Smisao „besmislenih“ poslova u turizmu

Dosadno. Iskorišteno. Podcijenjeno. Nesigurno. Ovo su četiri ključne riječi koji su mladi u dobi od 15 do 35 godina izražavali dok su opisivali praksu i svoja prva radna iskustva...

Dosadno. Iskorišteno. Podcijenjeno. Nesigurno.

Ovo su četiri ključne riječi koji su mladi u dobi od 15 do 35 godina izražavali dok su opisivali praksu i svoja prva radna iskustva u turizmu i hotelijerstvu.

Rezultati istraživanja kojeg smo proveli ove godine zapravo ukazuju na tipične simptome milenijske generacije koja je trenutačno zaposlena i koja će tek ući na tržište rada. Nisam sklona generaliziranju i kod proučavanja znanstvenih studija uzimam u obzir zaključke koji su zbilja empirijski utemeljeni.

S obzirom da takvih o generacijskim razlikama ima jako malo, potreban je dodatan oprez pri svrstavanju ljudi u generacijske skupine etiketirajući ih određenim karakteristikama. Svrha ovog teksta nije paušalno okarakterizirati mlade ljude koji rade u turizmu i hotelijerstvu, niti zauzeti bilo koji oblik kritičkog stava već pokušati razumjeti zašto se mladi ljudi osjećaju tako kako se osjećaju.

Liječničkom terminologijom rečeno, anketnim istraživanjem smo došli do dijagnoze i ono što nikako ne želimo je obično liječenje simptoma. Mudrije bi bilo razumjeti uzrok, jer ako spoznamo zašto se mladi tako osjećaju, razumjet ćemo i što trebamo i ne trebamo činiti da se takvo stanje ne ponavlja. Zašto bi to nekome uopće bilo važno? Prvo, ti mladi ljudi su Vaša djeca, Vaši učenici, Vaši studenti, Vaši djelatnici, Vaše kolege, Vaši menadžeri i operativci, sadašnji i budući lideri. Drugo, oni su potencijal, ogroman ljudski potencijal kojem je potreban maksimalan fokus da bi mogao rasti. Potencijal, ne resurs koji ima svoj vijek trajanja. I ne bilo kakav fokus. Posebno ne fokus na kritiku da je to generacija kojom je teško upravljati, da su lijeni, samodopadni i „internet ovisnici“. Već fokus na razumijevanje, na komunikaciju, na povjerenje. I treće, mladi su sadašnjost i budućnost. Oni su ti koji će stvarati, voditi i kreirati i zato ih je važno razumjeti.

Zašto im je dosadno? Zato što su uvjereni da su zadaci koje dobiju na praksi i na svojim prvim poslovima „besmisleni“ jer smatraju da guleći krumpir i čisteći wc-e ne dobivaju priliku za učenjem i razvijanjem svojih vještina. Strastveno žive u tom uvjerenju jer im nitko nije dovoljno strastveno objasnio da su izvan kontroliranih školskih uvjeta, i „besmisleni“ poslovi sastavni dio poslovne stvarnosti. To potvrđuje i činjenica da su „realnu sliku rada u turizmu koju su stekli dosadašnjim školovanjem“ ocijenili prosječno dobrom (3.2), što signalizira da se tu ima štošta za popravljati.

Izvor: SlideShare.com

Izvor: SlideShare.com

Zbilja vjerujem da je generaciji kojoj je sve instantno dostupno, odmah sada i odmah ovdje, nošenje kave, čišćenje wc-a i guljenje krumpira zbilja dosadan posao. Jer u njihovoj realnosti, sve je dostupno jednim klikom, jednim pozivom ili jednom porukom i taj slow motion proces u kojih ih se gurne na prvim radnim mjestima jednostavno nije njihova prirodna dinamika. Problem nije u nošenju kave ili plaćanju računa šefici, problem je u tome što im nitko nije objasnio zašto to trebaju raditi? Nitko im nije objasnio koja je svrha toga i kako će im to kasnije služiti u privatnom i profesionalnom životu? Nitko im nije objasnio da smisao nije u tome da im „bude teško“ i da je taj posao koji percipiraju kao  dosadan zapravo vrlo značajan u cijelom procesu. Jer netko je taj krumpir zbilja trebao oguliti prije nego je on kreiran u veličanstvenu musaku i poslužen gostu! I nitko im nije naglasio da smisao nije u tome da moraju poslušno slušati već da kroz svoje „dosadne i besmislene poslove“ imaju priliku razviti jednu iznimno važnu vještinu koju zovemo Proaktivnost.

Od 17 vještina koje su na skali od 1 do 5 mladima ponuđene da ih ocijene, „Aktivno iznošenje prijedloga za poboljšanje usluga i poslovanja“ je vještina koja je najslabije je ocijenjena. I to nam puno govori. Prvo, da mladima nitko nije rekao da ne trebaju čekati da dobiju zadatak, da oni sami mogu kreirati okolinu u kojoj im neće biti dosadno. Drugo, da im nitko nije demonstrirao da malim i njima možda beznačajnim prijedlogom mogu pokrenuti velike stvari.  I treće, da svaki „dosadni“ posao mogu gledati kao priliku za razvoj sebe i svojih vještina.

Problem nije u nošenju kave ili plaćanju računa šefici, problem je u tome što im nitko nije objasnio zašto to trebaju raditi? – Dr.sc. Marinela Dropulić Ružić

Zašto se osjećaju iskorišteno? Zato što je to logičan slijed njihovih očekivanja. Jer u njihovoj brzoj i instantnoj realnosti, takvi poslovi su „izvan“ njihovog ranga, oni zaslužuju „puno bolje“. I zaslužuju. Ne „puno bolje“ nego najbolje! Zaslužuju da im se objasni, da to što se osjećaju iskorišteno govori da nemaju dovoljno samopoštovanja i samopouzdanja. Zaslužuju da ih se uči o važnosti samopouzdanja i da to bude ključan rezultat njihovog školovanja i odrastanja. Zaslužuju da im se predstavi realna slika svijeta, života i poslova. Da ih se pita da li se djeca koja u Tunisu danonoćno vezu tepihe svojim prstićima osjećaju iskorišteno? Ili, da li radnici u Indiji nakon rada u neljudskim tvorničkim uvjetima,  s istim osjećajem iskorištenosti zaspu u svojim kartonskim kutijama uz rijeku? Zaslužuju i da ih se odvede u hotele nagrađivanog hotelijera Klausa Kobjolla da dožive i osjete što je pravi timski rad, što je življenje i prenošenje vrijednosti organizacije. Zaslužuju da im se objasni da  se nakon 10 000 sati rada postaje stručnjak. Da su i Beatlisi i Bill Gates, prije nego su postali uspješni, odradili 10 000 sati istih poslova. I nisu se osjećali iskorišteno. Naprotiv, na najbolji mogući način su iskoristili sva svoja iskustva i vrijednosti.

Zašto se osjećaju podcijenjeno? Zato što smo svi kroz obiteljske, obrazovne, organizacijske obrasce ponašanja stalno potaknuti na natjecanje. Sve se boduje, sve se ocjenjuje, sve se vrednuje. I u toj ludoj utrci zaboravili smo na važan detalj; to što netko boduje naše znanje, otpute i rezultate u odnosu na neke postavljene ciljeve ne znači da je time procijenio, sav naš potencijal, snage i vrijednosti. Metrika skrojena po nečijim mjerilima da zadovolji nečija očekivanja za umjetno stvaranje osjećaja vrijednosti, u konačnici samo je metrika. Ona ne govori tko smo i koliko zapravo vrijedimo. I kada se mladi, ali i ostale generacije strastveno trude slijediti zadanu metriku, javlja se osjećaj podcijenjenosti. To je zapravo nuspojava kronično iskrivljenog sustava vrijednosti.

Foto: ww.everplans.com

Foto: ww.everplans.com

U organizacijama je općeprihvatljivo i predano se komunicira da sa što „manjim troškovima, vremenom, resursima i podrškom napraviš što više“. Hajdemo probati i drugu krajnost i po uzoru na Simona Sineka zapitati kako bi bilo da organizacija potiče da sa „svojim najvećim vrijednostima, snagama i talentima, napraviš što više“.  I umjesto da se stalno govori kako i kada nešto treba izvršiti, da fokus bude na tome da svaki pojedinac prepozna svoje vrijednosti i snage kojima mogu napraviti najviše što mogu. Zvuči kao utopija. Ali nije. To je potreba za kojom vapi poslovno okruženje. To je poruka koja se skriva iza ovog osjećaja podcijenjenosti. To je akcija koja se treba dogoditi. I koju ne pokreću menadžeri već lideri. Kvalitetni mentori. Oni koji nadahnjuju. Inspiriraju. Prepoznaju.

Zašto se osjećaju nesigurno? Zato što im nitko nije objasnio kako se razvijaju važne vještine, kako se razvija samopouzdanje, kako je tuđe mišljenje samo mišljenje i da svaki zadatak, posao, projekt, situacija i odnos mogu biti prilika za razvoj. I zato što živimo i radimo u okruženju u kojem pogreške nisu baš najbolje prihvaćene. A upravo je to način na koji se gradi samopouzdanje. Upravo se tako postaje stručnjak; kad u svom području napraviš sve greške koje si mogao napraviti.  I upravo zato bi škole, fakulteti i organizacije, mlade ljude trebale što više dovoditi do situacija/zadataka/projekta za koje misle da im „nisu dorasli“, u kojima će griješiti, padati i pomicati svoje granice. I u tom procesu kao profesor, mentor, šef ili nadređeni učiniti sve da ih se podrži, da im se omogući razvijanje vještina, da ih se educira, da im se „čuvaju leđa“,  da ih se ohrabruje. To iskustvo padanja, ne da će ih naučiti hodati već će ih učiniti najsigurnijim trkačima prema bilo kojem cilju.

I za kraj, u duhu nadolazećih blagdana, bilo bi zgodno da i našeg dobrog Djeda Mraza naučimo novim pitanjima. Pa tako da naš dragi Djedica umjesto u traženju potvrde poslušnosti, djecu potakne na razmišljanje o svojim vrijednostima. I tom smislu umjesto “Jeste li bili dobri?“ pita: „Jeste li bili kreativni“, „Jeste li napravili dobro za nekoga“, „Jeste li naučili nešto novo“, Jeste li dijelili“ i ono najvažnije  „Jeste li sretni?“.

 

Vijesti: