Josip Turk: Zbog klizišta i sužene ceste neće nam moći pristizati gosti čime nam je ugrožena egzistencija

Obitelj Turk je jedina koja živi u mjestu Kupari u Nacionalnom parku Risnjak, nedaleko očaravajućeg izvora rijeke Kupe. Josip i supruga Helena odlučili su u ovome raju, na Josipovoj djedovini, podizati svoje kćeri. 

Međutim, godinama im život otežavaju brojne nedaće od kojih je zadnja u nizu nemogućnost pristupa automobilom do vlastitog doma.

Naime, zbog klizišta koje se otvorilo prije nekoliko mjeseci, sužena je cesta te im je automobil parkiran 300-tinjak metara dalje.

Ruralni turizam Kod Josipa 

Obitelj se kroz turističko-ugostiteljski obrt Tratinčica bavi pružanjem usluga u domaćinstvu - iznajmljuju sobe, u planu je i robinzonska kućica, te gostima nude domaća jela. Autohtono seosko domaćinstvo nazvali su Ruralni turizam Kod Josipa.

Fokusirali su se na ekološki uzgoj jer se sve više cijeni domaća, zdrava i kvalitetno spravljena hrana. 

„Riba koja završi u tanjurima naših gostiju je s lokalnih ribnjaka, a s okolnih OPG-ova nudimo kvalitetne sireve i druge proizvode. U budućnosti planiramo dodatno pojačati ponudu”, kažu supružnici Turk.

Josipa je oduvijek privlačio život u prirodi, rad na zemlji i sa životinjama pa je želio stvoriti "nešto svoje" na duge staze.

Njegovi roditelji su renovirali tradicionalnu kuću, a on je uz pomoć supruge pokrenuo turistički najam. Najviše gostiju dolazi ljeti, za zimski period nema značajnijeg interesa, ali ima raznog drugog posla, govori.

Gdje god je živio u inozemstvu, uvijek mu je nešto nedostajalo, pa se vratio u rodni kraj od kojega se više ne želi odvajati. Tijekom godina je osim francuskog, ovladao talijanskim i engleskim jezikom što mu je danas izuzetno korisno.

Mušičarenje

Gosti su im uglavnom stranci - Francuzi, Nijemci, Austrijanci i Talijani - koje privlači sportski ribolov na Kupi. Naime, izvorišni dio jedno je od najatraktivnijih područja u europskim razmjerima, a njihova je kuća smještena na samo 40-ak minuta hoda od izvora.

Stoga posjetitelji u jednome danu znaju doći pješice iz sela Hrvatsko, a zatim prošetati do izvora, hidrogeomorfološkog spomenika prirode. Često se u povratku zaustave da bi se okrijepili uz piće i domaću štrudlu ili sir, a neki se odluče i na obilan ručak.

Mušičarenje ili fly fishing popularno je u mnogim europskim zemljama. Riječ je o sportskom ribolovu što podrazumijeva da se ulov vraća. To je vrlo važno zato što se jedino tako može sačuvati biološka raznolikost i zaštititi rijeke. 

Ribolovna sezona počinje sredinom svibnja i traje do 15. listopada. Dozvoljeno je loviti mušičarskim štapom i jednom umjetnom mušicom, a kod obitelji Turk je omogućena kupnja ribolovnih dozvola i ulaznica.

„Vrlo smo zadovoljni strukturom gostiju, a često nam se vraćaju što je odličan znak. Prosječno se zadržavaju nekoliko dana i to je nešto na čemu želimo poraditi kako bi ostajali duže. Kvalitetna hrana koju nudimo je veliki plus”, opisuju.

Gostima nude vlastito povrće, sezonsko voće i šumske plodove. Od životinja drže ovce koje, priznaju, ipak najviše služe za održavanje travnjaka, no daju također kvalitetno meso.

„Najljepši je osjećaj nakon odlaska dobiti pozitivnu i iskrenu recenziju popraćenu lijepim fotografijama. Naš moto glasi - svaki klijent je bitan. Turizam u Gorskom kotaru itekako ima smisla, ali treba biti spreman na predan rad”, poručuje Josip.

Josip je živio i radio diljem Europe, ali nikada i nigdje nije bio sretniji nego sada u Kuparima sa svojom mladom obitelji. Prisjeća se kako je cijelo vrijeme izbivanja sanjao samo Kupu, svaki kamen i svako stablo.

"Želim raditi osam sati dnevno, a ostatak vremena provoditi s najmilijima”, govori i dodaje kako se nemaju u planu širiti već samo povećavati kvalitetu ponude.

Nemogućnost dostupa autom

Međutim, Josip se našao u problemu i pita se hoće li se moći nastaviti baviti poslom koji su pokrenuli s obzirom kako već više od dva mjeseca zbog nesanirane ceste ne može autom do vlastitog doma.

Naime, na cesti stoji znak za zabranu prolaska koji on poštuje, ali ne bi se niti usudio autom proći jer je usko i opasno po život. Stoga je automobil parkiran nekoliko stotina metara od kuće što im uvelike otežava život.

Ne učini li se nešto, uskoro bi posljedice za egzistenciju obitelji mogle biti katastrofalne. Treba misliti i na životinje, one zasada imaju dovoljno hrane, no što kada im bude trebalo dopremiti sijeno i ostalu hranu, kako će do njih doći traktor, ako se ne može proći niti osobnim automobilom?

„Problem je kada s bolesnom djecom moramo do liječnika jer po lošim vremenskim uvjetima treba hodati do vozila”, žali se Josip. Žao mu je i supruge koja se boji po mraku hodati jer žive u nacionalnom parku gdje ima mnogo divljih životinja.

Nije niti njemu lako nositi namirnice više puta od auta do kuće. Treba uzeti u obzir i teške vremenske uvjete u ovo doba godine.

Ono što traži od nadležnih je proširenje tog dijela ceste za što je potrebno svega nekoliko sati rada strojem kako bi mu, kada padne snijeg, mogla doći ralica te da se može slobodno kretati kao svaki drugi slobodan građanin Republike Hrvatske.

Josip ističe da kuću ne planira napustiti jer je ovdje njegov dom. U imanje su desetljećima ulagali roditelji i kasnije on s obitelji. Razvili su posao od kojeg žive. 

Kao i za svaki drugi posao, potrebno je 3 do 5 godina i ako sve sada stane, neće biti u mogućnosti jednoga dana počinjati iznova.

„Godinama sam radio po svijetu i takav život za mene više nije opcija. Odlučio sam s obitelji ovdje živjeti te očekujem da mi se to omogući”,  vrlo jasan je Turk. Dodaje kako zadnje godine nisu bile lagane, od korone, preko mišje groznice, a sada još i ovo.

Inače, do njihove kuće se nekada moglo doći i preko mosta kojeg je 2022. odnijela poplava te niti po tom pitanju još nema rješenja.