Krešimir Šakić: Do 2035. želim da budemo destinacija koja razvija turizam s mjerom

Šibensko-kninska županija je odlično pokazala kako održivost izvući iz razine “dobrih namjera” i projekata koji lijepo izgledaju u prezentacijama, ali ne mijenjaju ništa bitno na terenu.

Projekt "Voda Malih Divova" u relativno kratkom vremenu prerasla je iz kampanje u dugoročnu stratešku okosnicu brendiranja i upravljanja destinacijom, a njezina snaga nije u sloganu, nego je upisana u samu geografiju i svakodnevicu. Voda. Pitka voda kao resurs, kao javno dobro i kao najjednostavniji identitetski element destinacije s jasnom porukom tržištu.

Krešimir Šakić, direktor Turističke zajednice Šibensko-kninske županije, od početka inzistira na jednoj distinkciji koja zapravo objašnjava cijeli uspjeh.

“Vodu Malih Divova nikad nismo doživljavali kao projekt jer bi to podrazumijevalo da je riječ o aktivnosti koja ima svoj vremenski okvir u kojem se realizira i završava. Za nas je to bila inicijativa koju smo pokrenuli s namjerom da potaknemo svijest o vrijednosti pitke vode kojom raspolažemo, u praksi pokažemo kako tu vodu možemo koristiti za smanjenje ekološkog otisaka, ali i kako smo dobri domaćini spremni našim gostima ponuditi besplatnu pitku vodu kao jedan od osnovnih oblika dobrodošlice i jedno od temeljnih ljudskih prava.”

Poanta nije bila u “novom projektu” nego u jednostavnom, gotovo banalnom potezu koji se u praksi pokazao snažnijim od bilo koje kampanje: istaknuti one ugostitelje koji su spremni gostu ponuditi besplatnu pitku vodu.

“Inicijativa je krenula od jednostavne ideje da promoviramo one ugostitelje koji su, kao dobri domaćini, spremni svojim gostima ponuditi besplatnu pitku vodu, a na ideju se zgodno nadovezao fenomen velikih beba rođenih u ovom kraju i sve skupa upakirano u zanimljivu priču i prepoznatljiv vizualni identitet rezultiralo je izvrsnom reakcijom i lokalnog stanovništva i gostiju.”

Održiva poruka je ovdje dobila tijelo, karakter i prepoznatljivost, ali ono ključno se dogodilo na terenu: ideja je postala zajednica.

“Inicijativa je izrasla u pravi mali „pokret“, zajednicu promicatelja očuvanja kako pitke vode Šibensko-kninske županije, tako i svijesti da je ona javno dobro koje mora biti dostupno ljudima kad im je potrebna.” dodaje Šakić.

Upravo u toj transformaciji iz “projekta” u “pokret” vidi se najveći iskorak u praksi, jer održivost prestaje biti tema, nego postaje identitet. I zato su međunarodna priznanja važna, ali Šakić jasno kaže da je još važnija podrška lokalne zajednice, jer bez toga nema dugog vijeka ni za jednu inicijativu.

Kako nešto što želiš da traje pretvoriti u sustav, a ne ostaviti na razini dobre priče? Šakić tu ne ostavlja prostora za krivu interpretaciju. Ako inicijativa treba živjeti, mora ući u što više slojeva destinacije i postati dio “normalnog”.

“Obzirom da je riječ o inicijativi za koju želimo da traje, prostor za njen daljnji razvoj je vrlo širok: uključivanje pružatelja usluga smještaja, od hotela do privatnih iznajmljivača, u mrežu zaštitnika Vode Malih Divova koji će svoje goste dočekati s našom pitkom vodom i ispričanom pričom o toj vodi, pozicioniranje Vode Malih Divova kao prepoznatljivog elementa kod što većeg broja evenata i konferencija organiziranih u ovom kraju, ulazak Vode Malih Divova u javne i privatne institucije na području županije, izgradnja mreže javnih česmi s pitkom vodom, razvoj tematizirane linije suvenira, promicanje već postojećih tematskih tura koje se bave vodom, provedba edukativnih radionica s djecom i mladima…” Taj niz pokazuje ambiciju da voda postane standard dobrodošlice, vidljiv znak identiteta i infrastruktura iskustva, a ne samo komunikacijska poruka.

/// Priča koja 'drži vodu': Inicijativa za dostupnost, očuvanje i promociju pitke vode Šibensko-kninske županije

/// Svjetska nagrada za TZ Šibensko-kninske: "Voda Malih Divova“ primjer globalne izvrsnosti u održivosti

“Riječ je o još jako puno posla tako da nas veseli što je ideja prepoznata i od stručne javnosti kroz nagradu Međunarodne organizacije za odnose s javnošću (IPRA), ali još više od strane lokalnog  stanovništva koje joj pruža iznimno široku podršku. To je najbolji način da se kroz konkretne akcije našu županiju pozicionira kao jednog od predvodnika održivog razvoja.”

U tom kontekstu Voda Malih Divova nije “izolirani primjer”, nego ogledalo pitanja koje se stalno vraća u hrvatskom turizmu: koliko smo sposobni održivost razvijati kao sustav, a ne kao niz kvalitetnih inicijativa koje se ne dodiruju.

Šakić, iz perspektive destinacijskog menadžmenta, taj jaz ne pripisuje samo “nedostatku svijesti” nego strukturi upravljanja. “Kapaciteti jesu ograničenje u osmišljavanju i provođenju širih politika održivog razvoja, ali taj problem je, uz dovoljno financijskih sredstava i volju da se ona osiguraju rješiv, negdje u dužem, negdje u kraćem vremenskom periodu. Ipak, mislim da najveći izazov provedbi koordiniranog razvoja leži u upravljačkoj sferi.”

To je možda i najvažnija rečenica cijelog razgovora, jer objašnjava zašto održivost često ostaje “želja” umjesto procesa.

“Naime, resursi na kojima turizam počiva i koje u svom razvoju koristi uglavnom su pod različitim upravljanjem: nekima upravljaju jedinice lokalne samouprave, nekima regionalne, neke su pod upravom države, neke pod upravom ustanova ili poduzeća čiji su osnivači različiti nivoi vlasti, neki u privatnom vlasništvu… Pored toga regulativa koja uvjetuje razvojne projekte dolazi s različitih razina vlasti. Svaka od tih razina, kao i svaki od upravljača, ima različite fokuse djelovanja i brine o različitim interesima.”

U prijevodu, destinacija je složen sustav vlasništva, ovlasti i interesa, a koordinacija se ne događa sama od sebe. “Sve to rezultira vrlo složenim mehanizmom donošenja odluka i stvara potrebu za širokim društvenim konsenzusom po pitanju razvoja koji nije lako postići.”

Šakić u obzir uzima i ono što se često prešuti: politiku, promjene ljudi, različite osobnosti i interese koji oblikuju odluke. “U praksi u obzir treba uzeti i različite političke opcije koje obavljaju ili se trude doći u poziciju da obavljaju pojedine od navedenih upravljačkih pozicija, kao i različite osobnosti ljudi na pojedinim upravljačkim položajima čime dolazimo do vrlo složene upravljačke podloge u kojoj nije lagan zadatak postići i jednako važno, kroz dovoljno dug vremenski period zadržati,  konsenzus oko smjera i provedbe koncepta razvoja.”

U takvom okruženju uloga turističkih zajednica često je koordinativna, a ne upravljačka, što objašnjava i zašto se od TZ-ova ponekad očekuje “nemoguće”. “Turističke zajednice u rijetkim slučajevima imaju upravljačke ovlasti nad resursima za turistički razvoj i njihova uloga je u najvećem broju situacija koordinativna, a ne upravljačka tako da mogućnost njihova utjecaja prvenstveno proizlazi iz snage i podrške koju dobivaju od svojih osnivača.” 

Dok se na razini upravljačke arhitekture još uvijek traže stabilniji modeli, tržište i ponašanje gostiju već su poslali jasne signale.

Skraćivanje boravka i rast interesa za aktivnosti, gastronomiju, outdoor i kulturu znači da destinacije moraju imati jasne motive dolaska i proizvode koji se mogu konzumirati, planirati i kupiti. U tom smislu, Šibensko-kninska županija ulazi u novu fazu: mapiranje eno-gastro tura i tematskih ruta koje povezuju vino, ulje, pršut i sir.

Šakić naglašava da ovakvi projekti ne kreću od “mape”, nego od terena. “Osnovni preduvjet koji se trebao zadovoljiti kako bi pokrenuli projekt mapiranja tematskih gastro ruta je bio da se uopće razvije kritična količina ponude na tim rutama.”

Taj preduvjet se, kaže, zadnjih godina počeo ispunjavati. “Zadnje vrijeme je ponuda proizvođača autentičnih poljoprivrednih proizvoda Šibensko-kninske županije (vina, maslinova ulja, sira i pršuta) značajno porasla i kvantitativno i kvalitativno. Pojavili su se brojni proizvođači koji proizvode sve kvalitetnije poljoprivredne proizvode i te proizvode sve kvalitetnije prezentiraju i nude na tržištu. Pri tome bih posebno naglasio napredak koji je ostvarila vinska scena Šibensko-kninske županije.”

Tek kad postoji kritična masa kvalitete i ponude, kreće proces kako tu ponudu pretvoriti u jasan i zaokružen turistički proizvod. Doduše, često i taj razvoj treba "isprovocirati" te krenuti s par dionika, a kasnije kako se projekt razvija, uključuju se i drugi jer žele biti dio te priče. 

“Sukladno stanju na terenu ponuda je objedinjena u tri rute vina, dvije rute maslinova ulja i jednu rutu pršuta i sira. Izrađen je elaborat u kojem su predloženi smjerovi obilaska i razrađena signalizacija na terenu. Idući korak je ishođenje potrebnih dozvola i postavljanje signalizacije te digitalizacija ruta kroz digitalni vodič GuideMe, još jedan projekt koji je u finalnoj fazi razvoja i koji će povećati kvalitetu boravka gostiju i njihovu internu mobilnost na području regije.”

Ali, kao i kod svake priče o proizvodu, najvažniji moment je onaj koji dolazi nakon “izrade”: postavljanje signalizacije i digitalnih karata nije kraj. “Postavljanje fizičke signalizacije i izrada digitalnih karata, naravno, nije kraj već praktički početak projekta nakon čega slijedi intenzivna promocija.”

Šakić pritom mapiranje ruta ne promatra kao izolirani otok, nego kao dio šireg koncepta gastro pozicioniranja regije u kojem sudjeluje više dionika i više paralelnih aktivnosti.

“Ovaj projekt nije izoliran otok već je dio šireg koncepta promocije gastronomije Šibensko-kninske županije koji uključuje aktivnosti različitih dionika: od izrade Gastro peljara Šibensko kninske-županije kojeg bi TZ trebao izdati kroz proljeće i naših manifestacija orijentiranih na gastronomiju (Taste like… Marenda! i Dani otvorenih kušaonica), preko manifestacija u organizaciji drugih dionika (skradinski Festival rižota i načina života, Pidoća i debit se vole, Festival pršuta…) do projekta Ajmo lokalno kojim Šibensko-kninska županija lokalnim poljoprivrednim proizvođačima nastoji pomoći da dođu u što lakši kontakt s potencijalnim kupcima.”

U toj logici se identitet ne gradi samo pričom, nego lancem vrijednosti koji uključuje proizvodnju, prezentaciju, prodaju i promociju. “Sve ove aktivnosti, uz promotivne aktivnosti, jačaju lokalnu proizvodnju poljoprivrednih proizvoda, a time i prepoznatljivost naše regije na gastro sceni.”

Kad govori o trendovima koji se sve jasnije odražavaju na ponašanje gostiju, Šakić razlikuje segmente u kojima je regija već napravila snažan pomak i one u kojima je potrebno ubrzati. “Mislim da smo na području vinskog i gastro turizma napravili puno veći pomak nego u sferi Outdoor turizma. Zato razvijamo ideje kojima bi značajno proširili i unaprijedili projekt Dalmatia Šibenik Outdoor Festival koji već nekoliko godina promovira našu regiju kao prostor iznimno povoljan za ovaj oblik turizma.”

Smjer u kojem razmišljaju je ambiciozan i logičan: povezati različite outdoor aktivnosti u jedinstven proizvod koristeći Krku kao prirodnu okosnicu te povezati ekstremne točke koje ovaj prostor čine jedinstvenim. “Ideje se razvijaju u smjeru koncipiranja sustava za različite Outdoor aktivnosti u jedinstven turistički proizvod koji bi, koristeći rijeku Krku kao prirodnu atrakcijsku okosnicu naše regije, povezao dvije točke po kojima je ovaj prostor jedinstven u Hrvatskoj: najviši vrh Hrvatske Sinjal i najniži naseljeni otok Krapanj.”

Put do prepoznatljivosti vidi kroz usklađivanje sustava, paket programe i manifestacije koje promoviraju najatraktivnije točke. “Redefiniranjem i usklađivanjem postojećeg sustava outdoor ponude, osmišljavanjem i podupiranjem paket programa aktivnog turizma koji uključuju ovu ponudu i organizacijom manifestacija koje bi promovirale najatraktivnije točke će se izgraditi prepoznatljivost ove regije kao jedinstvene outdoor destinacije.”

Istovremeno Šakić upozorava da razvoj novih, manje razvijenih oblika turizma ne smije značiti zanemarivanje onoga što već funkcionira, niti ignoriranje uloga lokalnih i regionalne TZ. “Pri razvoju vinskog i gastro te outdoor turizma kao do sad manje razvijenih oblika turizma ne treba zanemariti ni sunce i more i nautiku kao već razvijene, te kulturni turizam čiji je razvoj najviše vezan uz naše županijsko središte Šibenik, ali to su područja na koja su više fokusirane lokalne turističke zajednice dok regionalna turistička zajednica u njima ima podupiruću, koordinacijsku i promotivnu ulogu.”

U jednom ranijem intervjuu Šakić je rekao da turizam treba biti “šlag na torti” cjelokupne gospodarske aktivnosti, a ne sam sebi svrha, te da turizam treba služiti lokalnoj zajednici, a ne obrnuto.

Na pitanje koliko smo danas blizu tom modelu, njegov odgovor je namjerno bez iluzija i bez brzih zaključaka. “Mislim da smo trenutno u fazi putovanja u kojem smo nakon poprilično vremena, bržeg ili sporijeg, pravocrtnog kretanja došli na raskrižje s više izlaza. Neki od tih izlaza su duže ili kraće slijepe ulice, a neki nas vode u nova područja daljnjeg razvoja.”

Kaže da vjeruje da skrećemo u pravom smjeru, ali da opasnost od “brze” slijepe ulice uvijek postoji. “Iako smo još uvijek u raskrižju  mislim da ipak skrećemo u pravom smjeru. Nismo daleko odmakli i još prijeti opasnost da nas brzina odvuče u slijepu ulicu, čiji se početak uvijek čini širim i lakšim za skretanje od početaka onih ulica koje vode ka dugoročnom razvoju i zaštiti lokalne zajednice… Ali ja sam ipak optimističan.”

Optimizam, kaže, dolazi iz promjene svijesti i preferencija i kod gostiju i kod onih koji nude usluge. No frustracija brzinom promjena je razumljiva, jer ljudska i razvojna perspektiva nisu iste. “Nezadovoljstvo brzinom pozitivnih promjena je logično jer problem predstavlja vremenska perspektiva: pet godina za naš život je jako puno i svaki pojedinac u tom periodo očekuje neke promjene i nezadovoljan je ako ih nema. S druge strane pet godina za ozbiljnu promjenu smjera razvoja je jako malo, trenutak u vremenu…”

Kao ilustraciju koristi primjer koji je u praksi vidljiv svima i koji govori više od bilo kojeg slogana. “Prije samo 10-15 godina bilo je vrlo teško u restoranima u našoj regiji pronaći vina iz Šibensko-kninske županije, a danas gotovo da nemamo ozbiljnijeg restorana koji lokalnih vina nema u ponudi.” Takvih indikatora, kaže, ima još i bit će sve vidljiviji. Ali najveći problemi i dalje su prisutni u najrazvijenijem segmentu turizma, onom prema kojem se često odnosimo kao prema tržišnoj “kravi muzari”.

Šakić pritom jasno povlači crtu: mnogi od tih problema nadilaze turizam i rješenja su u drugim politikama. “Problemi su, na žalost, još uvijek jako prisutni u najrazvijenijem segmentu našeg turizma prema kojem se odnosimo kao prema tržišnoj „kravi muzari“, ali većina tih problema nadilazi turizam i njihova rješenja se nalaze u nekim drugim područjima: mudrom prostornom planiranju, efikasnom inspekcijskom nadzoru, poreznom sustavu koji favorizira rad u odnosu na rentu i mešetarenje nekretninama…”

U 2026. dodatnu priliku za pomak vidi i kroz činjenicu da je Turistička zajednica Šibensko-kninske županije najavljena kao UHPA-ina domaća destinacija godine.

Šakić u sklopu spomenute suradnje postavlja cilj: da se agencijski segment, u kojem postoji još prostora, ojača kroz ozbiljniju prisutnost struke na terenu. “UHPA-a se profilirala kao vrlo relevantna i prepoznatljiva strukovna organizacija te se nadamo da će njihovo intenzivnija prisutnost na našem području, pored promotivnih učinaka, rezultirati i unapređenjem agencijskih aktivnosti za koje kod nas postoji još dosta prostora.”

Kada se povuče crta ispod svega, od Vode Malih Divova do eno-gastro ruta i ambicije u outdooru, sve više se vidi kako se gradi zaokruženiji identitet destinacije u kojoj broj noćenja više nije jedina mjera uspjeha.

No Šakić najveće izazove u narednim godinama ne traži samo u turizmu, nego u širem kontekstu koji određuje koliko destinacija uopće može upravljati svojim razvojem. “Uz generalnu međunarodnu društvenu nestabilnost i neizvjesnost, najveće izazove predstavlja opći gospodarski sustav koji nedovoljno potiče rad i poduzetništvo u usporedbi s rentom te potreba za jačim i širim razvojem kritičkog razmišljanja, kompetencija i vještina kod lokalnog stanovništva.”

Za 2035. godinu, vizija je formulirana precizno i bez patetike, ali s jasnom ambicijom. “U 2035. godini bih volio da možemo kazati da je Šibensko-kninska županija destinacija koja hrabro i inovativno razvija turizam s mjerom.”

A da bi to bilo moguće, kaže, ključ je u dvije stvari koje nose sve ostalo: resursi i ljudi.

“Da bi to ostvarili trebamo brinuti o svojim resursima i razvijati sebe kao ljude. Očuvanje resursa će definirati koliko ćemo uopće mogućnosti za razvoj imati, a naš vlastiti kreativni i stručni razvoj će odrediti koliko ćemo u koristima od tog razvoja turizma moći participirati sami, a koliko ćemo tih koristi prepustiti drugima.”

Upravo tu se zatvara krug cijelog razgovora: održivost nije naljepnica, nego upravljački izbor i standard ponašanja. A destinacija koja to shvati na vrijeme neće se stalno dokazivati kroz kampanje. Dokazivat će se terenom.

Foto: TZ Šibensko-kninske županije