Ludbreg hrvatski grad čuda, koje je i Vatikan potvrdio

Više od milijun vjerskih turista svake godine posjeti Međugorje, iako Vatikan nikad nije priznao da se tamo išta dogodilo. Malo njih zna da u Hrvatskoj postoji čudo koje Vatikan...

Više od milijun vjerskih turista svake godine posjeti Međugorje, iako Vatikan nikad nije priznao da se tamo išta dogodilo. Malo njih zna da u Hrvatskoj postoji čudo koje Vatikan jest potvrdio, a koje bi mogli posjetiti. Upoznajte euharistijsko čudo iz Ludbrega.  

Moj prvi posjet Hrvatskoj, koja je tada još bila dio Jugoslavije, dogodio se 1988. Sjećam se da sam prenoćio u Zagrebu, a zatim nastavio prema krajnjem cilju moga puta. 

Međugorju. 

Kako sam prošao devet godina isusovačkog obrazovanja u britanskom internatu, katolička vjera uvijek mi je bila bliska. Dapače, toliko bliska da sam dobrovoljno išao na misu šest puta tjedno u 7:20 prije početka nastave, a i razmišljao sam o mogućnosti da jednog dana postanem svećenik. Stoga, kad sam saznao za ukazanje u Međugorju, morao sam i sȃm posjetiti to čudesno mjesto. 

Ali, kad sam tamo stigao, nije bilo ničega konkretnoga što bi se moglo vidjeti. Osim, naravno, apartmana; toliko apartmana na sve strane. Radilo se o malome selu koje je eksplodiralo u samo osam godina nakon što je šestoro djece ustvrdilo da ih je posjetila Djevica Marija dok su čuvali ovce. Ukazanja su se nastavila događati, te i dan danas Djevica Marija šalje poruke jednoj od (danas odraslih) vidjelica 25. u svakom mjesecu. Ali, tamo nije bilo ništa za vidjeti, osim brda gdje su se ukazanja navodno dogodila i velike crkve usred mjesta, koja je postala središnja vjerska točka. 

Industrija vjerskog turizma – a radi se o industriji – potpuno je transformirala Međugorje, koje sada ugošćuje preko milijun turista svake godine, od kojih većina tamo provodi nekoliko dana. Razmislite malo o tome – gradić u Hercegovini privlači oko 5 % od ukupnog broja turista koji dolaze u Hrvatsku svake godine i privlači ih svih 12 mjeseci u godini. 

Tijekom godina u Međugorju sam proveo dosta vremena. Oko njega su mišljenja jasno podijeljena: dok jedni čvrsto vjeruju u ukazanja, drugi su jednako čvrsto uvjereni da je cijela stvar zapravo složena prevara, koja je postala sjajan način da mnogi zarade značajan novac. Moje mišljenje nije bitno, ali bitno jest mišljenje Crkve o toj temi, posebice Vatikana. I tu sam se jako iznenadio, posebno budući da sam negdje pročitao da je Međugorje navodno druga najposjećenija katolička destinacija vjerskog turizma u Europi, možda čak i svijetu, ne sjećam se točno. 

A niti lokalni biskup niti sam Vatikan nisu ga službeno podržali. Dapače, lokalni je biskup još prošle godine službeno izjavio da ukazanja nisu vjerodostojna. 

No, i bez tog službenog priznanja, više od milijun ljudi dolazi svake godine – pa to je turističko čudo samo po sebi! Upoznao sam mnoge ljude koji su posjetili Međugorje, i nema sumnje da su oni vjerovali ili da im je boravak tamo donio mir. 

U okvirima destinacije vjerskog turizma, brojevi su nevjerojatni. 

Svaki put kada bih odlazio iz Međugorja svih ovih godina, pitao sam se što bi hrvatski turizam napravio s čudom koje je Vatikan službeno priznao. A onda sam saznao da jedno takvo, posve potvrđeno od Vatikana, zapravo postoji. U Ludbregu u Varaždinskoj županiji. 

Web stranica The Real Presence lijepo objašnjava povijest čuda u Ludbregu. 

1411. godine u Ludbregu, u kapelici dvorca obitelji Batthyany, svećenik je služio misu, te je tijekom pretvorbe vina svećenik posumnjao u istinu o pretvorbi vina u krv Kristovu, a nakon toga se vino u kaležu zaista pretvorilo u Krv. Neznajući što učiniti, svećenik je ugradio ovu relikviju u zid iza glavnoga oltara.  Zidar koji je obavio taj posao prisegnuo je na šutnju. Svećenik je također čuvao ovu tajnu, te ju je otkrio tek neposredno pred smrt. Nakon svećenikova priznanja, vijesti su se brzo širile i ljudi su počeli dolaziti u Ludbreg na hodočašća. Sveta je Stolica kasnije relikviju čuda prenijela u Rim, gdje se zadržala nekoliko godina. No, ljudi iz Ludbrega i okolice nastavili su hodočastiti u kapelicu dvorca.

Početkom šesnaestog stoljeća, tijekom pontifikata Pape Julija II., u Ludbregu se okupilo vijeće koje je trebalo ispitati činjenice povezane s Euharistijskim čudom.

Mnogi su ljudi posvjedočili da su doživjeli čudotvorna ozdravljenja dok su molili u blizini relikvije. 14. travnja 1513. Papa Lav X. izdao je Bulu kojom je potvrdio svetu relikviju u Ludbregu, koju je i sam nosio u procesiji ulicama Rima nekoliko puta. Kasnije je relikvija vraćena u Hrvatsku.

U 18. stoljeću je sjeverna Hrvatska bila opustošena kugom. Ljudi su se okrenuli Bogu, tražeći Njegovu pomoć, a i Hrvatski je Sabor učinio isto. Tijekom sjednice održane 15. prosinca 1739. u Varaždinu, obvezali su se u Ludbregu sagraditi kapelicu u čast čuda, ako dođe kraj kugi. Kuga je zaustavljena, a obećanje je ispunjeno tek 1994., kada je u Hrvatskoj obnovljena demokracija. 2005. u zavjetnoj kapelici umjetnik Marijan Jakubin naslikao je veliku fresku Posljednje Večere u kojoj hrvatski sveci i blaženici zauzimaju mjesta apostola.

Mjesto Sv. Ivana zauzeo je Blaženi Ivan Merz, koji je bio među 18 najvažnijih euharistijskih svetaca u povijesti Crkve tijekom biskupske sinode održane u Rimu 2005. godine.

Na slici Krist u svojoj ruci drži pokaznicu koja sadrži relikviju Euharistijskog čuda.

Više o čudu možete saznati u videu. 

I tu su, barem meni, stvari postale začuđujuće. Pitao sam posljednjih dana mnoge prijatelje ovdje koji su katolici znaju li išta o ludbreškom čudu. Većina je o Ludbregu znala samo da je centar svijeta, neki su znali da se u rujnu tamo odvija hodočašće, ali čudo?  Jedino u Hrvatskoj koje je priznao Vatikan, a koje možete osobno obići? Baš nitko. 

Nevjerojatno. 

A istovremeno, ljudi znaju za to, odnosno barem njih 100.000 zna. To je broj hodočasnika koji se svake godine okupi u Ludbregu u prvom tjednu rujna, na posebnoj komemoraciji čuda u parku ispred crkve sagrađene 1994. Pogledajte neke snimke ovogodišnjeg hodočašća. 

A ostatak godine, osim za vrijeme Uskrsa, crkva i park stoje potpuno neiskorišteni. 

U parku se nalazi i Križni put. Čudesni kalež ne čuva se u crkvi sagrađenoj 1994. Njega možete pronaći u Župnoj crkvi Presvetog Trojstva u centru mjesta, uz sami glavni trg i centar scijeta. 

Jedan od izazova ako želite vidjeti čudesni kalež jest to što je crkva često zatvorena, ali uz malo planiranja možete ga posjetiti bilo koji dan. Tamo se svaki dan drži misa, što je prilika da molite u prisustvu jedinog priznatog čuda u Hrvatskoj. 

Vremena kad se održava misa tijekom listopada prikazana su gore – ne bi trebalo biti problem ove podatke učiniti dostupnima online, te na engleskom jeziku. 

I čini se da se upravo to i događa, ali na vrlo ograničenoj skali. Ludbreg ima stalni priljev turista iz Poljske, saznao sam. Dolaze autobusima, provode jednu noć u Ludbregu, ujutro prisustvuju misi te nakon toga nastavljaju put prema svom krajnjem cilju – Međugorju. Iz grada s priznatim čudom, u grad bez vatikanskog priznanja ali s više od milijun turista godišnje. 

Iz onoga što sam saznao tijekom posjete Ludbregu, iako poljski turisti idu na misu u Ludbregu, ne posjećuju originalnu kapelicu gdje se čudo dogodilo. 

Što je šteta, jer je ona ZAISTA lijepa i u malom izložbenom prostoru iza nje ima zaista zanimljivih stvari za vidjeti. Uključujući papinsku bulu pape Lava X. 

Vjerski turizam nišni je proizvod te nije za svakoga, ali kako Međugorje dokazuje, on motivira neke ljude da putuju. A kako Hrvatska želi produžiti turističku sezonu i razviti turizam u kontinentalnoj Hrvatskoj, sjedi li ona zapravo na skrivenom blagu, ovaj puta u niši vjerskog turizma? Ako vjerski turisti iz Poljske već stižu u Ludbreg, to je dokaz da je ova fantastična mala priča atraktivna za to nišno tržište. Činjenica da se nalazi na 7,5 sati vožnje od Međugorja i nedaleko od puteva kojima autobusima hodočasnici odlaze u Međugorje iz Središnje Europe svakako znači da postoji tržište sa zainteresiranom publikom, koje treba razviti. Usmena predaja brzo putuje u takvim nišnim tržištima, ali ako većina katolika čak ni u Hrvatskoj ne zna gotovo ništa o ludbreškom čudu, za pretpostaviti je da isto vrijedi i drugdje. No, neki Poljaci očito znaju za to, te su dovoljno zainteresirani da bi ga i u sadašnjoj situaciji posjetili. Koliko sam shvatio, misu im čak na poljskom jeziku drži svećenik koji putuje s njima. 

Zamislite kada bi Ludbreg proširio vjerske sadržaje koje nudi, te bolje promovirao svoje priznato čudo. I zaista nitko ne tvrdi da možemo stvoriti novo Međugorje po broju turističkih dolazaka, kapanje turista iz Poljske moglo bi se pretvoriti u stalan pritok. A sve što je za to potrebno je malo razmišljanja o tome kako bolje iskoristiti postojeću vjersku ponudu u Ludbregu i bolja promocija.

Sve komponente već postoje. Umjesto da se nudi samo misa i nastavak putovanja koje poljski turisti sada upražnjavaju, uključimo i obilazak originalne kapelice i njenih prekrasnih fresaka. Neka posjete izložbu pokraj kapelice i saznaju više o papinskoj buli i okolnostima u kojima je do nje došlo. Neka prošeću kroz park do crkve sagrađene 1994., zakašnjele zahvale za zaustavljenu kugu iz 18. stoljeća.  Neka obiđu Križni put u parku, a zatim ih možemo naučiti više o hrvatskim svecima koji se nalaze na jedinstvenoj fresci Posljednje večere u ovoj crkvi.  A onda bi mogli otići na rani ručak, možda – izabrati između hrvatske, talijanske, meksičke i američke kuhinje u prikladno nazvanom Hotelu Raj s druge strane parka.

Je li to previše nestvaran plan? Osobno mislim da nije, posebno uzevši u obzir da poljski hodočasnici već pokazuju interes. 

Dok sam odlazio iz Ludbrega, razmišljao sam o potencijalu vjerskog turizma i zaključio da je ova turistička niša do sada bila uglavnom zanemarena. Hrvatska ima neka FANTASTIČNA vjerska mjesta (Pustinja Blaca na Braču; ne treba ništa dodati) i procesije (Za Križen na Hvaru, procesija Gospi Sinjskoj), kao i neke čudotvorne događaje koji nisu priznati kao čuda (Gospa Trsatska, Crna Gospa iz Marije Bistrice).

No, nema središnjeg izložbenog centra ili muzeja gdje bi se moglo naučiti o raznolikom i zaista fascinantnom vjerskom naslijeđu Hrvatske. Zašto ga ne bismo sagradili i tako posjetiteljima dali dodatni sadržaj?

A gdje bi bilo bolje smjestiti ga nego u Ludbreg, hrvatski grad čuda, te tako odjednom omogućiti i razvoj turizma u kontinentalnoj hrvatskoj te pomoći razvoju cjelogodišnjeg nišnog vjerskog turizma? No, to je tema za neki drugi dan.

Autor: Paul Bradbury, TCN / Artical in English


Vijesti: