Nietzcshe i – turizam naš svagdašnji

Čuli ste za onu Nietzscheovu čuvenu misao: ‘‘Kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe.” iz njegove knjige ”S one strane dobra i zla: uvod u...

Čuli ste za onu Nietzscheovu čuvenu misao: ‘‘Kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe.” iz njegove knjige ”S one strane dobra i zla: uvod u jednu filozofiju budućnosti” izdane 1886.

Sjetim se počesto te rečenice kada razgovaram ili promišljam o hrvatskom turizmu. Da li je turizam postao upravo naš bezdan koji nas gleda? Ne samo gleda već – proždire. Natenane.

Na svim turističkim frontovima. Nije više riječ samo o već povijesno besprizornim otimanjima našeg prirodnog životnog prostora, još uvijek naše ključne komparativne prednosti obzirom da nam se glavnina turističkog prometa odvija u ljetnim mjesecima zbog ”sea & sun” efekta

Ono što me zabrinjava kao prosječnog građanina su sve češći međusobni obračuni između lokalnog življa. Na samoj destinaciji i u najužem fokusu turističke publike od koje živimo.

Da budemo konkretni – tučemo se međusobno u doslovnom smislu te riječi od hvarske rive do rovinjske tržnice. Razlog: pohlepa.

Pohlepa radi primjerice nekonkurentnog odnosno dumping snižavanja cijena najma malih izletničkih plovila ili oduzimanja prednosti na prodajnom mjestu na tržnici. Eskalira li to – imati ćemo vrlo brzo u turističkim sezonama koje slijede grupne obračune po uzoru na film odnosno epsku dramu ”Bande iz New Yorka” (”Gangs of New York”) iz 2002. godine u režiji Martina Scorsesea. Gdje u finalu sve završi općom makljažom i uništavanjem ”čovjeka po čovjeku”. Ježim se i na samu pomisao, ali nismo – daleko.

Nemoć lokalnih destinacija

Sve to pokazuje prije svega ne primarno samo odgovornost institucija na nacionalnoj dakle državnoj razini već nemoć lokalnih vlasti da upravljaju prostorom na kojem djeluju i za koji su zadužene.
Kad govorimo o državnom ustroju, puna su nam usta proklamacija za decentralizacijom, a kada se stvari decentraliziraju i spuste na lokalnu razinu – svi sliježu ramenima, jer se nitko ne želi zamjerati susjedu. Sve dok zvizdan ne usije, tlak se ne povisi i – šake se ne spoje sa susjedovom glavom ili nekim drugim dijelom njegovog tijela!

Kao društvo ne želimo shvatiti uslijed efekta pohlepom sužene svijesti da time uništavamo i našu posljednju komponentu – ljudske odnose kao naše drugo ”nematerijalno bogatstvo”.
Ispravno pitanje je – da li i u kojem intenzitetu još postoji?!

Odakle početi?
Od mjesne zajednice potom općine i grada do županije ili možda uskoro turističke samostalne regije. Tu je polazište i kraj cijele te zavrzlame odnosno putovanja. Nema drugog.
Kako to postići? Postavljajući pitanja i dolazeći do odgovora. Metodologijom kojom se čovjek razvio i opstao do današnjih dana.

Svaka se takva mikro ili makro cjelina odnosno destinacija mora iskreno i bez ustezanja upitati:

  • Tko smo mi na tom konkretnom mjestu i u konkretnom vremenu?
  • Kakve je bila naša prošlost?
  • Kakva je sadašnjost?
  • Kakva treba biti naša budućnost?
  • Što konkretno i u kojem vremenu želimo?

Pet ključnih funkcija DMO-a

Razgovarajući u kontinuitetu sa nizom naših stručnjaka o ”duhovnom stanju” značajnog broja domaćih destinacija došao sam do zaključka da ono što nam najmanje uspijeva jest stvaranje pozitivne kolektivne klime. Destinacijske društvene sinergije na ključnim područjima za što trebaju biti zaduženi primarno uredi turističkih zajednica transformirani u DMO-e (Destination Marketing Organisations), drugim riječima u proaktivnije i samim time prosperitetnije cjeline sa raznovrsnijim modelima poslovne održivosti nego što je to sada slučaj.

Čast iznimkama tj. onim vrijednim turističkim zaljubljenicima i profesionalcima u turističkim zajednicama, koji i u ovakvim uvjetima njeguju u svojim konkretnim poslovnim aktivnostima – fokusiranost, entuzijazam i učinkovitost.

Potvrdu dijela mojih promišljanja našao sam u uratku poljskog autora Jaceka Borzyszkowskog sa Odjela za turizam i rekreaciju pri Gdanjskom fakultetu za bankarstvo.
Spominjući autore kao što su Morrison, Bruen and Anderson, Borzyszkowski sintetizira ulogu DMO-a u pet funkcija.

To su, citiram:

  • ”ekonomski pokretač” (”economic driver”), koji stvara nove prihode, zaposlenost i poreze na destinaciji doprinoseći raznolikijoj lokalnoj ekonomiji;
  • ”marketer zajednice” (”community marketer”), koji komunicira najprikladniji image destinacije, njene atrakcije i sadržaje odabranim tržišnim segmentima;
  • ”koordinator (turističke) industrije” (”industry coordinator”), koji daje jasan fokus i osigurava manju fragmentaciju turističke industrije na destinaciji kako bi sudjelovala u rastućim blagodatima turizma;
  • ”para javni predstavnik” (”quasi-public representative”), koji dodaje legitimitet turističkoj industriji na destinaciji i pruža zaštitu individualnim i grupnim posjetiteljima; te
  • ”graditelj ponosa zajednice” (”builder of community pride”) poboljšavajući kvalitetu života i djelujući reputacijski kao glavni ”nosilac zastave” (”chief flag carrier”) za stanovnike i goste.

Posebno mi se dopada ovo posljednje – DMO kao graditelj ponosa zajednice. Ako razmislimo, ova peta funkcija nastaje kao zbir prethodnih četiriju.

To dovodi do zaključka da se današnji DMO-i trebaju transformirati sve više u DMMO-e (Destination Marketing Management Organisations). Ostvarujući prema Batarowu, Bodeu i Jacobsenu raznovrstan i isprepleteni spektar zadaća upravljanja portfeljem destinacijskih proizvoda (destination product management). I to od savjetovanja, usluga rezervacija (naročito krucijalno kod nekih posebnih destinacijskih projekata za koje ne postoji interes sadašnjih kanala prodaje), edukacije i razvoja ljudskih resursa, razvoja sadašnjih i novih turističkih proizvoda, konzistentnog i interaktivnog upravljanja turističkom destinacijom kao prostornom cjelinom do izgradnje kreativnih turističkih modela partnerstva, prije svega javno-privatnih, održivog razvoja te privlačenja novih ulagača.

Neizbježna transformacija

Da, dobro ste pročitali. Ključne nove riječi su: graditelj ponosa zajednice, reputacijski destinacijski chief flag carrier, upravljanje ljudskim resursima, privlačenje novih ulagača.

U biti, željeli li to priznati ili ne, budućnost DMMO-a nije samo u organiziranju ribarskih i inih fešta ili dječjih reduta, u čemu se mnogi nepotrebno iscrpljuju, već u kompleksnom i cjelovitom istraživanju i praćenju trendova i potreba pojedinačnih segmenata gostiju, osmišljavanju i isporuci turističkih doživljaja na tim podlogama te osiguravanju, nadziranju i korekciji svih, ističem, svih uvjeta koji to trebaju omogućiti. Od urbanističkih, okolišnih do sigurnosnih.

U biti radilo bi se, primjera radi, o hibridu ureda dosadašnjih turističkih zajednica, dijela odjela lokalnih ureda Hrvatske gospodarske komore i dijela tijela lokalnih administrativnih zajednica zaduženih za turizam te niza lokalnih specijaliziranih, počesto djelatno razmrvljenih, turističkih strukovnih udruga. Sve nadopunjeno prodajnim mehanizmima, koje koriste fokusno usmjerene destination management kompanije (DMC) i to za izabrane originalne projekte – reputacijske I komercijalne stupove svake pojedine destinacije.

Izronimo iz močvare dosadašnje politizacije turizma i hrabro otvorimo vrata spoju privatnog i javnog kapitala na zdravim pravnim, etičkim i okolišnim standardima. Ako to ne možemo – onda turizam nije za nas. I tada ga ne zaslužujemo. Ništa ne treba nametati ”ognjem i mačem”, sve se treba razviti po formuli zdravog razuma (common-sense approach).

Urgentno trebamo daljnje izmjene i dopune i još ažurniju i striktniju primjenu ključnih turističkih i ostalih pratećih zakona poput Zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma, koje treba trajno i suštinski dorađivati i razrađivati Ministarstvo turizma i sporta u koordinaciji sa ostalim resornim ministarstvima Vlade RH. To trebaju biti projektirane esencijalne odnosno suštinske promjene. Zaboravimo pojedinačna ega, naučimo razlikovati drveće od šume ili šumu i drveća, prestanimo se baviti ”tricama i kučinama”.

U protivnom će iz bezdana na početku naše priče izroniti neman, koja će hrvatski turizam, dozvolite mi slobodu izričaja, rastrgati i ”požderati”. Do kosti, ako ih uopće bude.

Foto: Zhivko Dimitrov, Unsplash.com / Ilustracija: HrTurizam.hr

Povezane vijesti:

Hrvatski HR English EN