Edvin Jurin: Strategija razvoja turizma Hrvatske – Da, svakako, ali kakva?

Već i vrapci na grani pjevaju da Hrvatska potrebuje novu strategiju razvoja turizma, kao jedne od svojih dominantnijih gospodarskih grana. Dosadašnja, usvojena od strane Sabora RH  26. 4. 2013....

Već i vrapci na grani pjevaju da Hrvatska potrebuje novu strategiju razvoja turizma, kao jedne od svojih dominantnijih gospodarskih grana.

Dosadašnja, usvojena od strane Sabora RH  26. 4. 2013. pod punim nazivom ‘’Strategija razvoja hrvatskog turizma do 2020.’’ važila je kao što i sam naziv govori do 2020. Dakle, potreba za novom postaje nasušna potreba.

Pod određenim uvjetima naravno,

Pristalica sam kao i svi, koji turizam vole i koji rado promišljaju o turizmu, da se ovakav dokument izradi. Ali sam još gorljiviji zastupnik da se takav dokument i primjenjuje. A ne da radimo alibi strategiju – a da se potom te ključne odrednice malo ili uopće ne pridržavamo. Po principu: ‘’Neka nam je u – ladici.’’

Ne želeći da prejudiciram stvari postavljam za ovu priliku tri moguća pitanja. I tri moguća odgovora.

Prvo: Kakvu u stvari strategiju zaista i trebamo?
Drugo: Što bi trebalo u toj strategiji donijeti prevagu?
Treće: Što učiniti da strategija stvarno i u potpunosti i zaživi?

Koncizno, kratko i jasno. Pođimo od prvog: Kakvu strategiju zaista i trebamo?

Odgovor je jasan: kratku, konciznu i jasno usmjeravajuću. Ne robujmo količini (čitaj broju stranica) već kvaliteti. Tog načina razmišljanja najteže se oslobađamo. Prisjećam se jednog ”nadahnutog” odgovora jednog naručitelja jedne od strategija iz javnog sektora na moj upit zašto inzistira da dokument, na kojem se zaista dugo i temeljito radilo, bude knjiga u tiskanom izdanju, a ne recimo CD. Odgovor je doslovce glasio: ”Triba bit knjiga, i to što deblja, da kad netko dođe i pita me što smo radili, mogu mu tu tešku knjigu bacit’ na prsi. Pa neka se onda misli što će me pitat‘.” Stoga takvi dokumenti nerijetko završavaju u ladicama, ne koriste se i postaju doslovce artefakt jednog trenutka jednog vremena jednog naručitelja.

Upitno je pri tom nadalje zapitati se da li takav dokument s obzirom na dinamiku i intenzitet disruptivnih svjetskih promjena valja raditi do 2040. ili se ograničiti na 5 godina odnosno do konca 2025. Navijam za kraće razdoblje. Priželjkujem uz to da strategija kao noseći dokument nema više od tridesetak stranica, a da svake godine za narednu godinu, i to do kraja recimo srpnja tekuće godine, donose precizniji akcijski planovi za narednu godinu. Naučimo se čuvati svoje i tuđe vrijeme, koncentrirajmo se na ono što je bitno.

Američka inačica pod nazivom ”National Travel & Tourism Strategy” od 2012., s definiranim ciljevima od 100 milijuna turista i potrošnjom od 250 milijardi dolara do 2021., koju su tada potpisali John Bryson, ministar gospodarstva (Secretary of Commerce) te Ken Salazar, minister unutarnjih poslova (Secretary of the Interior) broji sa svim uvodima jedva četrdesetak stranica.

Fokus na unutarnje i vanjske odnose

Prevagu u takvim dokumentima treba donijeti uravnoteženi miks ili omjer unutarnjih i vanjskih odnosa odnosno akcijskih politika koje treba postići.

Dobro ste me čuli – vanjskih i unutarnjih odnosa kako na razini Hrvatske tako i pojedinih općina, gradova, županija ili pak turističkih regija.
Razgovarajući i obilazeći mnoge pojedinačne turističke destinacije turistički poslenici su mi se počesto žalili na nerazumijevanje svojih turističkih vijeća.

Čast onima koji su se odmakli od ovog što ću reći, ali imao sam utisak da se jedan značajan broj dosadašnjih ureda turističkih zajednica pretvorio u, dozvolite mi tu slobodu, PR odjele svojih predsjednika – načelnika općina, gradonačelnika i župana.

To je mnoge nagnalo da troše svoje resurse po ”copy paste” principu: ”Radimo to jer to radi općina, grad ili županija do nas”. A ne radi toga da li je to što radimo, tržišno i poslovno potrebno i još važnije – gospodarski opravdano.

Stoga nova strategija treba jasno i nedvosmisleno postaviti prije svega ključne i ostvarive principe i kriterije pristupa razvoju turizma – globalno na razini zemlje i lokalno na razni odabranih segmenata. Ne trebamo nužno raditi svi – sve. Za to nemamo niti vremena, niti ljudi, a još manje – novaca. Budimo odvažni i odlučimo se što i zašto negdje radimo, naučimo se surađivati sa susjednim destinacijama, budimo kooperativni i izmjenjujmo ideje, projekte i u konačnici same goste tako da ako borave u jednoj – posjete i drugu destinaciju i tako upotpune svoj doživljaj kao produkt zajedničke i unaprijed projektirane suradnje više destinacija odnosno administrativno – upravnih jedinica.

Za to je nužno paziti na strukturu i potencijal članova turističkih vijeća na svim razinama što podrazumijeva njihov što pažljiviji izbor, ali i trajnu edukaciju. Posebno na lokalnim razinama. Turizam je postao isuviše kompleksan i interaktivan da bi ključne odluke o njegovom razvoju i implementaciji pojedinih konkretnih aktivnosti donosili paušalno ili ”lomljenjem preko koljena”.

Što se vanjskih odnosa tj. interakcija s konkretnim tržištem tiče, počesto sam ljude u turizmu na pojedinim destinacijama znao pitati: ”Da li mi možete reći za koju publiku radite? Opišite mi profil vašeg sadašnjeg ili željenog gosta? Po dobi, društvenim i kulturološkim te ostalim preferencijama i potrebama?” Odgovor je bio gotovo u pravilu – muk.
Umjesto samo o tipovima turizma, govorimo o ljudima – gostima. Izučavajmo generacijske i interesne profile i stvarajmo scenarije za različite situacije. Jer, trendove stvaraju potrošači. Konac djelo krasi

I konačno pitanje svih pitanja: Što učiniti da strategija zaživi?

U tome se na ovim prostorima ne samo na području turizma već i na ostalim gospodarskim područjima nismo proslavili premda u samom turizmu ima i pohvalnih pitanja, barem što se recimo tiče ostvarenja strateškog marketinškog plana. Nakon talambasanja oko lansiranja same inicijative i nakon žučnih rasprava te obveznih lamentiranja uvaženih turističkih opinion makera, sve u pravilu utihne.

Kao kad pustinjski vjetar u western filmovima Clinta Eastwooda uz nenadmašnu muziku nedavno preminulog Ennia Morriconea zapraši pustu ulicu, koju potom prekrije zaborav. Kao da nikad ništa dogovoreno nije. Ono što je u javnosti i na terenu izostalo je – sustavni i stvarni usporedni prikaz što je od planiranog strateškog ostvareno, a što nije. Uz obvezna propitivanja: ”Ako nije – zašto nije? Da li je bilo nerealno planirano? Ako nije nerealno planirano, koje prepreke su omele ostvarenje? Što valja učiniti da bi se neostvareno – ostvarilo?

Umjesto toga nudili su se i nude se slavopijev o prebačaju turističkih dolazaka i noćenja. A svi smo znali da podosta toga kreativnijeg i inovativnijeg ili ekološki održivijeg na samim destinacijama ipak nije zaživjelo. Nije zaživjelo ili barem perceptivno nismo vidjeli da je zaživjelo ni međuvladino tijelo za međusektorsko praćenje ostvarenja prošle strategije tj. Međuministarsko stručno vijeće za turizam po prijašnjoj strategiji (str.60). Tu se turizam nije uspio nametnuti starijoj ministarskoj braći u vladi RH, posebice iz područja financija, rada, urbanizma, graditeljstva i prostornog planiranja te zaštite okoliša, kako se to od strane struke očekivalo.

Ono što trebamo sada i ubuduće je i takvo ažurno i djelotvorno međuresorno tijelo, ali i redovite četveromjesečne analize i rasprave na svim razinama dokle smo došli i kako ćemo riješiti, namjerno to ponavljam, ono do sad neriješeno. I tako uporno, uporno dalje do – ispunjenja.

Sreća pomaže odvažnima

Stoga za kraj iskrena i dobronamjerna preporuka ministrici turizma i sporta kao i Vladi RH – Nova strategija razvoja domaćeg turizma do godine X sa setom popratnih operativnih dokumenata razrade za pojedine godine imat će smisla ako odredi i ponudi radne okvire i usmjerenja, koja će korak po korak utrti put novom poimanju turizma u cijelom društvu te inovativnim i cjelogodišnjim turističkim proizvodima i projektima s ugrađenom dodatnom vrijednošću pod nazivnikom: ”Sreća pomaže odvažnima!” ( Audaces fortuna iuvat!)

Uz dinamičnu i interaktivnu suradnju svih vladinih resora. Pri tom se ne bi isključivo vezao za egidu ”održivi turizam” jer održivi turizam je samo polazna i važna pretpostavka za miks izabranih selektivnih i složenijih tipova turizma s naglaskom na cjelogodišnje poslovanje i posebno skrojene (tailor made) proizvode s dodanom vrijednošću ali po željama i potrebama gostiju u čiju dušu trebamo empatički proniknuti. Koliko god je to više moguće.

U protivnom, zaglibimo li u močvari naših lokalnih ili regionalnih destinacijskih manevara, nezajažljivih prostornih apetita i nezamjeranja, možemo odmah po pitanju nove strategije zapjevati: ” Uzalud vam trud svirači!”

Želim vjerovati da za time potrebe ipak biti – neće. Nisu više prosto vremena za to.

Autor: Edvin Jurin

 

 

Povezane vijesti:

Hrvatski HR English EN