanja za hotelijerstvo, kao sezonci na more.

Zvjezdice i kvaliteta usluge

U masovnom turizmu, pansionskog tipa, srednjeg standarda kvalitete ovakva usluga temeljena na priučenoj sezonskoj ekipi prolazi. Ali što se događa kada se dodaju zvjezdice i cijena usluge vrtoglavo raste ? Kada cijena dosegne razinu od 300 Eura za noćenje s doručkom u hotelu 4 zvjezdice, onda se, naravno očekuje i izvanredna usluga. Takvu uslugu mogu pružiti samo stručni, vrhunski školovani hotelijeri. Sam pripadam generaciji koja je školovana prema potražnji gospodarstva za stručnim kadrovima u turizmu. Moje kolegice i kolege , kuhari i konobari primali su stipendiju hotelske kuće, odrađivali u hotelu praksu i sezonu i nakon školovanja imali stalan posao u tom istom hotelu. Imali smo priliku raditi u hotelu s 5 zvjezdica koji je imao takvu razinu usluge kakvu je danas teško naći. Taj hotel, daleko skromnije opremljen u smještajnom djelu ali sa svim mogućim sadržajima koje rijetko koji današnji hotel ima, privlačio je i najzahtjevnije goste sa svih strana svijeta koji su se rado vraćali.

Najviše zbog stručnih ljudi spremnih udovoljiti svim posebnim navikama takvih gostiju. I tada je bilo sezonaca ali oni su bili samo pomoćnici, naučnici, nisu se ni mogli približiti gostu dok nisu „savladali zanat“. Konačno, svi smo mi i tada pružali ugostiteljske usluge u domaćinstvu u svojim domovima a naši gosti su odlazili u „naš“ hotel konzumirati dodatne sadržaje od sporta, rekreacije, wellnessa, zabavnih programa do Casina.

Hotelijerska škola za djecu vlasnika obiteljskog smještaja

Nije sve loše što je nekada bilo, pa tako i danas valja promisliti o novoj, hotelijerskoj školi za djecu vlasnika obiteljskog smještaja. Ti mladi ljudi odrasli su i stasali uz goste i turizam, turizam im je „u krvi“. Mogu biti visoko motivirani za stjecanje novih znanja i vještina koje će moći primijeniti i u svojem domaćinstvu kada za to dođe vrijeme. U međuvremenu naši bi visoko kategorizirani hoteli imali visoko kvalitetnu „posadu“ na zadovoljstvo gostiju. Naravno hotelijerska škola podrazumijeva program koji se bazira na praksi i mentorstvu i stjecanju znanja i vještina iz svih sektora hotela : domaćinstva, kuhinje, recepcije, restoraterstva.

Kada se zbroji postojeći potencijal diljem naše obale i otoka, dostatan je za vrhunsku hotelijersku školu koja bi mogla stati uz bok Švicarskim i Austrijskim školama. Imao sam prilike upoznati tako školovane mlade ljude u Austriji i Italiji koji su u istome danu obavljali nekoliko različitih poslova u hotelu manirom vrhunskog hotelijera. Takav pristup se ne zaboravlja, takva usluga se cijeni.

Bilo bi dobro slušati slične planove o ljudima kao što ih slušamo o zgradama, hotelima najviše kategorije.

Nedo Pinezić, Zajednica obiteljskog smještaja pri HGK

Vijesti: