Marijana Biondić: Vjerujem u turizam koji ne stvara kulise, nego čuva ono što mjesto čini svojim

Povod za razgovor s Marijanom Biondić, direktoricom Turističke zajednice Grada Crikvenice, bila je „Moja mala kala“, manifestacija koja je svojom autentičnošću i toplinom osvojila domaće stanovništvo i brojne posjetitelje.

No iza nje stoji puno više od ideje o još jednom turističkom događanju, stoji želja da se vrati život u stare crikveničke kale, otvore portuni, sačuvaju priče i običaji te ponovno povežu ljudi.

„Turizam za mene nije samo statistika, broj dolazaka ili noćenja. To su važni pokazatelji uspješnosti, ali iza njih uvijek moraju stajati ljudi. Turizam je susret. Prilika da gost upozna destinaciju kroz njezine stanovnike, njihove priče, običaje, gastronomiju, glazbu i način života“, naglašava Biondić.

Takav pogled na turizam prati ju tijekom cijelog profesionalnog puta. Odrastala je u obitelji u kojoj su baština, tradicija, običaji i čakavska riječ bili dio svakodnevice, a ljubav prema kraju, poštovanje prema ljudima koji su ga stvarali i svijest o važnosti očuvanja identiteta, kaže, usadili su joj roditelji.

Cijeli svoj radni vijek posvetila je turizmu. Bila je direktorica Turističke zajednice Vinodola, potom Turističke zajednice Grada Senja, a od 2010. godine na čelu je Turističke zajednice Grada Crikvenice. Tijekom godina osmislila je i pokrenula niz projekata i manifestacija koji su izrasli iz identiteta mjesta u kojima je radila, a mnogi od njih žive i danas.

U Crikvenici je na tom principu osmislila „Moju malu kalu“, „Na palade, kanat i štorije“ i „Cestu plave ribe“, kao i „Sretno Selce“, posvećeno identitetu Selca. Iako su sadržajno različiti, svi proizlaze iz iste razvojne filozofije - polaze od lokalnih ljudi, njihove baštine, običaja, jezika, gastronomije i priča.

„Danas ljudi sve više putuju kako bi nešto doživjeli, a ne samo vidjeli. Zato vjerujem da budućnost turizma pripada destinacijama koje imaju hrabrosti ostati svoje. Autentičnost se ne može osmisliti za jednu sezonu. Ona već postoji - u ljudima, jeziku, običajima, pjesmama, receptima i svakodnevnom životu. Na nama je da je prepoznamo, sačuvamo i predstavimo na iskren način“, smatra.

Nismo željeli još jednu manifestaciju

Upravo iz takvog promišljanja Biondić je osmislila „Moju malu kalu“. Ideja se, kaže, nije rodila preko noći, nego je godinama sazrijevala dok je prolazila starom gradskom jezgrom Crikvenice.

„Svaki put kada bih prolazila starom gradskom jezgrom razmišljala sam koliko se bogatstva skriva iza zatvorenih portuna i koliko je priča ostalo neispričano. Znala sam da najveća vrijednost stare Crikvenice nisu samo kamene kuće i kale, nego ljudi koji su u njima živjeli, koji ondje i danas žive i čuvaju uspomene na jedan način života.

Nisam željela osmisliti još jednu manifestaciju. Željela sam vratiti život u stare kale - da se ponovno čuju razgovor, pjesma i dječji smijeh, da se ljudi okupljaju ispred svojih kuća i da se ponovno otvore portuni. Vjerovala sam da će, ako manifestacija bude iskrena i nastane zajedno s lokalnom zajednicom, prirodno pronaći put i do naših gostiju“, otkriva.

I naziv „Moja mala kala“ nosi dio crikveničke baštine. Riječ je o pjesmi s albuma objavljenog 1988. godine povodom obilježavanja stotinu godina organiziranog turizma u Crikvenici. Pjesmu su kroz manifestaciju ponovno oživjeli snimanjem videospota sa svim glazbenim sastavima koji su sudjelovali u programu, a godinu poslije i pjesmu „Od murve do svetog Antona“.

Time su, pojašnjava, željeli pokazati da baština nije samo ono što možemo vidjeti. Baština je i ono što možemo čuti, otpjevati i prenijeti novim generacijama.

Ključ svega bilo je povjerenje

Otvoriti vrata nečijeg doma i privatnog dvorišta ne može se postići turističkim programom. Za to je prije svega trebalo izgraditi povjerenje.

„Od početka smo ljudima pristupili s poštovanjem i jasno im dali do znanja da ne želimo stvarati predstavu za turiste, nego zajedno ispričati priču o našem gradu. Prve godine bilo je puno razgovora i obilazaka. Danas nam se ljudi sami javljaju, nude svoja dvorišta, donose stare fotografije, predmete, recepte i uspomene te predlažu nove sadržaje", kaže Biondić dodajući kako je to najveća potvrda da je manifestacija postala dio zajednice.

Posebno emotivno „Moju malu kalu“ doživljavaju stariji Crikveničani. Mnogi su rekli da su se ponovno osjećali kao nekada, kada su kale bile mjesto svakodnevnog života, druženja i zajedništva. Danas su upravo oni među najvažnijim suradnicima manifestacije.

„Ne oživljavamo prošlost iz nostalgije, nego stvaramo most između generacija kako bi ono vrijedno nastavilo živjeti. Naši stariji sugrađani čuvaju znanja, običaje, pjesme, tradicijske vještine, čakavsku riječ i priče koje želimo prenijeti mlađima“, dodaje.

Zato su počeli razvijati i cjelogodišnje radionice za djecu i odrasle, u suradnji sa školama, vrtićima, udrugama i najstarijim sugrađanima. Cilj je da priča „Moje male kale“ ne živi samo dva dana, nego tijekom cijele godine.

Mjesto na kojem se ponovno razgovara

U vremenu u kojem je sve manje spontanih susreta, „Moja mala kala“ podsjeća na vrijednost koja nadilazi sam turizam - zajedništvo.

„Nekada su kale bile mjesto svakodnevnih susreta. Ljudi su razgovarali, pomagali jedni drugima i živjeli povezanije nego danas. Vrijednost jednog mjesta ne čine samo njegove građevine ili prirodne ljepote, nego ljudi i odnosi koje međusobno grade“, uvjerena je Biondić.

Posjetitelj zato „Moju malu kalu“ ne promatra sa strane. Pozvan je zastati, prošetati uskim kamenim kalama, proći kroz otvorene portune i zakoračiti u dvorišta koja tijekom godine nisu dostupna javnosti.

Ondje ih čekaju domaćini i njihove obiteljske uspomene, stare fotografije i predmeti koji svjedoče o nekadašnjem životu, tradicijski zanati i vještine, izložbe i radionice, glazba, pjesma i mirisi domaće kuhinje. Mogu se kušati crikveničke rupice, batuda ili puhanci pripremljeni prema obiteljskim receptima, poslušati priče o tome kako se nekada živjelo u kalama, zaviriti u dvorišta koja inače ostaju skrivena iza zatvorenih portuna i susresti ljude koji lokalnu baštinu ne predstavljaju - nego je žive.

Upravo je ta raznolikost jedan od posebnih šarma „Moje male kale“. Dok se u jednom dvorištu pripremaju jela po starim receptima, u drugome se mogu otkriti predmeti i fotografije iz obiteljskih albuma, negdje se predstavljaju stare vještine i običaji, a već nekoliko koraka dalje čuju se pjesma i glazba. Kale tako na dva dana ponovno postaju ono što su nekada bile - prostor života, susreta, razgovora, mirisa i zvukova.

Manifestacija okuplja brojne udruge, obrtnike, umjetnike, glazbenike i pojedince koji svojim znanjem, vještinama i pričama čuvaju lokalnu baštinu. Kroz izložbe, kreativne i tradicijske radionice, prezentacije starih vještina, interpretaciju običaja, gastronomiju i glazbeni program svaki od njih donosi dio priče o Crikvenici.

Posjetitelj pritom nije samo promatrač, može razgovarati, kušati, poslušati, naučiti nešto novo i postati dio atmosfere koja nastaje upravo kroz neposredan susret ljudi. Posebno mjesto imaju djeca. Ona nisu samo publika, nego aktivni sudionici manifestacije - sudjeluju u kreativnim i tradicijskim radionicama, izrađuju rukotvorine, predstavljaju svoje radove i kroz igru upoznaju običaje i vrijednosti koje želimo sačuvati.

Za direktoricu TZ-a Crikvenice najveća vrijednost „Moje male kale“ ipak nisu pojedinačni programi.

„Važno nam je da 'Moja mala kala' bude doživljaj za sve generacije. Želimo da svatko pronađe nešto što će ga zaustaviti, zainteresirati ili možda podsjetiti na neku vlastitu uspomenu. A posebno me veseli kada vidim djecu uz naše najstarije sugrađane, jer se upravo u tim susretima događa ono što želimo postići - da se priče, znanja i običaji ne samo pokažu, nego prirodno prenose dalje. Zato volim reći da se na 'Mojoj maloj kali' ne obilazi samo stara gradska jezgra, na njoj se upoznaje duša Crikvenice“, naglašava.

Autentičnost ne stvara kulise

Kako manifestacija raste, jedan od najvećih izazova je sačuvati intimnost i iskrenost zbog kojih je postala posebna.

„Od prvoga dana imamo jednostavno pravilo - svaki sadržaj mora pripadati staroj gradskoj jezgri i njezinim ljudima. Ne želimo program koji bi se mogao održati bilo gdje, nego događanje koje ima smisla upravo ovdje“, ističe.

Zato pri pripremi novih sadržaja nije presudno samo koliko će nešto biti atraktivno, nego pripada li karakteru manifestacije i vrijednostima koje želi sačuvati.

„Radije ću odustati od neke ideje nego izgubiti ono što 'Moju malu kalu' čini posebnom. Autentičnost ne stvara kulise. Ona ne glumi život destinacije, nego ga pokazuje onakvim kakav jest", kaže. Uvjerena je da gosti vrlo lako prepoznaju iskrenost i upravo su takvi doživljaji oni koje najduže pamte.

Različiti projekti, isti autorski rukopis

„Moja mala kala“ nije jedini projekt koji je Biondić osmislila polazeći od identiteta destinacije. Iza projekata „Na palade, kanat i štorije“, „Cesta plave ribe“ i „Sretno Selce“ stoji ista razvojna filozofija - ne izmišljati destinaciji novu priču, nego prepoznati onu koja joj već pripada i omogućiti joj da živi.

„Svaka destinacija mora pronaći ono po čemu je jedinstvena. Kada osmišljavam projekt, uvijek polazim od ljudi, baštine i posebnosti mjesta. Ne želim stvarati sadržaje koji mogu postojati bilo gdje, nego one koji proizlaze iz života naših ljudi“, otkriva.

Tako „Moja mala kala“ govori o zajedništvu i životu stare gradske jezgre Crikvenice, „Na palade, kanat i štorije“ čuva čakavsku riječ i glazbenu baštinu, „Cesta plave ribe“ izrasla je iz ribarske tradicije i gastronomije, dok „Sretno Selce“ njeguje identitet Selca kroz njegove ljude, običaje i priče.

„Na prvi pogled riječ je o različitim projektima, ali povezuje ih ista ideja - očuvati identitet naših mjesta i omogućiti gostima da Rivijeru Crikvenica upoznaju kroz ono što je autentično i neponovljivo. Za mene je upravo to smisao razvoja turizma: ne stvarati nešto umjetno radi gosta, nego prepoznati vrijednost onoga što imamo i zajedno s lokalnom zajednicom pretvoriti je u doživljaj“, opisuje naša sugovornica.

Zašto kraj lipnja?

Sljedeće izdanje „Moje male kale“ održat će se krajem lipnja. Manifestacija je tijekom godina postala prepoznatljiva i sama po sebi motiv dolaska u Crikvenicu, pa njezinim održavanjem u tom razdoblju želimo dodatno obogatiti ponudu i potaknuti turistički promet izvan vrhunca ljetne sezone. Istodobno, važno nam je sačuvati upravo onu atmosferu zbog koje je „Moja mala kala“ posebna.

„Veseli nas što je 'Moja mala kala' postala razlog zbog kojeg ljudi ciljano dolaze u Crikvenicu i vjerujemo da upravo takva događanja mogu biti snažan motiv dolaska i izvan glavne sezone. S druge strane, nije nam cilj stvarati preveliku gužvu u kalama jer se tada gubi dio doživljaja koji želimo pružiti. Želimo da posjetitelji imaju prostora i vremena zastati, otvoriti portun, ući u dvorište, razgovarati s domaćinima, poslušati njihove priče i doživjeti sve što smo pripremili. Upravo je u toj ravnoteži naš cilj - da manifestacija pridonosi turističkom prometu i produljenju sezone, a da pritom sačuva svoju intimnost, toplinu i neposrednost“, pojašnjava Biondić.

Kad „Moja“ postane „Naša mala kala“

Najveća potvrda uspjeha nisu samo brojke ni broj posjetitelja. Svake godine uključuje se sve više obitelji, udruga, obrtnika i pojedinaca koji žele biti dio manifestacije. Gosti pak često ističu da su upravo kroz „Moju malu kalu“ upoznali drugačiju Crikvenicu - grad bogate povijesti i tradicije, ali prije svega toplih i gostoljubivih ljudi. Jedan trenutak Biondić ipak pamti posebno.

„Najviše me dirnulo kada sam prvi put čula da ljudi više ne govore 'Moja mala kala', nego 'Naša mala kala'. Tada sam shvatila da to više nije projekt Turističke zajednice, nego projekt cijele zajednice. Za mene je to njezin najveći uspjeh“, emotivno govori.

Zato posebno zahvaljuje Crikveničankama i Crikveničanima koji su otvorili svoja dvorišta, podijelili svoje priče i utkali dio sebe u manifestaciju, kao i udrugama, školama, vrtićima, ustanovama, partnerima, Gradu Crikvenici i cijelom svom timu u Turističkoj zajednici Grada Crikvenice.

„Bez njih ova priča ne bi bila moguća. Baštinu ne čuvamo zbog turista. Čuvamo je zbog sebe, naše djece i generacija koje dolaze. Kada je iskreno živimo i s ponosom dijelimo, ona postaje i najvrjednije što možemo ponuditi gostu“, dodaje. Upravo u tome vidi i budućnost turizma – u ljudima, identitetu i osjećaju pripadnosti.

„Na kraju, destinaciju ne čine samo mjesta koja možemo pokazati gostu, nego ljudi koji joj daju dušu. Ako uspijemo sačuvati svoje priče, običaje i osjećaj zajedništva, imat ćemo što prenijeti svojoj djeci, ali i što iskreno podijeliti s onima koji nam dolaze. Možda je upravo 'Moja mala kala' najbolji dokaz za to - otvorili smo portune da bismo gostima pokazali dio naše Crikvenice, a na kraju smo se iza njih ponovno pronašli i mi sami“, zaključuje Marijana Biondić.