“Prosvjedi protiv turizma” nisu protiv turista ni turizma

“Prosvjedi protiv turizma” nisu protiv turista ni turizma.

Pokušat ću ovo objasniti što jednostavnije. Ne zato što je tema jednostavna, nego zato što se stalno krivo interpretira.

"Žive od turizma, gdje bi bili da nema turizma?" - česti su komentari, kako ljudi koji nisu povezani s turizmom, a još više, što je zanimlnivl, ljudi koji su direktno unutar turiustičke industrije ili žive od turizma. 

Kad danas govorimo o “borbi protiv turizma”, mjerama protiv prekomjernog turizma, negativnim posljedicma turizma... stvara se dojam kao da su ljudi protiv turista, protiv dolazaka, protiv industrije koja donosi prihod i razvoj.

Ali stvarnost je potpuno drugačija.

Ne postoji “borba protiv turizma”, nisu prosvjedi lokalnog stanovništva - pogotovo onih u destincijama koje isključivo žive od turizma, protiv turizma i turista. Postoji borba protiv neravnoteže gdje grad gubi funkciju grada, a postaje isključivo destinacija. 

Evo jedan ekstremni primjer koji je namjerno pretjeran, ali upravo zato plastično pokazuje o čemu govorimo.

Zamislite da se, primjerice, Split ili Dubrovnik jednostavno “ugase” nakon ljetne sezone. Da apsolutno ništa ne radi. Nema sadržaja za lokalno stanovništvo, nema svakodnevnog života, nema grada, nema bolnice, vrtića.. samo kulisa koja se aktivira kada dođu turisti. Suludno, to više nije grad, zar ne? 

Prema definiciji, grad je naseljeno mjesto s većim brojem stanovnika, razvijenom infrastrukturom, gospodarstvom i javnim funkcijama poput obrazovanja, zdravstva, uprave i prometa. Ali grad nisu zgrade. Grad su ljudi - njihova kultura, način života, svakodnevne rutine, odnosi i identitet koji se gradi kroz vrijeme.

Grad nije proizvod koji se uključuje i isključuje po sezoni. Grad su ljudi u kojem netko živi tijekom cijele godine. I ne, ne žive svi od turizma. 

I upravo tu nastaje problem kada turizam preuzme primat bez upravljanja, kada se prostor, sadržaji i infrastruktura počnu prilagođavati isključivo kratkoročnom boravku, a ne dugoročnom životu.

No vratimo se na početnu hipotezu: lokalno stanovništvo nije protiv turizma niti turista. 

Jer turizam sam po sebi nije problem. Turizam donosi vrijednost, radna mjesta, razvoj, perspektivu, bolju kvalitetu života... Problem nastaje onog trenutka kada se izgubi mjera i kad nema upravljanja, kada grad prestane biti prostor za život, a postane isključivo prostor za turiste.

I tu dolazimo do ključne zablude koja se sve češće provlači kroz javni narativ, posebno kada gledamo prosvjede u europskim gradovima. Na prvi pogled izgleda kao da su ljudi protiv turizma ili turista. Ali nisu.

Ljudi su protiv negativnih posljedica turizma ili pretjerane turistifikacije. 

Turistifikacija (engl. touristification) označava proces transformacije prostora, gospodarstva i društvenih odnosa pod utjecajem turizma, pri čemu se lokalne funkcije i način života sve više prilagođavaju potrebama posjetitelja (Milano, Novy & Colomb, 2019).

Jer svi dijelimo isti prostor, ali u potpuno različitim kontekstima.

Za lokalno stanovništvo to je svakodnevni život: stanovanje, posao, škola, infrastruktura, identitet grada, a za turista to je kratkotrajni boravak, iskustvo, konzumacija. Isti prostor, a totolano drugačiji kontekst.

Problem nastaje kada se taj isti prostor počne upravljati isključivo iz perspektive turizma.

Tada dolazi do onoga što danas vidimo diljem Europe: rast cijena stanovanja, istiskivanje lokalnog stanovništva, nestanak kvartovskih i gradskih sadržaja i njihova zamjena turističkim ( samo kafići, restorani, suvenirnice koji imaju i "turističko - sezonsko" radno vrijeme), pritisak na infrastrukturu, gužve, buka, pad kvalitete života. Grad jednostavno gubi svoju funkciju i identitet.

I zato reakcija nije protiv turizma niti turista. Reakcija je na nedostatak upravljanja i balans između kvalitete života lokalnog stanovništva i turizma. 

Jer kao i svaki sustav, a pogotovo turizam, ne regulira se sam od sebe.

Svaki dionik u turizmu logično gleda svoj interes i želi više; više gostiju, više prihoda, veći promet. I to je normalno i legitimno. Ali upravo zato netko mora gledati širu sliku. Kontekst grada. Kapacitete prostora. Kvalitetu života lokalnog stanovništva.

Pogotovo u turizmu koji nije samo industrija, nego društveni i kulturni fenomen koji oblikuje prostor, mijenja način života i dugoročno redefinira identitet destinacije.

Zato je važno ovo objasniti jednostavno. Pa ću probati kroz dva plastična primjera. 

Turizam je kao promet. Nitko nije protiv automobila. Ali ako na cestu pustiš više vozila nego što ona može podnijeti - dobiješ kolaps i prometni čep. Rješenje nije zabrana, nego upravljanje.

To upravljanje u prometu izgleda vrlo konkretno: semafori koji reguliraju protok, širenje prometnica tamo gdje je moguće, razvoj javnog prijevoza kako bi se smanjio pritisak na ceste, gradnja kružnih tokova, izgradnja parkirališta i “park & ride” sustava na ulazima u grad, pa i zatvaranje povijesnih jezgri za promet kako bi se zaštitio prostor i kvaliteta života.

I upravo tu paralela s turizmom postaje jasna.

Jer kao što promet ne rješavamo zabranom automobila, nego upravljanjem protokom i infrastrukturom, tako ni turizam ne rješavamo zabranom turista, nego upravljanjem dolascima, prostorom i kapacitetima.

Primjer je i Zagreb, koji danas vrlo plastično pokazuje što se događa kada rast nije praćen upravljanjem. Grad je u međuvremenu dobio više stanovnika i automobila, prostor se preizgradio, ali cestovna infrastruktura je ostala gotovo ista. Rezultat? Svakodnevne gužve, zagušenje i pad kvalitete života. I što je najgore, nema jednog, brzog i jeftinog rješenja - jer predugo nismo imali planski i održivi razvoj grada. 

Nije problem što ljudi voze automobile. Problem je što sustav nije prilagođen tom opterećenju.

Isto je s turizmom.

Ako broj dolazaka raste, a infrastruktura, prostorno planiranje i upravljanje ostanu isti: rezultat je isti kao u prometu: kolaps sustava, samo u drugom obliku. Gužve, pritisak na prostor, pad kvalitete iskustva i za goste i za lokalno stanovništvo.

Zato je ključno pitanje: ne koliko turista želimo, nego koliko ih možemo kvalitetno prihvatiti i kako upravljamo tim protokom.

Turizam je kao hrana. Hrana je nužna i svi je trebamo da preživimo.

Ali kad je ima previše, nastaju problemi. Kod hrane su posljedice vrlo jasne i svima razumljive: preopterećenje organizma, debljanje, umor, pad energije, dugoročno i ozbiljniji zdravstveni problemi. Tijelo jednostavno više ne može normalno funkcionirati.

I što tada radimo? Ne prestajemo jesti, zar ne?

Radimo ono što je logično: smanjujemo količinu, pazimo što jedemo, uvodimo balans, više se krećemo, bavimo se sportom ili fitnessom i stvaramo novu rutinu.

Naravno, svatko ima drugačiji metabolizam, kao što je i svaka destinacija drugačija. Svaka ima svoj ritam i svoj način kako pronaći optimalan balans.

I ono najvažnije za to treba vrijeme, puno truda i promijena navika. 

Jer kada se pretjera s prehranom, rezultati ne dolaze preko noći. Potrebno je vrijeme i kombinacija različitih pristupa da bi se izgubilo 10 ili 20 kilograma. Ne postoji jedna mjera niti instant rješenje.

“Ljudi ne prosvjeduju protiv turizma. Prosvjeduju protiv toga da turizam počne upravljati gradom - umjesto da grad upravlja turizmom.”

Uvijek je riječ o ravnoteži, a ne o zabrani. Isto je s turizmom.

Kad ga je “previše”, destinacija pokazuje iste simptome kao tijelo: umor infrastrukture, pritisak na prostor, rast cijena, pad kvalitete života. Sustav više ne funkcionira normalno. I rješenje je isto kao kod hrane. Ne prestajemo “konzumirati” turizam. Ne zatvaramo destinacije. Nego uvodimo balans: upravljamo količinom, raspoređujemo dolaske, jačamo infrastrukturu, vraćamo prostor lokalnom stanovništvu.

U konačnici, zakon fizike je vrlo jednostavan: u bocu od jedne litre stane jedna litra vode. Ne može stati pet litara — jer tada dolazi do prelijevanja. U turizmu to zovemo točkom pucanja.

Jer nije problem u turizmu. Problem je uvijek u upravljanju.

I upravo je to suština.

Motiv putovanja je uvijek destinacija, upoznati nove te drugačije načine i kulturu življenja.

Zanimljivo, u procesu turistifikacije događa se još jedan paradoks koji često previđamo.

Autentična kultura, svakodnevni život i identitet grada, ono što je izvorno i stvarno, počinju se pretvarati u turističku atrakciju. Umjesto da se žive, počinju se “izvoditi”. Grad tako postupno gubi svoj identitet. A upravo je taj identitet bio motiv dolaska. I tu dolazimo do apsurda turizma: uništavamo ono zbog čega turisti uopće dolaze.

Zato turizam nije sam sebi svrha. Ako zbog turizma grad postane nepoželjan za život, dugoročno postaje nepoželjan i za dolazak. A izgubimo identitet i to što jesmo ( motiv dolaska ), nećemo izgubiti samo balans. Izgubit ćemo razlog dolaska.

P.S.

Na naslovnoj fotografiji članka nalazi se skulptura iz Saint-Tropeza, rad francuskog umjetnika François-Xaviera Lalannea.

Skulptura prikazuje tri figure povezane užetom, kroz koju se simbolički prikazuju odnosi snaga i napetost između različitih strana. I upravo zato je dobra metafora za turizam o kojem govorimo.

Tri figure, jedno uže i svatko vuče na svoju stranu. Bez zajedničkog smjera. Jer problem nije u tome što svi žele više - više gostiju, više prihoda, više razvoja. To je normalno.

Problem nastaje kada svatko vuče za sebe, a nitko ne upravlja cjelinom. Tada sustav ne raste. Samo se napinje.

Do točke pucanja.