EN
HR
Da je Monty Python danas tražio inspiraciju za novi scenarij, dovoljno bi bilo poslati ekipu na pojedine hrvatske gradske plaže usred sezone.
Prazne ležaljke koje satima čuvaju hlad, ručnici koji preko noći postaju rezervacija javnog prostora i nadležni koji se svako ljeto iznenade istim problemom.
Teško je reći gdje završava komedija, a počinje upravljanje destinacijom. Britanskim turistima vjerojatno više nije jasno gledaju li novu epizodu kultnog britanskog humora ili se radi o stvarnosti hrvatskog turizma. Okreću se okolo i gledaju jel ih snima skrivena kamera.
Svako ljeto gledamo potpuno isti scenarij. Gosti se nerviraju, dolazi do svađa, mediji objavljuju iste fotografije kao i prošle godine, društvene mreže ponovno gore, a gradovi uglavnom šute. Do idućeg ljeta.
Ono što me najviše fascinira nije činjenica da se to događa. Fascinira me da se to događa iz godine u godinu.
Ne zato što ne postoji zakon. Ne zato što nije jasno što se smije, a što ne. Nego zato što mnogi gradovi očito nisu u stanju provesti pravila na nekoliko stotina metara vlastite plaže. A zanimljivo, primarno žive upravo od turizma i turista.
I upravo zato ova priča nema veze s ručnicima ni ležaljkama. Ona je ogledni primjer koliko ozbiljno shvaćamo upravljanje destinacijom. Ma čak sam i pretjerao, koliko uopće shvaćamo turizam. Tako ga neozbiljno shvaćamo da je nevjerojatno nekom izvana, pogotovo za jednu europsku modernu državu kao što je Hrvatska, koja nije u turizmu od jučer.
Godinama na hrturizam pišemo o destination managementu, visitor managementu, održivosti, DMMO modelima, analizi podataka, nosivim kapacitetima, digitalnim platformama, strateškom planiranju, upravljanju... Organiziraju se konferencije, izrađuju strategije, donose akcijski planovi i raspravlja o budućnosti turizma.
A onda dođe terten i pokaže da velik broj destinacija nije sposoban riješiti problem koji se doslovno vidi golim okom. I koji je banalan, a radi ogromnu štetu destinaciji, a time i cijelom našem turističkom brendu.
Ako ne možemo osigurati da javna plaža ostane javna, kako ćemo upravljati milijunima turističkih kretanja, prometom, stanovanjem, kvalitetom života lokalnog stanovništva ili klimatskim promjenama?
To nije pitanje turizma. To je pitanje upravljanja. Ili čak zdravog razuma.
Najapsurdnije od svega jest što ovo uopće nije pravni problem.
Ručnici nisu problem. Prazne ležaljke nisu problem. Problem su destinacije koje iz godine u godinu dopuštaju da se isti scenarij ponavlja.
Jer svaka destinacija zna gdje se to događa. Zna tko upravlja plažom. Zna tko iznajmljuje ležaljke. Zna tko je nadležan za nadzor. Zakon je jasan. Destinacije imaju alate.
Ako se isti problem ponavlja deset godina, onda to više nije incident.
To je način upravljanja. U našem slučaju apsurd.
A upravo na takvim "malim" stvarima gost stvara mišljenje o destinaciji. Ne na temelju slogana turističke zajednice, promotivnog videa ili nagrada koje destinacija osvaja. Nego na temelju vlastitog iskustva.
Destination management ili upravljanje destinacijom nije ono što piše u strategiji. Destination management je ono što gost doživi kada u osam ujutro dođe na plažu. Ako tada vidi desetke praznih ležaljki koje zauzimaju javni prostor ili ručnike koji su preko noći postali privatna rezervacija dijela plaže, poruka je vrlo jasna.
Nije zakazao zakon. Zakazalo je upravljanje.
I zato prije nego što ponovno otvorimo raspravu o digitalnim blizancima destinacija, prediktivnoj analitici ili pametnim rješenjima, možda bismo trebali riješiti nešto puno jednostavnije.
Pokazati da grad može upravljati vlastitom plažom.
Da je ovo skeč Monty Pythona, svi bismo se smijali. Problem je što nije. To je stvarnost dijela hrvatskih gradova svako ljeto. A da apsurd bude veći, da naglasim još jednom, destinacije na Jadranu isključivo žive od turizma.
Kako to opravdati turistima ili globalnoj stručnoj turističkoj javnosti? Evo stvarno ne znam. Nemam logičnog niti ikakvog objašnjenja. A još je teže objasniti zašto se isti problem ponavlja godinama.
Apsurd je još veći kada pojedini gradovi i općine pod krinkom dohranjivanja plaža na njih dovoze zemlju, lomljeni kamen i drugi materijal, narušavajući upravo onaj prirodni resurs od kojeg žive.
