Od luksuza do funkcionalnosti: Jesu li “stojeća” sjedala nova metafora promjene u putovanjima?

Biste li pristali letjeti stojeći? Da, stojeći!?

Ne, nije šala. Neki zrakoplovni prijevoznici već godinama razmišljaju o “stojećim sjedalima” tzv. Skyrider, kako bi dodatno snizili cijene karata i povećali broj putnika.

Ryanair i VivaColombia već su javno testirali ovu ideju. Izvršni direktor Ryanaira, Michael O'Leary, doveo je u pitanje potrebu za tradicionalnim sjedalima pa čak i sigurnosnim pojasevima u avionima još 2010. godine, ističući kako brzi vlakovi ne zahtijevaju da putnici budu vezani.

Zamislite let od sat vremena, karta 50% jeftinija, ali bez sjedala? U svijetu gdje low-cost više nije samo opcija, nego standard, ovo je logičan (iako ekstreman) nastavak trenda. Putnici žele jeftinije, ali pitanje je po koju cijenu?

Hoće li stojeći letovi postati stvarnost? Možda.

Hoćemo li na to pristati? Ovisi o svima nama.

Psihologija putnika: Za 30 eura manje - mogu ja i stajati sat vremena?

Putnik današnjice sve više razmišlja kroz prizmu vrijednosti za novac. Ne traži nužno najnižu cijenu nego traži opravdanje cijene kroz osobno iskustvo. Ako je let kratak, mnogi će možda spremno pristati na kompromis. No granica prihvatljivosti nije univerzalna. Ona se razlikuje po kulturi, životnom standardu, dobi, navikama.

Dok neki putnici gledaju let kao prijevoz do cilja, drugi ga doživljavaju kao dio odmora i žele udobnost, čak i luksuz. Zrakoplovne kompanije testiraju granice dokle putnik ide da bi uštedio.

Kao i uvijek, tržište sve diktira. Ako postoji potražnja, postoji i ponuda. A tržište ste ja, ti, mi, vi… aka putnici.

Što vi mislite: biste li letjeli stojeći za upola nižu cijenu? Hoće li se primiti ovaj koncept na tržištu?

P.S. 'Skyrider' sjedala dobila su sigurnosnu akreditaciju za upotrebu u zrakoplovima. Više detalja o Skyrider sjedalima koja bi mogla biti implementirana u zrakoplovima već 2026. godine saznajte na: /// Biste li pristali na jeftiniju avionsku kartu za 'stojeća sjedala'?

U raspravi na društvenim mrežama na pitanje: biste li pristali na jeftiniju avionsku kartu uz stojeća sjedala?", komentari su očekivano gotovo isključivo negativni. I sam nisam sklon toj ideji.

Kao i uvijek kod ovakvih tema, rasprava lako odlazi u krajnosti, ali kad uzmem korak unatrag i promotrim širu sliku: povijest zračnog prijevoza, psihologiju putnika i svrhu putovanja, teško mi je staviti sve "čipove" samo na jednu boju.

Naravno, sigurnost u slučaju turbulencija ostaje primarno pitanje. Ali teško je povjerovati da se 2025. godine ne može osmisliti tehnički održivo rješenje. Primjerice, poseban sigurnosni pojas prilagođen stojećoj poziciji. Ako govorimo o letovima kraćim od 60 minuta, unutar Europe, u svrhu city break putovanja ili brzih poslovnih skokova, tada zrakoplov postaje čisto funkcionalno sredstvo prijevoza, ništa više od vlaka ili autobusa.

Što su zapravo "stojeća sjedala" u avionima? I stoji li se zaista?

Unatoč nazivu, putnici u tzv. stojećim sjedalima - ne stoje.

Riječ je o specijaliziranim sjedalicama dizajniranim za tzv. "polusjedeći" položaj, sličan onome na visokim biciklističkim sjedalima. Putnik je oslonjen na sjedalo koje nosi većinu tjelesne težine, dok noge stoje na podu, ali ne nose glavno opterećenje. Dakle, sjedalica preuzima težinu tijela.

I u tom svjetlu, pitanje više nije želim li “stajati” nego koliko mi to vrijedi i što sam spreman žrtvovati za cijenu?

Zašto bih platio 200 eura ako mogu letjeti za 30?"

Ako gledamo povijest putovanja, kad je Ryanair krajem 90-ih i početkom 2000-ih agresivno ušao na tržište s ultra low-cost modelom, mnogi su im se smijali, kritizirali ih, pa čak i otvoreno ismijavali njihovu “no frills” (bez dodatnih pogodnosti) politiku. Let bez hrane, naplata prtljage, sjedala bez reclinera, udaljeni aerodromi... tada su to bile radikalne ideje.

Ali što se dogodilo? Prvo je bio šok i negodovanje. Pa ipak, tržište je odgovorilo i prihvatilo low-cost model. Jer masa nije reagirala emocijom, nego kalkulacijom: Zašto bih platio 200 eura ako mogu letjeti za 30?. I tako je avion postao autobus s krilima.

Ryanair nas je naučio: luksuz nije letjeti, a sada nas "uči" kako je luksuz prostor za koljena, bolja usluga, besplatna prtljaga...

Putnici su unatoč negodovanju masovno počeli kupovati te jeftine karte. Let avionom više nije bio rezerviran za “elitu”, već je postao dostupan širem sloju stanovništva. Rezultat? Revolucija u zračnom prometu i totalna disrupcija modela legacy prijevoznika. 

Kao što vidimo, unutar samo jedne generacije, percepcija cijene leta unutar Europe dramatično se promijenila. Ono što je nekad bilo pristupačno ( recimo 100 - 150 eura za let), danas je psihološki “skuplje” od realne vrijednosti. Danas je nova normalnost karta za 20-30 eura. Sve iznad 50 eura, percipira se kao neopravdano visoko, bez obzira na uslugu.

Danas je let od 20 eura normalna stvar. A ono što je jučer bilo šokantno, danas je standard.

Toliko smo se navikli na niske cijene da je percepcija vrijednosti potpuno iskrivljena. Možemo i to gledati iz Ryanair prespektive: luksuz danas nije letjeti jeftino, luksuz je platiti više i imati prostor za koljena. 

Dakle, paralela s “stojećim sjedalima” je ili može biti legitimna, zar ne? Prvi korak je da nova ideja šokira, izaziva otpor i podsjeća na “degradaciju iskustva”. Drugi korak, tržište negoduje, ali i promatra.Treći korak, dovoljno velika skupina putnika prihvati kompromis u korist cijene i na kraju kao četvrti korak “novo normalno” je uspostavljeno.

Psihologija mase je takva da prvo negira sve što remeti status quo, ali vrlo brzo racionalizira promjenu ako dobije opipljivu korist. Ista logika se primijenila i na Uber, couchsurfing, hostele nove generacije i, da - Ryanair letove. Hoće li se “stojeći letovi” realizirati? Možda nikada, a možda već od 2026. godine.

Ključ neće biti samo u dizajnu sjedala, već u komunikaciji i pozicioniranju narativa i konteksta. Jer u priči u kojoj putnik bira funkciju umjesto forme, upravo će komunikacijske agencije odigrati jednu od najvažnijih uloga: oblikovati narativ promjene i učiniti ga prihvatljivim.

Ali i sama činjenica da o tome ozbiljno razgovaramo pokazuje koliko se granice pomiču.

Turizam budućnosti nije kopija prošlosti.

Ako avioprijevoznici ruše dosadašnje standarde kako bi ostali konkurentni, možemo li mi u destinacijama i hotelima i dalje voziti na autopilotu? Ne možemo. I ne bismo smjeli. Jer tržište se mijenja. Putnik se mijenja. A s njima se mora mijenjati i način na koji razmišljamo o turizmu.

Vrijeme je da postavimo ključna pitanja: tko nam zapravo dolazi? koji profil putnika?  Što im je danas važno, a što im više nije? Kako možemo prilagoditi svoju ponudu, a da ne izgubimo ono što nas čini autentičnima?

Turizam budućnosti nije kopija prošlosti. To je dinamičan, fleksibilan sustav koji razumije svog gosta prije nego što on dođe. Turizam 2025. nije samo sunce i more, to nam je već odavno poznato. To je psihologija putnika. Ekonomija iskustva. Fleksibilnost ponude. I razumijevanje šireg konteksta.

Zato je “stojeće sjedalo” više od avionske inovacije. To je simbol promjene.

Danas nas ideja stajanja u avionu šokira. Sutra, ako cijena bude dovoljno atraktivna, postaje nova normalna opcija za kratke letove. Ne za sve. Ali za mnoge. Još jedna ponuda i opcija kod kupovanja karta.

Možda ćemo u početnoj fazi gledati zrakoplove s kombinacijom klasičnih sjedećih i “stojećih” mjesta,  slično kao što danas imamo različite klase udobnosti. A možda će se zrakoplovi uskoro moći modularno prilagođavati, ovisno o potražnji i strukturi prodanih karata.

Putnik je racionalan kad gleda cijenu. Emocionalan kad komentira. Zato su društvene mreže često puno buke i raznih negativnih komentara, a prodajni rezultati jasna potvrda realnosti.

Ne tvrdim da stojeći letovi trebaju zaživjeti.

Ali tvrdim da ih ne možemo odbaciti bez razumijevanja dublje slike: Putnici aka tržište će imati glavnu riječ.