Kada imamo pretjerani izlov ribe u moru, nestane ribe. Kad imamo "overtourism" - imamo još više turista

Zanimljivo, kada imamo pretjerani izlov ribe u moru, nestane ribe, no kad imamo previše turista - overtourism, imamo suprotni efekt - još više turista.

No ako povučemo paralelu, turizam je kao i održivi ribolov.

Kako ribari koji žive od mora, moraju postati čuvari mora čuvajući ovaj izvor života, kako za sebe tako i za sve buduće generacije - tako i kroz prizmu turizma, lokalno stanovništvo / destinacije se moraju zaštiti od uništavanja samih sebe. Jer destinacije se bave razvojem turizam, ne netko X.

Odgovornost je uvijek na samim destinacijama i lokalnom stanovništvu.

Ribarska i turistička industrija imaju isti problem, kao i rješenje. Iako su negativne posljedice vidljivije i očitije u ribarskoj industriji, jer kada nema ribe - cijela industrija stane. U turizmu s druge strane, ne vidimo tj. ne želimo vidjeti kratkoročno negativne posljedice, barem se na njih ne obaziremo, jer kapital i dalje dolazi, no kada balon pukne oporavak će trajati puno puno duže.

Ako idemo korak dalje. Riblji fond se kao što vidimo iz prakse relativno brzo oporavi - priroda se uvijek oporavi ako joj damo priliku i malo pomognemo, dok se destinacije teško oporavljaju jer se izgubili ponajviše ljudski kapital. 

Tu možemo povući paralele s općenito ekonomskim stanjem u državama. Neke države rastu i razvijaju se, druge su uvijek tu gdje jesu i teško prate korak, dok su treći stalno pri dnu. Ili još bolje i jasnije sa situacijom oko iseljavanja: kako Hrvatska može vratiti građane u Hrvatsku i našu ekonomiju. Kako i kada? Za koliko vremena uz najbolju namjeru i rješenja?

Nema brzog i jednostavnog rješenja. Tako i kroz prizmu turizma. Ako "uništimo" život i iselimo lokalno stanovništvo, nemamo radnu snagu, nema života van turizma, nema mladih, nema useljavanja jer je doći do stana nemoguća misija, nema proizvodnje, nema obrazovanja, nema ili je sve manje bazičnih sadržaja za lokalno stanovništvo koji čine grad ... sve manje nam treba vrtića, a sve više spavaonica za turiste. 

No vratimo se na temu. Kvaka22 je naći tu održivu sredinu. 

Da bude dovoljno turista kako ne bi uništili prostor i sve druge resurse, da imamo visoku razinu iskustva i doživljaja gosta, zadovoljno lokalno stanovništvo, da koristimo lokalne resurse u svim nabavnim lancima, da koristimo domaću radnu snagu .... sve u mjeri da bude održivo. Ne možemo, kao što trenutno radimo figurativno, u 1 bocu od litre vode napuniti 5 litara. Dolazi do prelijevanja i poplave. 

Ako imamo samo još više turista i sve suprotno od navedenog - onda nikako ne možemo govoriti o održivom turizmu. Ne možemo govoriti o uspješnom turizmu, a kamoli održivom.

I sigurno će kad tad doći do pucanja. U Hrvatskoj odavno imamo pucanje: od radne snage, iseljavanja, nedostatak dodane vrijednosti turizma, urušavanje glavnog resursa - prostor, kako vizualno tako i prostorno, gubljenje kulture života i običaja....

I možda najveća lekcija. Da, to znači da ne možemo živjeti samo od turizma. Ne možemo sve staviti samo u jednu košaru. Ne sigurno kroz bazični turizam prodajom kreveta, sunca i mora. 

U cijeloj priči moramo biti svjesni kako nije problem u turistima, problem je u destinacijama. Problem je u upravljanju. Još jednom da ponovim: nije problem u turistima, nego u lošem upravljanju.

Uvijek imamo izbora. Mi kao destiancija razvijajmo i planiramo turizam. Ne netko drugi. 

"We can be used by tourism or we can use tourism."

ili prevedeno ( jasnija je poruka na engleskom ) turizam nas može iskoristiti kao destinaciju ili možemo iskoristiti turizam da napravimo bolje mjesto za lokalno stanovništvo.

Moramo upravljati turizmom da bismo od njega imali koristi. Upravljanje je ključ.

Foto: Julia Volk, Cameron Casey / Pexels.com / Ilustracija hrturizam