Zašto Dalmatinska zagora propada?

U mjesecu lipnju po prvi puta doživio sam dio Dalmatinske zagore, točnije, okolicu Drniša.

Inače, kako mi je od žene „dida“ rodom iz Čavoglava te je davno prije doselio u Vinkovce i nastavio svoju lozu upravo u najstarijem gradu u Europi, uvijek se interno šalimo kako moram obići Čavoglave i poljubiti kamen od kuda su ženini korijeni. Inače, nekako stereotipno sam smatrao kako su Čavoglave i okolica doslovno krš i goli kamen, bez bujne vegetacije, u brdima izloženi jakom suncu.

Kako sam samo bio u krivu!

Kako sam bio s obitelji u Kaštelima, upravo kod ženine rodbine koji su druga strana loze iz Čavoglava, barba Reno kako ga od milja zovemo, koji je kao i ja zet ove Čavoglavske Jukićeve loze, odveo me u Drniš kako bi upoznao i njegov rodni zavičaj. Lagana vožnja od Split do Drniša trajala je 40 minuta, a kada sam ugledao prazno Petrovo polje ostao sam u pozitivnom šoku. Drniško polje je puno vegetacije, nalazi se u dolini i odmah mi se upalila lampica i zbunjeno pitanje: Kako je moguće da je Drniško polje prazno i da Dalmatinska zagora propada?

Kako je moguće da Petrovo polje, kao i cijela Dalmatinska zagora nije pretvorena u  „šumu“ poljoprivrednih kultura, „zooloških“ vrtova s domaćim životinjama, prekriveno beskrajnim staklenicima – sve u službi turizma tj. proizvodnje domaće i ekološke poljoprivrede i hrane za turizam koji se nalazi samo 30-45 minuta vožnje od morskih destinacija.

Tko je tu lud?

Dalmatinska zagora mora cvjetati na krilima turizma te samim time, osim razvoja poljoprivrede, živjeti od turizma tijekom cijele godine kroz ruralni turizam. Ruralni turizam gdje turisti mogu vidjeti i doživjeti domaće životinje, vidjeti uživo onu smeđu kravu, a ne ljubičastu, gdje turisti mogu probati pravi domaći paradajz, gdje mogu jahati konje, gdje mogu sedam dana uživati u avanturističkom turizmu ( adrenalinski parkovi, cikloturizam.. ) , gdje mogu naučiti raditi na polju. Kao što plaćaju da ide u berbu grodža ili maslina, tako bi plaćali da se na jedan dan pretvore u seljaka – i to s zadovoljstvom.

Znate ovaj vic: Priča seljak kako su turisti skroz poludjeli. Plaćaju mi da žive u mojoj staroj kamenoj kući, obukli su moje gumene čizme i išli hraniti svinje i očistili svinjac, iščupali korov iz vrta, pobrali paradajz, krastavce i mrkvu i još nakon svega su prošetali moje krave. Zamislite Vi ovo – odradili moj posao i još su mi za sve to zadovoljni i nasmijani platili. A kada su mi još platili tj. kupili moju domaću rakiju, vino i pršut skoro mi je srce stalo. Ovaj svijet je skroz poludio, zaključuje seljak.

Da Svijet je skroz poludio tj. poludio bi za ovakvim turističkim proizvodom. Živjeti u staroj kamenoj kući ( vidjeti i doživjeti domaće životinje, okusiti domaće proizvode ( od paradajza, rakije, vina, do zaštićenog Drniškog pršuta i sira ) uživati u miru i tišini u zaleđu Dalmatinske zagore te su voljni to i dobro platiti.

Smiješno i tragično, zar ne? Sve imamo i pitam se zašto i dalje Dalmatinska zagora propada?

Razlozi su opće poznati. Sve je to posljedica lošeg upravljanja, bez vizije i strategije, loše politike i ne brige Države te na kraju apatije i letargije nas samih. Klasična priča i obrazac koje je vidljiv na svakom koraku u Lijepoj našoj. Osobno smatram kako sve mora početi od lokalne zajednice i lokalnih ljudi koji moraju biti proaktivni, boriti se, gurati projekte, strategije i vizije jer ako si sami nećemo pomoći, sigurno kako nam nitko drugi neće pomoći. Najlakše je reći nema novaca i kriva je Država. Država je takva kakvu očito zaslužujemo, a očito nije ništa bolja nego mi sami.

Naravno danas je puno teže sve pokrenuti od “nule” no i dalje nije kasno. Sve je moguće i ostvarivo. Bez obzira na razne lobije uvoza koji nam servira jeftine i nekvalitetne proizvode, bez obzira na stanje u Državi, bez obzira što nema novaca, bez obzira što su veliki hotelski lanci u stranom vlasništvu i logično gledaju samo „kratkoročni“ profit… kao što je jednom mudar čovjek rekao: „Što možeš sanjati, to možeš i ostvariti“

Pokrenimo se, sve je na nama na lokalnoj razini. Ako se mi sami ne borimo neće se nitko boriti za nas. Mi moramo napraviti taj prvi korak, napraviti strategije razvoja i nuditi viziji, mi moramo napraviti tu prvu pretpostavku za dugoročni i strateški razvoj. Kada bi bilo drugačije, mladi sigurno ne bi odlazili ih tih krajeva, dapače, migracije bi bile upravo suprotne. Bilo bi posla za sve, čak bi nedostajalo radne snage jer znamo kako turizam nije jedna industrija nego horizontalno i vertikalno veže razne industrije.  A kada ima potrošnje ima i razvoja tj. interesa, a to je zarada.

Dalmatinska zagora, kao i Slavonija moraju biti bogatije i uspješnije od morskih destinacija – bar bi tako trebalo i može biti. Mudar čovjek je koji je budan sanjao i kojem su svi smijali njegovim vizijama je Walt Disney .

Mogli bi o ovoj temi pričati danima, a samo smo ogrebli po površini i dotaknuli se samo jedne teme, zar ne? Drniš i okolica nude mnogo toga za doživjeti, o tome više drugi put, no ostaje mi činjenica kako bi Dalmatinska zagora trebala cvjetati na krilima turizma i poljoprivrede.

Pokrenimo se, budni sanjajmo te idemo stvarati i pričati uspješne turističke priče.

Povezane vijesti: