EN
HR
Razgovor sa Srđanom Hebarom, novinarom Večernjeg Lista za Temu broja 29.9.2024.
Ovdje je riječ o konačnom rješenju, o konačnom obračunu s obiteljskim smještajem. To što se radi u potpunoj je suprotnosti s agendom o održivom turizmu UNWTO-a. Rezultat će biti potpuno izbetonirana obala s tisućama mastodonata, "aparthotela", u naravi "mixed use" objekata koji će biti istovremeno stambene i apartmanske zgrade. Time će se "izbaciti iz igre" domaće iznajmljivače smještaja u apartmanima za korist nekretninskog kapitala. To je ono što se događa. Čisti nekretninski posao.
Turizam je nešto sasvim drugo, on je alat za revitalizaciju područja koja nemaju druge gospodarsko – ekonomske osnove. Za mjesta poput naših na Krku, ili kakvom drugom otoku ili obali, gdje nema industrije, gdje stanovništvo kroz naraštaje emigrira…
Turizam se u našim mjestima ispostavio kao dobar alat koji će preokrenuti trend odlaska ljudi, pa čak i drugi dolaze živjeti. To bi trebala biti osnovna misao kada se razmišlja o strategiji razvoja turizma. A ona bi se trebala prvenstveno odnositi na – čovjeka. Lokalnog, autohtonog, domicilnog a ako hoćemo s poreznog stajališta, i poreznog rezidenta.
To znači da bi svatko tko živi u takvom kraju trebao biti potican ili privilegiran u odnosu na sve druge koji nisu porezni rezidenti, koji nemaju tu mjesto prebivališta i koji nisu aktivni članovi lokalne zajednice.
Mala općina živi od poreza na dohodak od nesamostalnog rada i samostalne djelatnosti. I taj se porez plaća prema mjestu prebivališta. Moje je prebivalište u Krku, a da imam, primjerice apartman u Zagrebu koji iznajmljujem tamo bih platio porez na dohodak od tog apartmana i porez na nekretninu. Ali sve druge poreze – porez na moj prvi dohodak, porez na honorare i slično, plaćao bih Krku jer mi je porezno središte Krk.
Ne mogu ja ovdje s otoka biti izjednačen s građanima koji žive u metropoli 12 mjeseci. Zar ne bih morao biti, ako sam investirao u apartman u Zagrebu, ipak u nepovoljnijem položaju od Zagrepčana? Jer taj Zagrepčanin ima dijete, ono ide u vrtić. Vrtići se grade, zapošljavaju odgajateljice, pa dijete kreće u školu, grade se škole za djecu, zapošljavaju se učiteljice i čistačice, pa će otac otići u kvartovski kafić s dečkima, popiti rundu – dvije, pa treba zaposliti i konobara. Obitelj će u Zagrebu otići i kod vulkanizera, pa će i on otvoriti obrt jer mu ovi dolaze dva puta godišnje, on im čuva gume. Pa će ići kod autoelektričara i njega će hraniti, pa kod frizerke… Konačno oni plaćaju svaki mjesec iz svoje plaće porez na dohodak koji ide u kasu metropole. Ja ne. Moj porez ide u Krk.
Govorim to sve zbog toga što su sve ekonomske i društvene aktivnosti vezane uz – mjesto prebivališta. Mogli bismo to primijeniti na bilo koje mjesto u Slavoniji, ili na dalmatinskoj obali i otocima. Jasno je da su oni koji tamo žive 12 mjeseci – heroji. I moraju biti nagrađeni a ne kažnjeni.
A strani vlasnici nekretnina na Krku? Nagrada ili kazna?
Oni plaćaju poreze u svojoj zemlji, a nije jasno kako mogu biti u istom ili boljem položaju od onoga tko živi na Krku ili kakvom drugom izolirnom otoku. Porezna strategija mora imati određeni cilj, a tu se vraćamo na priču o tome kako se moramo spasiti demografskog loma. Demografska slika na ruralnim područjima Hrvatske je katastrofalna, a zakonske izmjene poput najavljenih iselit će i ono malo ljudi koji na otocima borave cijele godine.
Ne smijemo se pretvoriti u vikend – zemlju, moramo sačuvati mlade da ne odlaze van, i sačuvati život i izvan velikih urbanih centara. I čuvati taj život tijekom 12 mjeseci, a ne samo ta dva mjeseca kada je najatraktivnije. Jasno je da treba napraviti distinkciju tko su – rezidenti, oni s prebivalištem koji daju puni doprinos zajednici te – tko na otok dolazi kao investitor. Ne mogu oni biti isto tretirani od poreznika.
Što će sve vlasnici nekretnina morati plaćati?
Porez na dohodak od imovine, odnosno iznajmljivanja apartmana turistima. Drugo je turistička pristojba, odnosno porez na krevet. Treće je članarina turističkim zajednicama, četvrto su komunalne naknade, odnosno lokalni porez po kvadraturi, peto porez na kuće za kuće za odmor koji sada postaje porez na nekretnine.
Koje je rješenje?
Razgovor. Komunikacija s terenom, jer čini se kako se odluke donose kabinetski. Naša je zemlja toliko različita, svaki kraj ima svoje specifičnosti, da je nemoguće uzimati bilo koji za primjer drugima. Treba otvoriti komunikaciju, to su stvari koje se rješavaju godinama. Treba snimiti stanje, testirati mjere, ali u partnerskom odnosu. Nekad smo imali strukovnu organizaciju pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, zvala se je Zajednica obiteljskog turizma HGK, pa smo razgovarali i tražili rješenja.
O koliko se iznajmljivača radi koji će biti pogođeni novim porezima? Govorili ste o udaru na iznajmljivače obiteljskog smještaja, tko će izvući najdeblji kraj?
120.000 rješenja za kategorizaciju je izdano, a riječ je većinom o ljudima koji su u potpunosti hrvatski građani, rezidenti. Čak trećina tih ljudi, dakle 40.000 su umirovljenici. I oni će prvi doći pod udar. Prosječni hrvatski iznajmljivač obiteljskog smještaja ima šest postelja za iznajmljivanje i prosječno ostvari 5.500 eura prihoda, tog drugog dohotka od imovine. Naravno, većina se tih smještaja nalazi na obali, otocima i u većim gradovima, na atraktivnim lokacijama. I uzmimo sad nekoga tko ima 400 eura mirovine, a uprihodio je recimo tri, četiri tisuće eura preko ljeto iznajmljujući apartman. Taj novac on troši cijelu godinu - na lijekove, račune, odlazak u dućan, mora preživjeti zimu. I sad kad ga se optereti još jednim nametom, njega će to "klepnuti" mnogo više nego nekog drugog.
Uzmite i to da stariji ljudi više ne mogu sami čistiti, klečati na podu, stajati na stolici i prati prozore, već moraju iznajmiti servis, čistačicu. Netko im mora voditi i digitalno poslovanje, buking, dolaske i odlaske, prijave i odjave, dopisivanje s gostima, pa im u tome netko od mlađih mora pomoći. Kad se sve zbroji, ne da će takvi ljudi biti u minusu zbog toga što desetljećima u svojim kućama iznajmljuju turistima ljeti smještaj već će i dugovati što će ih dovesti do razmišljanja o prodaji nekretnine i odlasku u neku ubožnicu gdje će skončati svoj život, ako nađu mjesto.
Nas bi država zapravo trebala zaštititi, prvenstveno te ponosne, starije ljudi koji nikada nisu ostali nikome ni za što dužni. Najprije treba imati drukčiji odnos prema domaćem čovjeku koji iznajmljuje ili ima vikendicu. Zašto? Zato što su i jedan i drugi porezni rezidenti u Hrvatskoj. Različiti tretman trebaju imati stranci koji nisu porezni rezidenti u Hrvatskoj niti u mjestu u kojem imaju u vlasništvu nekretninu za provođenje slobodnog vremena. Svaka država prvenstveno vodi brigu o svojim građanima, i nisu, koliko god to žele, ravnopravni oni koji u to mjesto u drugoj državi dolaze izvana, zar ne?
Zamislite sebe, na primjer u Augsburgu ili Bledu. Imate li baš sva prava kao i domaći susjed koji je tu generacijama? O.K. ako tko dođe, pa promjeni mjesto prebivališta, i dođe živjeti na otok, taj bi trebao biti stimuliran i objeručke prihvaćen. Da kad gledate Zagreb, Munchen ili Malinsku, da zaključite kako je bolje živjeti u Malinskoj, da se ljudi dosele iz velikih sredina, da preokrenemo trend. Na kraju jedno je stranac koji s nama ide u ribolov i s nama živi cijelu godinu, a drugo je stranac koji dovodi svoje sugrađane strance u neprijavljeni apartman…
Problem je vrlo praktičan, nas ima 20.000 koji tu stalno živimo i plaćamo sve poreze i sva davanja. Plaćamo i za one zbog kojih su proširene ceste, dodane vodovodne i kanalizacijske cijevi, trafostanice… skupa infrastruktura. Mi tu infrastrukturu plaćamo kroz 12 mjeseci svim navedenim porezima i davanjima, plaćaju i turisti kroz cijenu boravka, ali vlasnici kuća za odmor plaćaju daleko manje.
Spominjete i sumnjiv strani kapital, što je točno problem?
Dolaze ljudi, to nije ništa novo, sa sumnjivim kapitalom sa svih strana kontinenta. Grade, kupuju, trguju. Time se podižu cijene nekretnina pa sutra naša djeca više neće moći na otoku kupiti nekretninu. Ako tko ne naslijedi kakvu kuću, neće je moći kupiti ništa za stanovanje. Morat će se odseliti. Zamislite umirovljenike koji nemaju djece ovdje, djeca su odselila, a oni taj porezni pritisak neće moći izdržati. Morat će prodati kuću, završiti svoj život kako smo već rekli a djeca se više neće imati kamo vratiti… Ugasiti će se vatra na ognjištu.
