Kako unaprijediti turističku infrastrukturu ?

Najava izmjene Zakona o boravišnoj pristojbi, turističkoj članarini i o turističkim zajednicama pokrenula brojna pitanja Već poslovično univerzalno znanje koje, kroz specifičan sustav školovanja, stječemo kao hrvatski građani, čini...

Najava izmjene Zakona o boravišnoj pristojbi, turističkoj članarini i o turističkim zajednicama pokrenula brojna pitanja

Već poslovično univerzalno znanje koje, kroz specifičan sustav školovanja, stječemo kao hrvatski građani, čini nas podložnima ponavljanju uvijek istih fraza kojima nalazimo opravdanje za neku neučinkovitost.

Što se turizma tiče već i vrapci na grani pjevaju o „nepovoljnoj strukturi smještaja“ o potrebi za „produženjem sezone“, „previsokom udjelu turizma u BDPu“, „premalo objekata sa 4 i 5 zvijezdica“, o „nekvalitetnim gostima“, „slabim potrošačima“, „premalo aviogostiju“, „nedovoljno Britanaca, Skandinavaca, Rusa, Kineza …“, potrebi „dovođenja bogatih gostiju“, „potrebi dovođenja turista koji troše više od 200,00 Eura po osobi i danu“, o „ potrebi smanjenja broja smještajnih objekata niže kategorije“, „bez izgradnje golf terena neće biti produženja sezone“, „za produženje sezone trebaju nam hotelski kompleksi sa 5 zvijezdica“ itd itd Uvijek ista opravdanja za desetljećima ne dosegnute ciljeve produženja sezone, razvoja selektivnih oblika turizma, funkcioniranje premium ponude i slično.

Obzirom da ne njegujemo sustav stjecanja specifičnih znanja i ne školujemo naše turističke djelatnike na visoko razvijenim turističkim odredištima poput Švicarske, Austrije, Bavarske, onda niti izvori informacija o kojima „pjevuše“ vrapci ne mogu biti drukčiji od onih koji se ponavljaju desetljećima. Naprotiv, kada bismo samo kao promatrači na tim istim destinacijama proučavali njihov odnos prema turizmu, ovakvim frazeologijama više ne bi bilo mjesta u hrvatskoj javnosti. Tada bi svaki specijalist radio svoj posao i neprestano usavršavo svoje vještine. Jer bi znao da o tome ovisi njegov uspjeh. A kada bi svatko u svome poslu bio uspješan tada bi sustav turističke ponude bio učinkovit i ne bi bilo vremena ni potrebe za pronalaženje opravdanja zbog čega nisu dostignuti jednom davno zacrtani ciljevi.

Ovo naša kolektivna anamneza objašnjava stanje u kojemu se periodički „vrtimo u krug“ i pokrećemo iznova stara pitanja.

Najnoviji primjer vezan je za pokretanje pitanja najprije o turističkoj članarini , zatim o visini boravišne pristojbe pa o načinu plaćanja i raspodjele te konačno o posve novom Zakonu o turističkoj taksi. Postupnim ukidanjem turističke članarine vlada „Kukuriku koalicije“ je započela potkopavanje postojećeg sustava turističkih zajednica a da ni sama vjerovatno nije bila svjesna svih posljedica. Naime turistička članarina predstavlja temelj učlanjenja gospodarskih subjekata u skupštinu Turističke zajednice koju isti i osnivaju. Nestajenjem turističke članarine nestaje i temelj članstva u Tz-u. Pored toga turistička članarina čini osnovni prihod cijelom nizu gradskih i kontinentalnih turističkih zajednica i osnovu pokretanja aktivnosti. Nestankom članarine nestaje i mogućnost poslovanja tih zajednica. No ni tu nije kraj nevoljama. Inicijativa za povećanje iznosa plaćanja boravišne pristojbe razvila se je u cijeli set novih prijedloga koji bi zapravo potpuno promijenili način funkcioniranja sustava turističkih zajednica. Ovakav zahvat „u tkivo financijskih prihoda“ sustava turističkih zajednica u prvi plan  postavlja potrebu žurnog preispitivanja modela organiziranja turističkih zajednica na svim razinama – od turističkog društva do Glavnog ureda Hrvatske turističke zajednice.

Što je čija zadaća ? Tko razvija i inovira turističku ponudu, tko se bavi promocijom, a tko marketingom ? Ili svi rade sve ? I koliko kome treba resursa za izvršenje točno određenih zadaća ? Koliko to košta i kako se financira ? Tko to financira i kome se podnose računi ?

obitesljki smještaj nalssovna

Zapravo se moramo (opet) vratiti na početak  priče.

Nekadašnja društva za poljepšavanje mjesta, kasnije turistička društva, pa turističke zajednice nastale su u mjestu boravka turista sa svrhom poboljšanja uvjeta boravka turista . Novac za tu namjenu prikupljao se je iz boravišne takse (pristojbe). Kurtaxe nije origanalan hrvatski izum. Prvi spomen plaćanja datira još iz 1306 kada se je počela primjenjivati temeljem Pravilnika za kupanje u termama Baden-Baden. Ova taksa se tretira kao komunalni prihod namijenjen isključivo poboljšanju turizma u mjestu. Iz tog se novca primarno uređuju kupališta, šetališta, biciklističke staze i šetnice ali i organiziraju razna događanja namijenjena turistima poput vođenih pješačkih izleta, financiraju se čak i popusti na komunalni javni prijevoz za turiste i slično. Dakle turistička taksa se „vraća“ turistima koji ju plaćaju na način da se ulaže u poboljšanje turističke infrastrukture.

Viša razina upravljanja turističkom destinacijom događa se u subregiji koju čini više susjednih općina / gradova. Za aktivnosti ove razine turističkih zajednica u navedenim razvijenim zemljama novac se osigurava iz proračuna jedinica lokalne samouprave koje osnivaju ovakvu zajednicu u obliku organizacije komunalnog trgovačkog društva. Tom je društvu zadaća razvijati nove turističke proizvode, pakete ponude koji će prIvlačiti turiste po određenim tržišnim nišama i sezonama u destinaciju. Regionalna, pak, turistička zajednica se bavi marketingom na način da „povlači“ proizvode iz svojih subregija i marketira ih na tržištu. To također financiraju javnim novcem i novcem od članarina članova koji imaju pravo isticati brand proizvoda i turističku marku regije plaćanjem godišnjih članarina. Nacionalne turističke organizacije su dio sustava vanjskotrgovačke komore, Ministarstva gospodarstva ili Ministarstva turizma (Italija). Ova rezina turističke organizacije financira se iz državnog, regionalnih i općinskih  proračuna, te manji dio iz komercijalne djelatnosti. Tako je proračun talijanskog ENITa 2013. iznosio 18 milijuna Eura, a 2007. čak gotovo 49 milijuna Eura. Država pokriva oko 64% ukupnog proračuna , 5% dolazi iz komercijalnih djelatnosti a ostatak financiraju regije, općine i gradovi.

Ako slučajno niste upoznati sa hrvatskim sustavom, moramo reći da se je on temeljno postavio na isti način kao i u navedenim zemljama, međutim kroz vrijeme je doživio velike promjene. Sustav turističkih zajednica teritorijalno je vezan uz jedinice lokalne i regionalne samouprave, finacira se isključivo iz boravišne pristojbe i turističke članarine, ali kao obvezatno izdvajanje temeljem zakona. Ti se prihodi raspoređuju na način da 65% ostaje u mjestu, 10 % županijskoj zajednici, a 25%  nacionalnoj turističkoj zajednici. Od onih 65% lokalnim turističkim zajednicama, 30% se uplaćuje na račun jedinice lokalne samouprave.

smjestaj

Što se samih zadaća turističkih zajednica općina, gradova i županije tiče, one su zakonom propisane na gotovo identičan način sa razlikom u obuhvatu prostora i subjekata. Opisi zadaća su prilično općeniti pa je teško odrediti pravu zadaću svake pojedine razine zajednice. Hrvatska turistička zajednica ima zadaću nacionalne promocije u inozemstvu, ali i stalne edukacije djelatnika iz sustava, stalno istraživanje tržišta, konzultacije sa strukovnim udrugama, koordinacija aktivnosti zajednica iz sustava, razvoj selektivnih oblika turizma, itd.

Zakon o turističkim zajednicama trebao bi različito tretirati i usmjeravati aktivnosti zajednica na lokalnoj razini od onih na regionalnoj pa bi se raspodjela sredstava trebala rukovoditi prema zakonskim obvezama djelovanja. Djelovanje bi pak trebalo biti vezano uz konkretne akcijske planove koji su proizašli iz strategija razvoja turizma. Dakle lokalne turistčke zajednice (udružene) trebale bi voditi razvojne projekte zadane akcijskim planovima. Regionalne bi trebale biti zadužene za „paketiranje“ i „marketiranje“ regionalnog proizvoda uključivši i labeling odnosno brendiranje, a nacionalna turistička agencija / organizacija bi zapravo trebala biti nacionalna vladina agencija tijesno povezana sa vanjskotrgovinskim poslovima i financirana iz javnih proračuna. Djelatnici te agencije bili bi državni dužosnici. Tada bi svatko radio svoj posao, imao za to osiguran novac, svi bi imali konkretne ciljeve i konkretnu odgovornost. Gospodarski subjekti bi mogli biti članovi turističke zajednice na način da plaćaju članarinu i koriste benefite robne marke i marketinga destinacije i destinacijskih proizvoda.

Možda sam otišao predaleko, mnogima se neće svidjeti moja razmišljanja, ali nakon odvolontiranih više od 20 godina u sustavu Hrvatske turističke zajednice i Hrvatske gospodarske komore i 28 godina radnog staža u privatnom sektoru kao poduzetnik i  istraživač turističkih destinacija, uzimam si za pravo postaviti pitanje iz naslova koje muči svih i o kojemu ovisi dosizanje zacrtanih ciljeva sa početka ove kolumne.

Nedo Pinezić, Predsjednik Zajednice obiteljskog turizma HGK

Vijesti: