Igor Kutil: Ključne stvari za razvoj planinarskog turizma su dobro razvijena infrastruktura i licencirani vodiči

„Vodiča ćete uvijek prepoznati po malo većem ruksaku od ostalih sudionika jer smo s godinama iskustva naučili nositi dosta opreme viška za druge koji uglavnom nešto zaborave. Uvijek imamo hrane, vode, odjeće za one malo manje spremne”, s dozom šale započinje Igor Kutil, gorski vodič. Dodaje da se u ruksaku na kraju nađe najmanje opreme samog vodiča. 

Nastavlja kako su jedan od problema s kojim se u svome poslu susreću 'selfie planinari', posebna kategorija ljudi koji idu u planinu samo zbog objavljivanja lijepih slika na društvenim mrežama. Ističe da to nisu veliki problemi, ali znaju čovjeka izbaciti iz takta. 

„Fotografiranje je čak i pozitivno jer time pridonose promociji planinarenja, no postoji i druga strana priče. Oni često nemaju znanja i vještine za planinarske ture koje su odabrali, ali te ture donose fotografije koje drugi nemaju, što privlači sljedbenike na društvenim mrežama”, opisuje. 

Veći problemi su nedostatak kondicije i tehničkog znanja, nedovoljno pripremljene hrane i tekućine, a o opremi bolje ne govoriti jer i ono malo što imaju ne ponesu. To dovodi do nezadovoljstva kod ostalih planinara i kvari ugođaj boravka u prirodi. 

„S tim se svakodnevno nosimo, no zato i jesmo profesionalci”, konstatira Kutil te dodaje kako je još jedna odlika dobrog vodiča psihologija skupine.

„Ne treba dopustiti da nas jedan neodgovoran pojedinac izbaci iz takta i da to utječe na ostale planinare. Znamo to vrlo dobro izbalansirati i pomiriti tako da izlet prođe bez problema”, kaže.

Upozorava na jednu važnu činjenicu, a to je - želimo li razvijati planinski turizam, moramo prestati uništavati ovo malo prirode što nam je ostalo. Zadnjih godina se radi izvlačenja drvne mase probija sve više puteva kroz planine na mjestima gdje ih nikada prije nije bilo. 

„Jedan takav probijen je iznad Baških Oštarija do Raminog korita, kroz netaknutu bukovu šumu. Stvarno ne mogu shvatiti da to malo bukovog drveta može donijeti veću zaradu od planinskog turizma. Možda i može, ali zasigurno ne na duge staze”, uvjeren je.

Sječa šuma ima negativan utjecaj na okoliš, biološku raznolikost, klimu i ljepotu planinskih područja, također ugrožava sigurnost i zadovoljstvo planinara i drugih posjetitelja, koji traže mir, čisti zrak i prirodne ljepote.

Želimo li planinski turizam, morat ćemo hitno nešto poduzeti po tom pitanju, smatra.

Brojne licence

Gorska avantura našeg sugovornika započela je relativno kasno, u četrdesetoj godini života. Nakon završetka planinarske škole, shvatio je kako je za njega planinarenje više od hobija. Stoga se odlučio dalje usavršavati, polagati ispite za vodiče i pohađati razne tečajeve. 

„Stekao sam titule vodiča ljetnog planinarenja A standarda HPS-a, vodiča zimskog planinarenja B standarda HPS-a, markacista, te sam završio tečaj penjanja u suhoj stijeni i speleologije”, priča nam.

Nekoliko godina je vodio planinarsku udrugu s kojom je proputovao prostor cijele bivše države i zemlje u okolini. Posebno uživa u penjanju ferrata te je obišao sve u regiji.

Kada HPS nije mogao pružiti mogućnosti za daljnje napredovanje, nastavio je školovanje u Savezu gorskih vodiča Hrvatske. Taj savez je profesionalna organizacija koja školuje međunarodno priznate vodiče po UMILA standardu, jednom od dva svjetska standarda za školovanje vodiča.

„Iako sam u novom savezu morao krenuti ispočetka i ponovno prolaziti kroz neke stvari koje sam već savladao, nije mi bilo teško, jer kada voliš ono što radiš prepreka nema. Tako sam u Savezu završio za Turističko-planinskog vodiča i stekao dvije licence - turistički vodič i turističko-planinski vodič”, doznajemo od ovog zaljubljenika u prirodu.

Zatim si je postavio novi cilj - školovanje za Planinskog vodiča  što je također uspješno završio. Ne miruje niti ove zime, pohađa seminare i vježbe u Austriji gdje se školuje za UIMLA vodiča i Gorskog vodiča, što je najviši standard u Savezu gorskih vodiča Hrvatske.

Savez djeluje preko 20 godina. Izrastao je iz želje da se vodička djelatnost podigne na profesionalnu razinu, što je brzo prepoznala i UIMLA (Union of International Mountain Leader Associations). Stoga ova organizacija već preko 10 godina školuje vodiče prema njenim standardima.

Nudi četiri licence za koje školuje vodiče: TPV (Turističko Planinski Vodič), PV (Planinski Vodič), UIMLA (Međunarodni Vodič) i GV (Gorski Vodič). One pokrivaju sve aktivnosti vođenja u planini, od lagane šetnje brežuljcima do ozbiljnih alpinističkih uspona u zimskim uvjetima i na ledenjacima.

Jedna od posebnosti Saveza je briga o članovima što znači kako stoji iza svojih vodiča u svim teškoćama koje proizlaze iz posla vođenja. Više informacija o Savezu može se pronaći na njihovoj web stranici.

Strast, ljubav, radost i smisao...

Zanimalo nas je zašto se bavi planinarenjem i vođenjem planinara, na što je odgovorio da to može sažeti u tri riječi: ljubav, ljubav i ljubav. Smatra da je planinarenje ”umjetnost pronalaženja ljepote u svakom koraku”.

„Dugi niz godina sam radio zahtjevan i naporan posao da sebi i obitelji osiguram egzistenciju. Kada sam napokon ostvario što sam želio, odlučio sam se posvetiti planinarenju. Čovjek dođe u godine kada se može više posvetiti sebi i odluči okrenuti novu stranicu u životu”, priča nam. 

Ljubav prema prirodi vuče iz najranijeg djetinjstva dok je bio član saveza izviđača s kojima je obišao mnoga nezaboravna mjesta, često kampirajući u prirodi.  

„Uživam u svakom izlasku na planinu, u svakom pogledu na horizont, u svakom druženju s ljudima koji dijele moju strast. Planinarenje mi je donijelo novu radost i smisao, zato ga nikada neću prestati voljeti”, sasvim otvoreno kaže Igor Kutil.

Prilikom vođenja ljudi u planinu, prije svega im želi prenijeti upravo svoju strast i ljubav prema planinarenju. „Zato se moji izleti ne ponavljaju, odnosno ne idem više puta na ista mjesta samo da bih zadovoljio tržište”, otkriva. 

Stalno je u potrazi za novim mjestima i destinacijama kako bi svoj entuzijazam mogao prenijeti skupini koju vodi. Nikada ga nije zanimalo profesionalizirati vođenje jer mu to nije primarno. Bavi se drugim civilnim poslom koji je dobro plaćen i ne mora žrtvovati ljubav prema planinama radi komercijaliziranja. 

„Na društvenim mrežama objavljujem samo događaje vezane za planinarenje pa javnost ima percepciju da od toga živim. Zašto ne objavljujem priče iz civilnog života, to ću najbolje opisati jednim citatom iz pjesme Zabranjenog pušenja - Tko će slušati tuđu muku”, domišljato će naš sugovornik.

Udruga Plan A

Kroz godine bavljenja planinarenjem uvidio je, ističe, kako na tržištu nedostaju jači izleti. Pod tim misli na izlete na visoke planine od 3000 metara i više, na ferrate i zimske alpinističke uspone, kao i na ljetno penjanje u suhoj stijeni. 

To je niša kojom se želi baviti u sljedećem razdoblju i stoga je osnovao udrugu Plan A (Planinarenje i avantura). Riječ je o prvoj udruzi koja se sastoji isključivo od vodiča Saveza gorskih vodiča Hrvatske, a osnovali su je trojica iskusnih planinara.

Licence koje posjeduju pokrivaju cijeli spektar planinskog vođenja, pa će Plan A uskoro vjerojatno snažnije odjeknuti u javnom prostoru. 

„Osnivači su Krešimir Gracin, Ivan Videk i ja. Sva trojica imamo svoje poslove izvan planinarenja, a vođenje nam je strast i hobi. Kada tome dodamo i ljubav prema planinama, nastaje dobitna kombinacija. Izleta ovog tipa koji sam naveo ima vrlo malo u Hrvatskoj, a dva su razloga tome: premalo kadra s važećim licencama i nedovoljna edukacija planinara od strane planinarskih udruga. Ne bih čak rekao da je edukacija slaba, nego da je organizirana za mali broj ljudi”, navodi Kutil. 

Cilj će im biti vođenje brojnih škola kroz udrugu, kako bi izgradili zajednicu planinara koji će s njima uživati u 'jačim' izletima, a potom takve i organizirati. U planu su:

1. škola sportskog penjanja

2. škola ferrata

3. škola visokogorstva i zimskog planinarenja

4. škola hodanja na krpljama

5. škola turnog skijanja

U izradi je također web stranica udruge pa će detalji biti dostupni na: www.pla.hr

Vodiči Saveza već rade odličan posao na tržištu. Franjo Kmet vodi svoj brend 'Mountain fit' i uspješno već niz godina organizira zahtjevne planinarske i alpinističke ture na daleke destinacije, poput Nepala, Južne Amerike, Afrike, Kanade i slično. 

Drugi vodič koji je isto svoju profesionalnu karijeru izgradio upravo uz pomoć licenci SGVH je Aleksandar Brborović. On vodi svoju udrugu 'Na putu prema gore' s kojom radi vrhunska školovanja alpinista i visokogoraca. 

„Ta su dva vodiča svijetli primjer kako se treba postaviti prema ovom poslu, a ujedno su i svima nama ostalima putokaz jer su prvi u Hrvatskoj organizirali nešto takvo”, naglašava.

Domari i domovi

Kutil se posebno želio dotaknuti teme domara na Velebitu bez kojih bi ta planina s dušom bila podosta zakinuta. 

„Kada hodate planinom i planinskim stazama, trebate s vremena na vrijeme čvrsti objekt gdje biste se okrijepili i odmorili. Tu su nam od velike pomoći skloništa, planinske kuće i domovi, a domari su duša i srce doma koji boravak u planini čine ljepšim”, kaže. 

Na ključnim pozicijama na Velebitu nalaze se tri Igoru posebno draga doma. Odmah ispod Štirovače, na makadamskom putu koji vodi kroz Velebit, smještena je Kugina kuća i domar Miro Zdunić. 

„On je dobri duh Velebita koji će vas uvijek srdačno dočekati i ugostiti, svira ukulele i piše poeziju, tako da večer kod njega ne može proći bez zabave i pjesme”, opisuje. 

Drugi dom je ispod Dabarske kose, u Ravnom dabru, koji vodi Mile. Kod njega ste uvijek srdačno dočekani, kaže, voli pričati o Velebitu i događajima na njemu, što je planinarima uvijek zanimljivo. 

„A treći dom, Ramića dvori, u nacionalnom parku Paklenica, je kultno mjesto susreta planinara. Njega vodi Mario Ramić, moreplovac i planinar u svojoj rodnoj kući. Ja se znam često šaliti i reći da onaj koji nije posjetio Ramića dvore nije niti bio u nacionalnom parku”, opisuje. 

„Nisam domove spomenuo samo zbog domara i dobre atmosfere, nego i zato što smo mi turistička zemlja i htjeli bismo što više zadovoljnih gostiju. Zadnjih godina je vidljiv trend aktivnog odmora, a da bi to postigli u planinama, treba nam dobro razvijena infrastruktura”, poručuje. 

Kod nas je to, nažalost, na niskom nivou. Imamo nešto objekata o kojima se brinu planinarska društva i to isključivo volonterski. To što oni održavaju je vrlo dobro, ali fali nam više takvih objekata koje bi država trebala financirati i o njima brinuti, smatra. 

„Imamo takve primjere u susjednim zemljama, Sloveniji i Austriji, gdje su odlučili da je planinski turizam grana u koju žele ulagati i kod njih je infrastruktura na zavidnom nivou. Zato i imaju rezultate od planinskog turizma”, kazuje.

Licenciranje vodiča

Još jedna stvar na kojoj bi trebalo raditi po njegovom mišljenju je licenciranje vodiča. „Imamo malo onih koji se žele profesionalno baviti tim poslom, ali možda nije problem u tome. Mislim da je problem što se mnogi needucirani bave tim poslom pa se sa školovanima ne upušta na tržište s nelojalnom konkurencijom”, govori. 

Napomenimo kako postoje tri organizacije koje se bave licenciranjem vodiča. Prvi su HGK i HGSS koji u suradnji organiziraju tečaj za voditelja pustolovnih tura u trajanju od dva dana. 

„Po meni je to premalo za ozbiljnu edukaciju, ali i to je bolje nego ništa. Ti vodiči mogu voditi planinske lagane hodačke ture u ograničenom vremenskom trajanju i ne smiju voditi ture u kojima se koristi bilo kakva tehnička oprema - pojas, Y set, užad i slično”, pojašnjava.

Druga je HPS koji školuje kvalitetan kadar za vođenje, i njihove licence su označene slovima od A do G. Ljetno planinarenje je A i to je također vođenje bez upotrebe tehničke opreme. HPS ima hiperprodukciju takvih vodiča. Dok recimo za B standard, koji je zimsko planinarenje, već značajno pada broj licenciranih vodiča. 

„Ostale kategorije neću niti spominjati jer ih se školuje jako malo ili nikako, zato nedostaje puno kadra za sportsko penjanje i alpinizam. HPS vodiči mogu voditi profesionalno, ali ih njihova organizacija potiče da ostanu na volonterskoj razini, što za turizam nije dobro”, mišljenja je. 

Treća je SGVH gdje se školuju profesionalni vodiči za sve kategorije planinarenja i jedina je takva organizacija u Hrvatskoj.

„Ove dvije stvari koje sam naveo, infrastruktura i licencirani vodiči, su po meni dvije ključne stvari za razvoj planinarskog turizma”, naglašava Kutil.

Od planina su mu draži samo ljudi koje tamo susreće

Najviše ga u planini, od svih prirodnih ljepota i zadivljujućih pogleda, ipak usrećuju ljudi, navodi. Ne misli samo na ljude koje vodi, nego i na one iz drugih krajeva koje susreće na planini. 

„Prošle godine smo imali izlet na Prenj, jednu prekrasnu i impresivnu bosanskohercegovačku planinu. Nazivaju je i planeta Prenj zbog svog amfiteatra okruženog s više od 12 vrhova preko 2000 metara”, opisuje. 

Iskoristili su praznike koje su spojili s vikendom i na četiri dana otišli u BiH. Prvu noć prije istraživanja Prenja noćili su u domu Rapti, gdje su ih dočekali srdačni domaćini s večerom i nacionalnim jelima. 

„Sutradan smo otišli planinariti po Prenjskim vrhovima i dva dana smo spavali u skloništu Vrutak, kojim upravlja isto društvo koje upravlja i domom. Uglavnom, bio je to jedan prekrasan izlet”, nastavlja. 

Razlog ovog spominjanja je sljedeći: dom radi samo vikendom, a grupa je imala još slobodnih dana i zadnji dan, utorak, kada su se vraćali, morali su još jednu noć prenoćiti u domu. 

Ljubazni domaćini ne samo da su im ostavili ključeve od doma, već su im ostavili također hrane i pića za okrijepu kada se vrate. Nije inače običaj da se dom bez domara ostavlja nepoznatim planinarima i ta njihova gesta ga se jako dojmila te je vrlo zahvalan.

„Sažetak svega što sam rekao je ljubav prema planinama i ljubav prema ljudima, to je ono što me motivira i pokreće”, zaključuje Igor Kutil te dodaje kako su planine kao dobri prijatelji: uvijek su tu za nas, pružaju nam utočište i podršku te nas potiču da se uzdižemo iznad sebe.

Foto: Igor Kutil (arhiva)