HRVATSKI TURISTIČKI OKSIMORON: 110 milijuna noćenja je prilika za jačanje domaće proizvodnje ili uvoz?

Sa 110 milijuna noćenja, mi ne govorimo o apstraktnim brojevima, već o matematički sigurnoj i predvidivoj potrošnji. To je 110 milijuna doručaka, ručkova i večera.

Najveća ironija je što turizam marketinški prodaje “autentičnost” - lokalno, domaće, sezonsko, a nabava često radi suprotno jer je sustav neorganiziran: nema ugovorene proizvodnje, nema jakih regionalnih otkupno-distribucijskih točaka, nema standardizacije i kontinuiteta, nema ozbiljnog povezivanja hotelijerstva/ugostiteljstva s proizvođačima. 

Rezultat je ekonomski oksimoron: rekordna noćenja na uvoznom tanjuru.

Hrvatska je među državama u kojima uslužne djelatnosti (restorani, kafići, hoteli) čine barem 10% dodane vrijednosti BDP-a i 17% zaposlenosti. Imamo savršenu bazu za ugovorenu proizvodnju, kratke nabavne lance i regionalne distribucijske centre. Međutim, bez strateškog upravljanja, mi gostu prodajemo "autentičnost" na tanjuru, dok iza kulisa uvozimo krumpir, meso i povrće koje bismo mogli proizvesti u vlastitim selima.

Ne treba nam nova filozofija, nego upravljanje sustavom. Turizam mora postati glavni klijent domaće proizvodnje. To ne znači da će sve biti domaće (niti treba), ali znači da je nelogično da zemlja s ovakvom potražnjom nema mehanizme kojima potražnju pretvara u domaću ponudu.

Turizam ima podatke (noćenja, sezonalnost, strukturu gostiju), ima predvidljivost i ima novac u sustavu.

Problem nije želja, nego sustav

Zanimljivo je da trenutno u ovoj priči "krivnja" nije samo na turističkom sektoru. Turistički sektor je suodgovoran što smo danas u ovoj situaciji, jer je godinama birao najlakši nabavni put umjesto da potakne razvoj lokalnih klastera i opskrbnih lanaca.

Danas je problem prije svega strukturni i sustavni: nemamo dovoljno jaku resursnu bazu, klastere, organizirane nabavne lance i logistiku koja može operativno spojiti lokalne proizvođače s hotelima i restoranima.

Paradoks je da danas sve više hotelijera i restorana želi lokalne namirnice. Zato smo došli do situacije u kojoj trenutno želja postoji, ali sustav ne postoji: nema tko pouzdano konsolidirati ponudu, garantirati standard, riješiti hladni lanac i dostaviti robu na vrijeme.

U cijeloj priči ključni je problem operativa. Danas neki hotel ili restoran može iskreno htjeti lokalne namirnice, ali nema sustav koji to čini jednostavnim: jednu narudžbu, jednu fakturu, standardiziranu kvalitetu, dogovorene količine i isporuku na adresu. Kroz ovih 10 godina pričao sam s puno hotelijera i vlasnika restorana na tu temu, i upravo tu leži glavni problem. Jer prije svega, moramo ispuniti količine, standardan kvalitete i imati efikasnu dostavu, prije nego uopće otvorimo pitanje cijene proizvoda.

Bez klastera, otkupno-distribucijskih točaka i logistike, “kupuj lokalno” ostaje dobar slogan, ali još ne i poslovni proces.

Podaci Eurostata su još jednom neumoljivi.

Trenutno smo u situaciji u kojoj na našem turističkom uspjehu disproporcionalno najviše zarađuju strani proizvođači. Moramo odlučiti: hoćemo li ostati konobari tuđih proizvoda ili ćemo turizam iskoristiti za ono što mu je primarna zadaća: jačanje domaće poljoprivrede, ruralni razvoj i nacionalnu ekonomsku suverenost.

Zato ovo nije tekst protiv turizma. Ovo je tekst protiv ideje da je dovoljno samo “napuniti krevete” i slaviti to kao jedini uspjeh. Trebamo redefinirati KPI-eve, odnosno parametre uspjeha: uz noćenja i dolaske, moramo mjeriti i lokalnu dodanu vrijednost: udio domaće hrane u nabavi, kratke lance opskrbe, ugovorenu proizvodnju i učinak na ruralni prostor.

Tu nema stihije. Stihija je kada samo brojimo noćenja.

Ne možemo se istovremeno čuditi što ruralni prostor propada, što nam je domaća proizvodnja nedovoljna, što se sezonalnost pretvara u stres-test nabave i zašto gostu prodajemo “autentičnost” na tanjuru, dok iza kulisa kamion istresa robu iz uvoza umjesto da turizam postane stabilan, glavni kupac domaće proizvodnje.

Jer turizam nije samo “sektor”. Turizam je tržište, ekonomija i resurs. I to tržište kod nas postoji u brojkama koje rijetko koja zemlja u EU uopće može sanjati. Pitanje je logično: tko na tom tržištu zarađuje: domaća proizvodnja ili uvoz? Hoćemo li turizam koristiti za jačanje domaće proizvodnje i ruralnog razvoja ili ćemo i dalje biti platforma za tuđe lance vrijednosti?

Dok god rekordna potražnja završava kao rast uvoza, mi ne gradimo nacionalno bogatstvo - nego ga izvozimo. Sve ostalo je održavanje ekonomskog oksimorona koji dugoročno vodi u ovisnost i gubitak razvojne logike. 

Jer jednom kad nestane "selo", nema čarobnog štapića ili jedan klik koji će vratiti poljoprivredu.

Pustimo što je bilo, nego se fokusirajmo što i kako dalje? 

Turizam mora naš najveći domaći “kupac” - i to je ogromna prilika i zdrav razum.

Imamo sve preduvjete da “lokalno” prestane biti parola i postane operativni model. Sa 110 milijuna noćenja znamo kada, gdje i što se troši. 

Hrvatska može turizmom izgraditi kratke lance opskrbe, potaknuti udruživanje proizvođača, otvoriti prostor za domaću preradu i učiniti lokalne proizvode dostupnima, standardiziranima, konkurentnima te ojačati regionalne distribucijske centre koji spajaju OPG-ove i prerađivače s hotelima i restoranima. To se ne može dogoditi slučajno, samo od sebe aka zakon tržišta nego samo planski i strateški. 

To je put da autentičnost s jelovnika konačno postane autentičnost u nabavi i da turizam, umjesto da samo troši, počne sustavno proizvoditi vrijednost u vlastitoj kući.