Održivi ili regenerativni turizam – nemojmo se opet zavarati i varati

Dok pristižu prvi koliko – toliko ozbiljniji valovi gostiju u Hrvatsku, posebice na jadransku obalu, vrijeme je da počnemo postavljati prava pitanja. Ona dalekosežnija. Jer, ako se sada ne...

Dok pristižu prvi koliko – toliko ozbiljniji valovi gostiju u Hrvatsku, posebice na jadransku obalu, vrijeme je da počnemo postavljati prava pitanja. Ona dalekosežnija.

Jer, ako se sada ne uključimo, a čisto se bojim da li imamo energije i daha za to, završiti ćemo u tipičnom kampanjskom tempu. Po uobičajenom scenariju – divljenje povećanju prometa u narednim tjednima, ”lucidna” pitanja TV ekipa turistima tipa: ” Da li ste dugi čekali?” ili ” Sviđa vam se Hrvatska?”. Potom ćemo u trećem tjednu kolovoza početi disati na škrge, jer smo izgubili radni ritam i radnu kondiciju u 2020. te jedva dočekati u rujnu početak škole u drugim zemljama da se stranci vrate u svoje zemlje.

Onda će doći zatišje, korištenje godišnjih odmora, pa sajmovi i godišnja događanja do kraja ožujka 2022. I dok udariš dlanom o dlan – prođe turistička sezona i s njom turistička godina. I dođe nova.

Za dugoročnija i smislenija rješenja – nikad dovoljno vremena. Kao uostalom u našem nogometu. Sve rješavamo isto tako kampanjski – u posljednjoj utakmici.

Priča o održivom turizmu – nije jedna utakmica. To je trajna turistička  liga koja se igra bez prestanka.

Da li smo na to spremni u našem mentalitetu ”kampanjštine”, pitanje je sada?

Ne, u cijelosti izuzev za kao i uvijek časne izuzetke.

Pravo sagledavanje održivosti turizma kao upravljačke poslovne kategorije mnogo je složenije i interaktivnije nego što to mislimo.

Poslužiti ću se kao putokazom novijim modelom neprofitne udruge ”Global Sustainable Tourism Council” (GSTC), nastale od prvotne organizacije  “Partnership for Global Sustainable Tourism Criteria” u 2007.  kao koalicije  32 partnera, koje su predvodili Rainforest Alliance, United Nations Environment Programme (UNEP), United Nations Foundation (UN Foundation) I  United Nations World Tourism Organization (UNWTO). 

GSTC je, dakle, počeo još od 2010. djelovati kao promotor znanja i razumijevanja međunarodne održive turističke prakse i primjene univerzalnih turističkih principa, akreditacija, proizvoda I usluga. 

Ovaj podosta skraćeni pristup jedne ambiciozne inicijative poslužio mi je da se se zapitam što smo čekali punih 15-tak godina? Posebno mi u Hrvatskoj, koji se znamo busati u prsa da nam je domaći turizam prije 2020. bio na razini od oko 1% ukupnog svjetskog turizma. 

Bilo nam je dobro, predobro. Sve je išlo kao po loju. I udari ‘’prika’’ dokle konji izdrže.

Covid-19 nas je protresao, prizemljio i u konačnici urazumio. Nema preskakanja igre. Kako je izjavio moj poznanik Gerd Leohnard, jedan od vodećih 10 svjetskih futurologa, ljudi se mijenjaju samo kad osjete bol ili ljubav. Bol kao posljedica gubitka, najčešći je agent promjena.

Mi smo obzirom na dosadašnju uočljivu fragilnost turizma – pretrpjeli boli puno. Previše.

GSCT kriteriji 

Pođimo od strukture GSCT kriterija.

Sastoji se od 4 dijela odnosno sekcija  i to ovim abecednim redom: Sekcija A – Održivo upravljanje (Sustainable management), Sekcija B – Društveno-ekonomska održivost ( Socio – economic sustainability – obratite pažnju na atribut ”društvena”), Sekcija C – Kulturološka održivost (Cultural sustainability) i Sekcija D – Ambijentalna održivost (Environmental sustainability).

Iza ovih naoko uštogljenih i uobičajenih suhoparnih naslova krije se mnoštvo teza, konkretnih usmjerenja i izvedbenih aktivnosti na koje počesto teško pristajemo jer nemamo strpljenja i vremena i uvijek nam se negdje žuri,

Ali prije svega radi se o razvijanju intenzivnog i međusobno isprepletenog dijaloga između svih destinacijskih dionika, o kojima nota bene treba voditi i odgovarajuću korespondenciju unutar same destinacije svim raspoloživim komunikacijskim alatima. I o tome voditi kao dokaz i odgovarajuće zabilješke na čemu najčešće padamo. ”A moj šjor tko će sve to pisat’, dogovorit ćemo se u kafiću ili konobi uz fetu pršuta i sira i žmulj vina.”

Kod odgovornog upravljanja traži se uz destinacijsku upravljačku strategiju i akcijski plan te jedinstveno tijelo zaduženo za integralnu provedbu – monitoring i izvješćivanje, snažan angažman domaćih destinacijskih dionika – posebice domaćih stanovnika uz njihovo sustavno informiranje i edukaciju, praćenje njihovih aktivnosti i, još važnije, reagiranja na pojedine pojave i aktivnosti. Poseban naglasak se daje upravljanju pritiskom na destinaciju i proizlazećim promjenama radi stvaranja i održavanja ravnoteže između utjecaja volumena dolazaka gostiju, lokalne zajednice i ekonomije, kulturne baštine te prirodnih resursa uz adekvatno upravljanje mogućim rizicima i kriznim stanjima. I kad smo kod kriza, baš me zanima koliko je stvarno razrađenih modela kriznog upravljanja i komuniciranja po našim pojedinim destinacijama. 

Na području društveno – ekonomske održivosti valja razraditi, mjeriti i pratiti kriterije ekonomskih doprinosa turizma u broju direktno i indirektno generiranih radnih mjesta, razvoj osobnog razvoja i karijera ljudskih resursa s naglaskom na domaće stanovništvo, žene, manjine i ljude sa poteškoćama uz sprečavanje diskriminacije i iskorištavanja. Dakle, jasno i ciljano razvijanje društvene tolerancije u najširem smislu riječi, na što obzirom na opću društveni svijest posebice u nekim našim manjim sredinama možemo lako pasti. U ovo područje spada smislenije vođenje sigurnosti (čitaj: intenzivnije zaštite od kriminaliteta, ali i političkog terorizma) te poticanje domaće proizvodnje i trgovine proizvodima, koji odražavaju domaće okruženje i kulturu kao što su primjerice hrana i piće, što se, hvala Bogu, jednim dijelom počelo i ostvarivati.

Kulturološka održivost traži zaštitu kulturoloških artefakata uz mehanizme financiranja podjelom prihoda ostvarenih od gostiju, razvoj tzv. nematerijalnih atrakcija kao što su događanja svih vrsta temeljena na autentičnim interpretacijama lokalnih običaja. Poseban fokus je na reguliranju obilazaka lokacija  kulturne baštine te njihovoj interpretaciji temeljem objektivnih i relevantnih istraživanja uz adekvatnu izobrazbu i trajno nadopunjavanje znanja turističkih vodiča.

Ambijentalna održivost ili održivost okruženja pita i stalno traži konkretne mjere na zaštiti osjetljivih prirodnih mikro cjelina, biljnih i životinjskih vrsta te posjeta gostiju tim područjima, upravljanju vodnim i energetskim resursima, ispuštanju otpadnih voda i upravljanju smećem (bolna točka mnogih naših mikro destinacija), CO2 emisije, smanjivanju štetnog utjecaja destinacijskog lokalnog prometa, ali i onečišćenja svjetlom i bukom, koja je bolest ne samo Hrvatske već i cijelog današnjeg Mediterana. 

Puno posla, ali pravog posla, zar ne?

Nada umire zadnja 

Što ti kriteriji samo pokazuje i dokazuje? Da si ne smijemo više priuštiti luksuz da se samozavaramo i time varamo i sebe i druge. Smisleno i moderno upravljanje destinacijom sve više liči na složenu stožernu operaciju, a sve manje na seriju lokalnih ribarskih fešti i glazbenih derneka uz domaće zvijezde i zvjezdice. Stoga bi uz ”održivi turizam” koristio u našim budućim strateškim i operativnim dokumentima termin – regenerativni turizam

World Travel & Tourism Council određujue pojmove ”održivi turizam” i ”regenerativni turizam” na zanimljiv način. Pod ‘’održivošću’’ podrazumijeva naše napore da turistički resursi koje uživamo danas budu raspoloživi za nadolazeće generacije, a pojam ‘’regenerativnost’’ obuhvaća procese i aktivnosti koje sada provodimo smisleno, ciljano i proaktivno, a koji povratno hrane eco destinacijski sustav od kojeg imamo koristi.

Razumljivo? Nominalno, da. Provodljivo? Za sada jako teško.

Jer, pitanje svih pitanja je imamo li snage učinkovito to provoditi pred bezobzirnom mladeži  i poduzetnicima nove generacije, koji ”turiraju” svojim motorima i bijesnim vozilima ispred kafića i luksuznih hotela ili pak nekretninskim interesnim skupinama, koje nemilice ljušte obalu bez dozvole novosagrađenim lukobranima, mandračima, platoima i naravno višekatnicama na samoj morskoj obali – gutajući nemilice prostor ispred sebe i time umanjujući u konačnici i vrijednost onog u što su investirali.

Stoga ne čekajmo kraj sezone bez obzira kada će završiti. Počnimo raditi na ovim i drugim pitanjima na razini Ministarstva turizma i sporta i međuresorno Vlade RH te ureda turističkih zajednica svih razina već danas za nadolazeće sutra.  Na tom putu educirajmo kvalitetnije mainstream i lokalne medije da se posvete pravim temama odnosno da umjesto uloge brojača preuzmu ulogu indikatora koliko smo temeljem jasnih pravila igre stvarno, a ne samo ”papirnato” održivi.

Da li sam optimist ili pesimist? Nada umire zadnja. 

Autor: Edvin Jurin / Foto: Jonathan Chng / Ilustracija HrTurizam

Dosadašnje kolumne i glasna razmišljanja autora pročitajte OVDJE, a svakako poslušajte i podcast Homo Turisticus gdje je Edvin Jurin govorio o važnoj temi: Upravljanje turističkom destinacijom kao brandom


Povezane vijesti:

Hrvatski HR English EN