HR
Turizam bez seljaka je samo transfer.
Rješenje nije u sloganu, već u sustavu vrijednosti i dodanoj vrijednosti turizma koji mora biti alat za jačanje lokalne ekonomije, a ne poticanje uvoza.
100 konoba = 1.000 OPG-ova.
1 restoran s lokalnim menijem = 10 obitelji na selu koje ostaju.
1 turist koji jede autentično = 1 gost koji se vraća i širi priču dalje.
Zamislite da dođete u Istru i naručite pizzu. Nije loša, dapače odlična, ali pizza je generička i možemo je jesti bilo gdje na svijetu.
Ali postoji drugačiji scenarij.
Ako sjednete u konobu gdje sin i otac peku meso odležano tri tjedna u bunaru, nabavljeno kod susjeda s pašnjaka "pored" i peče se ispred tebe u "pacu" s tartufima iz obližnje šume - to više nije samo obrok. To je priča. Priča o Konobi Pjero iz Momjana, koju sam objavio još 2018. godine, nije samo gastro doživljaj.
/// Male obiteljske konobe znaju kako povezati plavu i zelenu Hrvatsku
To je ono što turisti traže. To ima vrijednost. To je doživljaj. Uspomena. To je razlog zbog kojeg se turisti vraćaju. To je model održivog turizma.
Jer:
- Sin je ostao uz oca.
- Ostali su u unutrašnjosti Istre ili na ruralnom prostoru.
- Meso je domaće, tartufi lokalni, povrće iz susjednog sela.
- OPG-i rade i ostaju na ruralnom prostoru, ne prazni se ruralni prostor, nego jača.
- Rade 10 mjeseci godišnje, ne tri mjeseca
- Imaju manji broj stolova, ne 1 stol više naguran negdje u kutu, i to zbog kvalitete odnosa.
I najvažnije - cijela priča bi pala da nema lokalnih OPG-ova od kojih nabavljaju namirnice.
Preko 100 milijuna noćenja godišnje. To nije samo broj. To je tržište. To je lanac potražnje koji bi morao hraniti našu lokalnu ekonomiju.
Problem nije u potencijalu - problem je u stavu. Umjesto da je poljoprivreda u službi turizma, mi kroz turizam potičemo - uvoz.
Paradoksalno, euro koji "njemački" turist potroši u hrvatskom restoranu često se kroz hranu iz uvoza vrati natrag u Njemačku.
S jedne strane – plava Hrvatska.
S druge – zelena.
Već 20+ godina pričamo da ih trebamo povezati.
No, nismo. Prema mojem mišljenju nismo niti pokušali.
Ako gledamo kroz kontekst ŽELJA Vs. CILJ: želja je emocionalna projekcija onoga što bismo voljeli imati, nešto imaginirano ali bez akcije. Cilj s druge strane je nešto proaktivno, konkretizirana želja pretvorena u namjeru i akciju, s jasnom strategijom, koracima i posloženim poslovnim procesima.
P.S. Zašto uvozimo jaja kada lokalna kokoš daje jaje s pričom? To jaje ima veću vrijednost u očima gosta, iako je ili može biti objektivno isto. No vrijednost nije u jaju. Vrijednost je u kontekstu. Povezivanju. Jačanju ekonomije. Kratkim nabavnim lancima.
Uspjeh turizma ili KPI se ne bi trebao mjeriti samo u broju noćenja, nego u broju proizvedenih jaja, mrkve, salate, krumpira, mlijeka...za turiste.
Vrijeme je da se napokon plava i zelena Hrvatska susretnu na tanjuru.
No moramo promjenititi kontkest: iz priče i želje staviti u kontekst strateteškog cilja.
Naslovna slika: Ambasadori našeg turizma, otac i sin kao alfa i omega Konobe Pjero koju sam slikao 2018. godine. Konoba Pjero je samo jedan od primjera značaja konoba, OPG-ova i cijelog lokalnog povezanog lanca u turizmu. Strateški cilj bi trebao imati što više konoba, jer što ih je više u jednoj regiji, to znači da imamo zaokruženo tržište za što više OPG-ova ( 100 konoba = 1.000 OPG-ova. ). A ne samo pojedinačne pozitivne iznimke.
Autor: Goran Rihelj
P.S. HrTurizam već godinama donosi relevantan, stručan i autorski sadržaj koji informira, povezuje, potiče promišljanje i daje širi kontekst. Ako ti je taj sadržaj barem jednom bio koristan - razmisli o pretplati. Tako podržavaš nas da ostanemo održivi, sebe da ostaneš informiran i cijelu našu industriju da raste kvalitetnije.
