Ivan Herak: Kuda plovi ACI?

KOLUMNA: dr.sc. IVAN HERAK

Odlukom Vlade RH kojom je ACI skinut sa agende strateških tvrtki, dano je praktički „zeleno svjetlo“ za prodaju ACI-ja.

ACI d.d. osnovan je 1983. godine, prvenstveno zaslugom nedavno preminulog Veljka Barbierija, korifeja nautičkog turizma na ovim prostorima. ACI se danas nalazi u majoritetnom državnom vlasništvu (79% dionica se nalazi u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju),”drži” oko 35 % udjela na hrvatskom nautičkom tržištu, koje na godišnjoj razini utrži oko 650 milijuna kn (bez PDV-a). Spomenuto tržište uz odmorišni, poslovni,zdravstveni, sportski i kulturni turizam čini šesti stup hrvatskog turističkog proizvoda, a ujedno je i njegov najperspektivniji i najprofitabilniji segment.

ACI danas u 21 marini, od Umaga do Dubrovnika raspolaže sa 6 018 vezova (od čega 5 227 u moru) zapošljava nešto manje od 400 ljudi. Zakonsko okruženje poslovanja temelji se na dodjeli koncesija u svrhu gospodarskog korištenja pomorskog dobra. Za razliku od razdoblja prije 2004. godine kada je, prvenstveno zahvaljujući suspektnim knjigovodstvenim akrobacijama i učestalim oprostima financijskih obaveza države, sporadično ostvarivao “pozitivne rezultate”, u posljednjih nekoliko godina ostvaruje prosječni godišnji prihod na razini 18o mio kn te, dobit nakon oporezivanja na razini 2o-25 mio kn.

Bilanca stanja tvrtke, za hrvatske prilike više je nego „uzorna“. Aktiva ACI-ja koja iznosi  400 mio kn, svega 10 % svojih izvora (Pasive) ima u kreditnim obavezama društva. Društvo je likvidno i solventno, svi pokazatelji poslovanja pozitivnog su predznaka (profitna marža, koeficijent povrata imovine, koeficijent financijske stabilnosti). Na  prvi pogled situacija se doima gotovo pa idiličnom. No, kako rezultati nekog trgovačkog društva i inače ne govore uvijek previše o potencijalima, još manje o njegovoj stvarnoj poziciji i perspektivama, tako i u konkretnom slučaju, već sporadična raščlamba poslovanja ACI-ja ukazuje da rezultati tvrtke ni približno ne korespondiraju sa potencijalima iste.

Naime, današnja tržišna pozicija ACI-ja temelji se gotovo isključivo na destinacijskim komparativnim prednostima naše obale (ljepota, razvedenost obale, brojni otoci, čisto more), podredno i na autoritetu većinskog vlasnika i davatelja koncesija, države, dok su istovremeno brojne upravljačke garniture ACI-ja učinile vrlo malo na planu restrukturiranja, razvoja i povećanja vrijednosti tvrtke.

Metafora dosadašnje neuspješne politike se najupečatljivije i najizravnije ogleda u strukturi ponude ,odnosno podredno strukturi prihoda ACI-ja pri čemu za razliku od inozemnih marina koje svega 20 % svojih prihoda ostvaruju temeljem pruženih nautičkih usluga, ACI čak 93 % svojih prihoda ostvaruje isključivo temeljem spomenutih usluga, od čega se 80 % odnosi na usluge smještaja plovila po raznim kategorijama plovila (stalni, tranzitni..). Definitivni problem ACI-ja je i to što nije dovoljno prilagođen novonastalim zahtjevima potražnje, napose kada su u pitanju privezni kapaciteti smještaja plovila dužih od 25 metara. U oči posebno bode neadekvatan sadržaj ponude u marinama (ugostiteljstvo, servisi, trgovine) prvenstveno kao posljedica teško razumljive odluke Uprave društva (1995. g.) da se spomenute usluge daju u zakup vanjskim subjektima. Na taj način izostala je sinergija između ACI-ja i zakupoprimaca, a da o sinergiji ponude marina i destinacija u kojima su marine locirane i ne govorimo.

Foto: ACI

Foto: ACI Marine /www.aci-marinas.com

Ne zanemarujući ni malo nužnost razrješavanja objektivnih poteškoća koje su se nadvile nad ACI, poput problema legalizacije objekata u marinama, nepostojanja prostornih i urbanističkih planova, odnosno njihove neusklađenosti sa potrebama poslovanja marina, problema odnosno nužnosti produljenja duljine ugovorenih koncesijskih razdoblja  (koja činjenica postaje ograničavajući faktor, kada su u pitanju kapitalna ulaganja u nautički sektor, obzirom da koncesijsko razdoblje traje prekratko i vrlo je teško za tako kratka razdoblja iznaći gospodarsku računicu), napose potrebu razrješenja problema u pravcu donošenja izmjene pomorskog zakona i zakona o pomorskom dobru (na način da se ACI-ju omogući mogućnost regresa sredstava koje je uložio u dugotrajnu nepokretnu imovinu, po isteku ugovorenog koncesijskog razdoblja) conditio sine qua non opstanka ACI-ja na nautičkoj karti, ne samo Mediterana već i Hrvatske, ipak je ulaganje u proširenje postojećih kapaciteta (obzirom da su postojeći insuficijentni, te dodatno, nisu prilagođeni potrebama potražnje), podizanje kvalitete usluge u istima, te napose ulaganje u nove kapacitete sa minimalno 300 vezova, sa značajnim brojem vezova za prijem jahti i mega jahti (kod čega inzistirati valja na ulaganjima u devastirane i napuštene vojne objekte, gdje već postoji djelomično izgrađena infrastruktura).

Stoga, u ovom času, kada je o budućnosti ACI-ja riječ, treba napraviti distinkciju između prodaje i dokapitalizacije ACI-ja, i to ne samo zbog činjenice da kroz dokapitalizaciju sredstva ostaju u sustavu ACI-ja, odn. u suprotnom slučaju postaju prihod državnog proračuna. Imajući u vidu notornu činjenicu potrebe dodatnih ulaganja u sustav ACI-ja, nepostojanje mogućnosti da većinski vlasnik (država) dokapitalizira sustav, logičnim se nameće scenarij po kojem nakon  „screeninga“ financijskog, tehničkog i pravnog stanja tvrtke, odn. izrade procjene vrijednosti potrebnih ulaganja u tvrtku,koji procesi su praktički pri kraju, ACI iznađe strateškog partnera koji će dokapitalizirati tvrtku i nad njom steći majoritetni vlasnički udjel.

U tom kontekstu dokapitalizacija ACI-ja od strane Mirovinskih fondova i EBRD a, čini se optimalnom ne samo za državu i ACI, već je ista dobitni „žeton“i za Mirovinske fondove kao i neke sadašnje i buduće umirovljenike. Floskule o „izdaji nacionalnih interesa“ u ovom slučaju ne drže vodu,prvenstveno zbog činjenice što bi na taj način posredno većinski vlasnici ACI-ja postali građani Hrvatske, dodatno i zbog toga što bi nezanemarivi vlasnički udjel zadržala i država,a u konačnici i zbog činjenice što sustav poslovanja ACI-ja počiva na koncesijskom modelu, što znači da se i „škare i platno“,kada je ACI u pitanju, nalaze u rukama države

Pozdrav.

dr.sc. Ivan Herak

 

Vijesti: