Kad se percepcija pretvori u logistiku, a autentičnost u robu - gubimo ono zbog čega smo stvarali turizam

Kad Airbnb optuži hotele za prekomjerni turizam, a TUI mu vrati lopticu - jasno je jedno: više ne raspravljamo o putovanjima, nego o prostoru, životu i ritmu gradova.

Jer u gradovima, od Barcelone, Londona do Dubrovnika i Zagreba, pitanje nije više koliko turista dolazi, već koliko ih grad može podnijeti bez da izgubi sebe. Koliko lokalna zajednica može podnijeti prije nego što postane kulisa vlastitog doma i izgubi identitet?

Airbnb upire prstom na hotele. TUI odgovara – “nije do nas, nego do vas”. Hoteli, apartmani, short-rent, resorti… svi su na istoj "adresi", a ne vide širu sliku - prekomjernu turistifikaciju gradova. 

Zato turizam nije borba smještaj vs smještaj. To je borba smjera razvoja.

/// Airbnb upire prstom na hotele kao uzrok prekomjernog turizma u Europi, TUI se tome suprotstavlja

Pretjerana turistifikacija je pojam koja je najgora za bilo koji grad ili početak kraja grada kakvog poznajemo i koji je upravo zbog svog identiteta privlačio goste.

Kad stan postane apartman, trgovina suvenirnica, a trg pozadina za selfie - gubi se ono najvrjednije: ritam grada i zajednica.

Jer imamo gubitak stambenog prostora zbog apartmanizacije, podizanje cijene stanovanja za dugoročni najam stanova, što je demotivirajuće za mlade obitelji i mlade općenito, studente, privlačenje kadra drugih profesija. Imamo iseljavanje stanovništva, nema dodane ekonomske vrijednosti, nema inovacija, imamo problem s bazičnom radnom snagom, kao i diversifikacijom poduzetništva, ljudi, zanimanja...

Zatvaranje kvartovskih dućana zbog suvenirnica, brtnika, kafića... gubi se identitet. Ako k tome imamo izrazitu sezonalnost, pretvaramo se u grad duhova van ljetne sezone. Tada polako dolazimo i do faze zatvaranja vrata škola, ambulanti, pošta i svih drugih vitalnih subjekata koji su na raspolaganju građanima tj. koji čine grad - jer ih je istisnuo turizam.

Dok cijene u destinaciji lokalni ljudi više ne mogu pratiti. Ne samo cijene života, nego i cijena ulaska u poduzetništvo rapidno se diže, što je opet demotivirajuće za inovacije i razvoj poduzentištva. Pogotovo onog koji nije vezan uz turizam. Gubitak ritam grada i identeta.... Ne zaboravimo, ne žive svi od turizma, niti imaju apartmane u gradu. Ali osjete negativne strane turizma.

Mogao bi sada nabrojati još mnogo drugih faktora, no jasan vam je smjer tog razvoja. Barem svim građanima na Jadranu, a u zadnjih par godina jed dio problematike u gradu Zagrebu. 

"Turizam i točka. Turizam je sve." - mantra koja ima visoku cijenu. Kvaka 22 ili najveća zamka je što se to vidi prekasno, kad je već uništen glavni resurs te kada imao preveliku ovisnost o turizmu. 

Ali suštinsko pitanje nije tko je kriv, nego kako upravljamo razvojem grada, a kasnije i destinacijom.

U Hrvatskoj, kao i mnoge druge države i gradovi, imamo krive rasprave i krivi fokus. Upravljanje gradom, a kasnije i turističkom destinacijom je ključ svega - početak i kraj cijele priče.

Jer grad nisu zgrade, aprtmani, hoteli - grad su ljudi. Kad u kontekst stavimo kako za lokalno stanovništvo pričamo o gradu, a iz perspektive turista govorimo o destinaciji, jasna je suštinska razlika. 

Turizam koji troši prostor, ljude i povjerenje vs turizam koji donosi vrijednost zajednici, doživljaj gostu i smisao gospodarstvu? I onda se pitamo zašto lokalci odlaze, zašto rastu prosvjedi i zašto gosti sve češće biraju destinacije koje još dišu ili žive.

Turizam nije krivac. Kriv je loš turizam ili krivo ( nedostatak ) upravljanje. 

Kada se izgubi osjećaj za lokalno, grad više nije dom. Nije ni destinacija. Postaje pozornica bez publike. Ako povučemo paralelu s našim jedinim pravim globalnim turističkim brendom - Dubrovnikom, ostaje ključno pitanje: koliko je autentičnog života još ostalo iza kulise turizma i Game of Thronesa?

Kada grad izgubi svoje ljude - izgubio je i turizam.

Gradovi ne privlače turiste samo znamenitostima, već načinom života koji ih čini posebnima. Identitetom koji se ne gradi samo kroz povijest, već svakodnevno kroz ljude. Kada izgubimo stanovnike, gubimo ritam života, emociju, autentičnost. A bez toga, turizam više nije doživljaj nego logistika. Od prvog svog članka ističem kako je motiv za putovanje upoznati nov način i kulturu življenja. Kao i da moramo biti to što jesmo - slavonci, dalmatinci, istrijani...Hrvati. 

Ako je sve isto, koji je smisao putovanja? Tko želi doći u grad koji je izgubio dušu? 

A kad se jednom izgubi percepcija autentičnosti i vrijednosti - povratak je dug, iznimno skup, kompleksan i izuzetno rijedak. Kao i s povjerenjem: jednom izgubljeno, teško se vraća.

Na svakom koraku gradom možemo vidjeti kako urbanizam i turizam su sve više u konfliktu.

Grad bez ljudi nije destinacija. Tko će to prvi reći naglas?

Zato što grad nije kulisa. Nije kulisa za katalog, ni pozadina za selfie. Grad je živo biće. I kad turizam pređe tu granicu - grad prvo izgubi dušu, a zatim i goste.S druge strane, gosti sve češće biraju “manje poznato” jer su prepoznali zasićenje, buku, gužvu i gubitak autentičnosti. A kad se jednom izgubi percepcija vrijednosti i posebnosti, povratak je skup.

Percepcija je sve. U marketingu, ali i u turizmu. I to vrijedi kako za brendove, tako i za destinacije.

Baš sam o tome pisao jučer na temu kako njemački gosti više ne vidi Hrvatsku kao “value for money” destinaciju, ili barem sve manje. 

/// Hrvatska među povoljnijim destinacijama za Nijemce, ali konkurencija je i dalje jeftinija

Stvaranje loše reputacije je najveća prijetnja turističkoj destinaciji. 

Zato pitanje više nije “koliko gostiju”, nego kakav doživljaj i koja je vrijednost za novac. I možemo li uopće još voditi gradove i destinacije bez jasnog plana? U eri kada destinacije niču iz pijeska, a doživljaji se projektiraju na traci te postaju roba "na kile", u svijetu kopija - autentičnost kroz kulturu i način življenja se ne može kupiti, kopirati i postaje najveća valuta i luksuz.

Turizam nije protiv grada. Loš turizam jest.

Turizam nije krivac. Kriv je loš turizam.

Turizam nije neprijatelj grada. Loše upravljanje jest.

Ključ je u balansu između lokalnog i turističkog. Fous na lokalno kao bazu za turizam.

Održivost se ne mjeri brojem gostiju, već načinom na koji grad čuva svoj identitet, prostor i život za one koji u njemu žive. Ključ je u balansu između lokalnog i turističkog. Bez toga pretvaramo se u kulisu, predstavu, scenografiju... još neko vrijeme show može trajati, reflektori mogu bljeskati, gužve mogu izgledati kao uspjeh.

Ali kad se spusti zastor i nestane autentičnosti, nestanu ljudi - shvatimo da smo izgubili ono zbog čega smo uopće stvarali turizam. I ako to izgubimo, izgubili smo i budućnost.