HR
Jedan stari članak koji je i dalje aktualan. Zapravo uvijek će i biti:
/// “MAKE ME CARE” kao glavna filozofija u turizmu
Na obitejskom odmoru smo i jučer smo dobili simbolični znak pažnje - jer smo se opet vratili. Tu se ne radi o novcu niti materijalnoj vrijednosti, toga nema u priručniku. To je do ljudi.
Napomena: Ne, nije zato jer smo turistički novinari, ovaj članak je od 2018.
Turizam je uvijek i isključivo do ljudi i za ljude. Sve ostalo je logistika.
Oni koji isporučuju uslugu, koji stvaraju emociju i daju onu dodanu vrijednost koju ne možete izmjeriti ni u jednom KPI-ju.
Gost se ne sjeća sobe, sjeća se osmijeha, topline, pažnje i trenutka kad se osjećao dobrodošlo.
Kako je kolegica Marinela Dropučić Ružić odlično izjavila: Država "puna života" trebala bi brinuti da ima djelatnike "pune života". Jer to je taj premium turizam kojem težimo. Pogotovo jer imamo takvu ekonomsku ovisnost o turizmu, pogotovo gradovi na moru.
Ili kako mi je prije par dana rekao jedan kolega koji je bio savjetnik raznih velikih hotelskih grupacija, da bi kvaliteta usluge u turizmu koju smo imali krajem 80-ih danas trebala biti imeprativ i standard. Dapače, danas i puno bolja, sukladno vremenu, znanju, iskustvu.
Šokatno zvuči, ali razmislite malo dublje što to znači. Naglašavam, kvalitete usluge, od konobara do pristupa gostima. Za one kojima se odmah pali svjetonazorska i ina lampica - f**k o*f.
Ali to ne možemo bez domaće radne snage. Kvalitetne radne snage.
Od prije pandemije, a pogotovo nakon, svi govore isto, od velikih do malih: tri strana radnika mijenjaju jednog našeg. Moje je pitanje zašto onda domaćem ne damo duplu plaću?
Uštedimo na jednoj plaći (i još puno drugih stavki, jer uvoz strane radne snage je skuplji), a imamo bolju uslugu.
Ali ne može, jer ne može radnik imati takvu plaću ili plaću kao direktor hotela! Suludo.
Problem kvalitete usluge i radne snage je odavno strateški problem našeg turizma, a uvoz radne snage iz dalekih azijskih zemalja, pogotovo u ovoj mjeri, nije niti će ikad biti rješenje.
Dapače, samo produbljuje krizu.
Pada nam kvaliteta usluge, recenzije su sve lošije, ljudi pucaju po šavovima, jer ih nemamo dovoljno, a kamoli kvalitete - pitanje je kako možemo isporučiti vrijednost za novac, sukladno cijenama.
Nije to demagogija, to je realnost. Realnost od koje bježimo, skrivamo je ispod tepiha, gledamo samo iz sezone u sezonu... Nema tu brzog niti samo jednog rješenja. Turizam mora imati puno bolji imidž, mora biti poželjan i atraktivan kao radna okolina. Sve počinje od obrazovanja, ne mogu konobari nakon škole ne biti baristi, koktel majstori, sommelieri... što rade tri ili više godina u školi ako ne to. Ne možemo se oslanjati samo na sezonce, oni su samo dopuna u špici ljetne sezone (a koji bi trebali i proći neku obuku i imati mentora da raste kvaliteta izvedbe iz tjedna u tjedan).
Stalni sezonac - kako sezonac ili stalni sezonac može planirati obitelj, kupnju stana, auta.... koja je i gdje budućnost stalnog sezonca? Zašto svi mogu biti konobari? A oni koji se dodatno educiraju nemaju i bolje uvjete?
Zakon tržišta - da, znam. Ali pitanje: prepuštaju li poduzetnici sve slobodnom tržištu - otvore firmu i prepuste da sve ide svojim tijekom ili se ipak bore da što bolje plivaju i profitiraju na tržištu?
Turizam je od ljudi za ljude. Sve ostalo je logistika i poslovni procesi. Naravno, ne umanjujući važnost poslovnih procesa, ali opet bez ljudi niti ti procesi neće biti na zadovoljavajućoj razini.
Bez domaće radne snage nema održivog turizma, ali to je već puno dublja priča.
