Doc.dr.sc. Ivan Herak: Nema nikakve dvojbe da će zadržavanje visoke stope PDV-a imati za posljedicu pad ulaganja u turistički sektor

Najava aktualnog ministra financija da će se od 1.1.2017. PDV na pružanje usluga posluživanja hrane i pića  sa sadašnjih 13% podignuti na 25% osnovano je izazvala lavinu negativnih reakcija...

Najava aktualnog ministra financija da će se od 1.1.2017. PDV na pružanje usluga posluživanja hrane i pića  sa sadašnjih 13% podignuti na 25% osnovano je izazvala lavinu negativnih reakcija vodećih ljudi  hotelsko turističkog sektora ali i stotina malih obrtnika.

Da bi se u cjelosti spoznala dimenzija problema potrebno je vratiti se na 1.1.1998. godine kada je počela primjena zakona o Porezu na dodanu vrijednost (PDV) prihvaćenog u Saboru RH još 1995. godine ,,kojim zakonom je, između ostalog, turističkom sektoru umjesto dotadašnjih 10% poreza na promet usluga „odrezana“ stopa PDV-a u visini 22%, na koji način je tadašnje političko vodstvo Hrvatske turizmu stavilo „dodatne utege oko nogu“ i poslalo ga u bezizglednu utrku sa međunarodnim konkurentskim okruženjem, koje je u isto vrijeme svom turističkom sektoru uglavnom propisivalo jednoznamenkaste porezne stope.

Na taj način politika je, kada je PDV u pitanju, izuzmemo li kraće razdoblje s kraja 90.-ih godina, kada je primjenom kriterija broja ostvarenih noćenja Vlada više propisani PDV djelomično kompenzirala iz tzv. proračunskih sredstava za konkurentnost, 15 godina držala turizam “na konopcima”, da bi tek Sanaderova prva Vlada prihvatila izmjene i dopune Zakona o PDV u (stupile na snagu 1.1.2006.), kojima je PDV na usluge smještaja (sa doručkom, polupansionom ili pansionom) i usluge financijskog posredovanja za spomenute usluge, snižen na konkurentnih 10 %, čime je problem PDV-a u turizmu bio palijativno riješen.

Sa 01. siječnjem 2013.g. Vlada Zorana Milanovića počela je s primjenom izmjena i dopuna spomenutog Zakona, na način da je stopu PDV-a za usluge pripreme hrane i obavljanja usluga prehrane te pripreme i usluživanja pića spustila sa 25 % na 10%, čime je, po pitanju visine PDV-a u sektoru, postignuta potpuna sinkrizija. U tom trenutku, barem kada je u pitanju najvažniji fiskus sektora, Hrvatski je turizam, izuzmemo li Maltu, Portugal i Grčku, koje su svom turizmu propisale još niže porezne stope, približno poslovao u uvjetima konkurentskog okruženja.

Nakon toga, počevši od 01.01.2014.Vlada Republike Hrvatske, u sklopu mjera konsolidacije državnog proračuna, pod egidom izmjena i dopuna Zakona kojima će se provesti ciljevi i smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2014.-2016. godine, pod kojim nazivom se je de facto skrivao pokušaaj smanjenja proračunskog deficita, podigla je međustopu PDV-a u turizmu sa 10% na 13%, što je prema kriteriju visine poreznih opterećenja, hrvatski turizam, između 140 promatranih zemalja, spustilo na 134. mjesto.

zracnalukapula1

Premda je na spomenuti način urbi et orbi odaslana poruka o nerezistentnosti postojanih pravila igre u hrvatskom političkom i gospodarskom prostoru, istine radi treba reći da je tadašnji Linićev apodiktičan potez u značajnoj mjeri bio isprovociran i činjenicom da je sektor umanjenje stope PDV-a na pružanje usluga hrane i pića, u pravilu koristio za realizaciju svojih partikularnih interesa, minirajući na taj način Linićevu inicijalnu zamisao o pricecuttingu (spuštanju cijena hrane i pića), posljedičnom povećanju volumena potrošnje i realizaciji većih financijskih benefita, kako za trgovačka društva i obrte, tako i za državni proračun.Drugim riječima, ugostitelji su objeručke prigrlili otpuštena proračunska sredstva,ali ne i Linićevu ideju o spuštanju cijena.

U uvjeravanju tadašnje Vlade koja je donošenjem novog proračuna, ali i smjernica za 2016. i 2017. godini ustrajala na jedinstvenoj stopi PDV-a od 13%, nisu pomogli ni argumenti Hrvatske udruge hotelijera koja je na svom kongresu potkraj 2014. godine pred Vladu izašla sa prijedlogom da se međustopa PDV-a u turizmu sa sadašnjih 13 % smanji na 5%, ukazujući da manje (poreza ) zapravo znači više (prihoda u proračun). Hotelijeri su procijenili da bi prihvaćanjem njihova prijedloga, primjerice, samo kada je u pitanju smanjenje PDV-a na usluge smještaja, na godišnjoj razini došlo do rasterećenja sektora u iznosu od 550-600 mio kuna, na koji način bi se, u istom razdoblju, oslobodilo oko 2.5 miljardi kuna za nova ulaganja. Promatrano kumulativno, prema izračunu hotelijera, 5% na stopa PDV-a, do 2020. godine, rezultirala bi sa 10 miljardi kuna dodatnih prihoda od smještaja, 11 000 novih radnih mjesta i oko 15 miljardi kuna novih investicija, dok bi već u 2018. godini bio ostvaren kumulativan neto učinak i za državni proračun u iznosu 102 mio kn (2019 g.-243 mio kn, 2020.g -379 mio kn).

Da simulacije hotelijera nisu bez osnova pokazao je primjer Francuske koja je 2009. godine smanjila stopu PDV-a sa 19 na 5,5%, što je samo dvije godine kasnije rezultiralo povećanjem poreznih prihoda s osnova pruženih turističkih usluga u iznosu 5 miljardi Eura, dok je u isto vrijeme stopa stečajeva u sektoru smanjena za 20%.

Stoga, nema nikakve dvojbe da je inzistiranje na aktualnoj stopi  PDV-a za turizam, o podizanju PDV-a  na usluge hrane i pića sa 13% na 25%  da i ne govorimo,dugoročno gledano izrazito pogrešna odluka, pogotovo u aktualnim okolnostima gdje fiskus nije prilagođen volumenu prihoda koji se ostvaruje u sektoru a uz to i premašuje međunarodno usporedive standarde opterećenja. Situacija u kojoj poslovni subjekti turističkog sektora, u usporedbi sa konkurentima na turističkom tržištu, posluju u uvjetima nadprosječno visoke stope PDV-a, ali i ostalih parafiskalnih davanja, cijena inputa ali i precijenjenog tečaja domaće valute, dugoročno je neodrživa, obzirom da spomenuta opterećenja svojom visinom ne odgovaraju niskoj akumulativnosti turističkog sektora, te na taj način inicijalno smanjuju konkurentnost hrvatskog turizma na međunarodnom tržištu i dugoročno nepovoljno djeluju na volumen investicija i zaposlenosti.

dubrovnikturisti

Nema nikakve dvojbe da će zadržavanje visoke stope PDV-a na usluge smještaja uz aktualno povećanje PDV-a na pružanje usluga hrane i pića, uz niz ostalih nuspojava,imati za posljedicu pad ulaganja u turistički sektor, na koji način i Strategija razvoja turizma, čiji konačni rezultati (14.3 miljardi eura prihoda u 2020.g.) pored veće iskorištenosti postojećih kapaciteta i povećanja prosječne potrošnje turista, u najznačajnijoj mjeri ipak ovise o volumenu investicija (7 miljardi Eur), praktički postaje mrtvo slovo na papiru. Kod toga je bitno napomenuti da i dosadašnja, premda još uvijek nedovoljna ulaganja u sektor, ne mogu u tom smislu predstavljati nikakav temelj za optimizam. Naime, sve dosadašnje investicije u hrvatski turizam, uključujući i vlasnička preuzimanja iz 1992. godine koja su u značajnoj mjeri počivala na nezakonitim transakcijama kao i kuponska privatizacija iz 1995. godine, predstavljaju hrvatski specifikum koji se je odvijao u jednokratnim političkim (ratnim) okolnostima, i nemaju uporište u sferi realne ekonomije, te stoga na istoj matrici nije moguće očekivati nova ulaganja u sektor.

Na ovaj način i onako nategnuti ciljevi iz Strategije razvoja hrvatskog turizma, na prvome mjestu onaj o 14.3 miljardi eura prihoda od turizma u 2020.godini, definitivno postaju science fiction

Pri tome nas ne smiju zavarati ni brojke o ulaganjima u sektor kojima često lamentira ministarstvo turizma, obzirom da se uglavnom radi o ulaganjima koja su realizirala trgovačka društva pretvorena i privatizirana pod različitim okolnostima još 1992. godine, i to ne samo stoga što se kod najvećeg dijela spomenutih ulaganja radi o rekonstrukcijama već postojećih kapaciteta, na koji način izostaju izgradnja novih kapaciteta i novo zapošljavanje, već prvenstveno zbog toga što je tu riječ o kapitalno potentnim i tržišno etabliranim tvrtkama nastalim još prije 1990. godine, koje su se rasterećene obaveza po pitanju otplate vlasnički preuzetih tvrtki, zahvaljujući velikom volumenu poslovanja, bez većih poteškoća mogle nositi sa teretom novih investicija. U tom smislu aktualna metafora ulagačke neatraktivnosti turističkog sektora svakako su državni projekt Brijuni Rivijera,ali i učestala fijaska javnih natječaja koje provodi DUDI.

Spomenutim ukopavanjem države ,dodatnim“ zavlačenjem ruke u džep turizmu“,kao i njenim odustajanjem od proaktivne politike, kad je turizam u pitanju, sektor i nadalje ostaje prepušten “automatskom pilotu”. Kod svega toga najviše fascinira pasatistički odnos Vlade koja zaslijepljena preživljavanjem od izbora do izbora nije prepoznala potencijale sektora koji je, počev od 2020. godine, prema Strategiji koju je sama prihvatila, bio u mogućnosti na godišnjoj razini ostvarivati 50 miljardi kuna novih prihoda. Na ovaj način i onako nategnuti ciljevi iz Strategije razvoja hrvatskog turizma, na prvome mjestu onaj o 14.3 miljardi eura prihoda od turizma u 2020.godini, definitivno postaju science fiction, dok će svi oni koji žive za turizam i od turizma, očiju uprtih u oblake, i dalje konzumirati fizička i financijska ostvarenja koja uglavnom počivaju na smještajnim ruinama bivšeg sustava i bivše države. Srećom, jer više je nego izvjesno da bi u suprotnome hrvatski turizam bio na još nižim granama, a ukupna nacionalna ekonomija držala glavu duboko ispod vode.

Doc.dr.sc. Ivan Herak

Povezane vijesti:

Hrvatski HR English EN