prof. dr.sc. Lidija Petrić: Razvija li Hrvatska ne/kulturni turizam?

Kulturni turizam. Potencijala imamo, vrište na sve strane, to svi znamo, a nikako da napravimo iskorak i da kulturni turizam postane kvalitetni zaokružen proizvod.

Za to nam je potrebno strateški pristup razvoju kulturnog turizma, kako od lokalne tako i nacionalne razine. Upravo se kroz razvoj kulturnog turizma stvara dodana vrijednost kao i produžuje turistička sezona. Kulturni turizam ne poznajte sezonalnost. 

Usprkos rijetkim pozitivnim primjerima, mogli bi zaključiti kako imamo priču, nevjerojatne kulturne priče iz naše bogate povijesti te kulture i načina života, ali nemamo proizvod. Zašto je tome tako i kako da kulturni turizam napokon dobije status koji zaslužuje, pričao sam prof. dr.sc. Lidijom Petrić s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, koja je autorica raznih stručnih knjiga i znanstvenih radova vezno uz strateški razvoj turizma, održivi razvoj kao i kulturnog turizma. 

Posljednjih godina učestalo se naglašava nužnost napuštanja modela masovnog sezonskog turizma oslonjenog na sunce i more te razvoja selektivnih oblika turizma, napose kulturnog turizma kao protuteže masovnom turizmu. Što je dakle, kulturni turizam, i koje su njegove značajke? 

Tema kulturnog turizma u fokusu je interesa mnogih istraživača, napose od ranih  90 –tih godina 20. st., kad se na njega počinje gledati kao na specifičan oblik turizma koji može pomoći u sezonalnom i prostornom rasterećenju kupališnih destinacija orijentiranih na masovni turizam, ali i u regeneraciji gradova nakon sloma tradicionalnih industrija te ruralnih područja koja u turizmu traže svoj novi razvojni put. 

Tako su s vremenom oblikovane brojne definicije kulturnog turizma u kojima su autori nastojali objasniti sinergiju koja se stvara spojem kulture i turizma. Među recentnim definicijama ističe se ona Svjetske turističke organizacije  (UNWTO) iz 2018.g. koja kulturni turizam definira kao 'vrstu turizma u kojoj je motivacija posjetitelja učenje, otkrivanje, doživljaj i uživanje u  materijalnim i nematerijalnim kulturnim atrakcijama/proizvodima u turističkoj destinaciji', s tim da se 'atrakcija/proizvod odnosi na skup osebujnih materijalnih, intelektualnih, duhovnih i emocionalnih obilježja društva koji obuhvaćaju umjetnost i arhitekturu, povijesnu i kulturnu baštinu, kulinarsku baštinu, književnost, glazbu, kreativne industrije i živu kulturu koja uključuje životni stil, vrijednosne sustave, vjerovanja i tradicije'.

S obzirom na sve izraženiji fokus znanstvene zajednice na temu kulturnog turizma, može li se reći da nositelji razvojnih politika dijele isti interes prema njegovoj afirmaciji? 

Odgovor je, naravno, potvrdan. Taj interes može se vidjeti i na deklarativnoj razini, ali i u praksi, kako na razini Europske unije (i šire), tako i u Republici Hrvatskoj. 

No, činjenica da kulturni turizam, kao i turizam općenito, zbog svoje heterogene prirode nije predmetom zajedničke politike na razini Europske unije kao što je, primjerice poljoprivreda, utječe i na njegov tretman i način financiranja. Tako se, primjerice, u programu Kreativna Europa, namijenjenom potporama kulturnim i kreativnim industrijama u zemljama članicama, kulturni turizam spominje  kao jedna od aktivnosti usmjerenih na sektorske potrebe u okviru potprograma „Kultura“ (za proračunsko razdoblje 2021-2027), zajedno s glazbom, književnošću, arhitekturom, kulturnom baštinom, dizajnom i modom.

Nadalje, program  HORIZON 2020 (Obzor 2020), namijenjen istraživanjima i inovacijama, u okviru jedne od tema, nazvane "TRANSFORMATIONS-04-2019-2020 - Innovative approaches to urban and regional development through cultural tourism“, financira šest znanstvenih projekata s ciljem istraživanja utjecaja kulturnog turizma na razvoj europskih regija i urbanih područja. Jedan od tih projekata je i "SmartCulTour (Smart Cultural Tourism as a Driver of Sustainable Development of European Regions)", na kojem je pod koordinacijom Katoličkog Sveučilišta Leuven iz Belgije, angažirano još 9 partnera, među kojima  i Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu. Naravno, postoje i druge programske linije iz kojih se financiraju i stručni projekti na temu valorizacije kulturnih resursa putem turizma,  i to prije svega  iz sredstava Europskog regionalnog razvojnog fonda. 

U Republici Hrvatskoj tema kulturnog turizma prisutna je u brojnim  nacionalnim i lokalnim strateškim razvojnim dokumentima. Tako je još 2003.godine Institut za turizam izradio samostalnu Strategiju razvoja kulturnog turizma, a nakon donošenja Strategije razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020. godine (NN 55/2013), u kojoj je kulturni turizam označen kao ključni proizvod, napravljen je i Akcijski plan razvoja kulturnog turizma. 

U veljači ove godine Ministarstvo turizma i sporta objavilo je na svojim mrežnim stranicama dokument „ Analiza scenarija - završna verzija“,  koji čini sastavni dio procesa izrade Strategije razvoja održivog turizma za razdoblje do 2030. godine. Ova se strategija, pak, naslanja na  Nacionalnu razvojnu strategiju do 2030. godine, koja kao jedan od ciljeva ima i razvoj održivog, inovativnog i otpornog turizma, pri čemu je kulturni turizam jedan od prioritetnih pravaca za postizanje navedenog cilja (na stranici 47, navodi se da je jedan od prioriteta javne politike koja treba pridonijeti razvoju održivog, inovativnog i otpornog turizma  „turistička valorizacija i prezentacija kulturne i prirodne baštine, gastronomske i enološke ponude“, što je navedeno i u Nacionalnom plan oporavka i otpornosti 2021.-2023, u okviru  Komponente C1. GOSPODARSTVO, odnosno podkomponente C1.6. Razvoj održivog, inovativnog i otpornog turizma).

Osim ovih ključnih nacionalnih dokumenata, tema kulturnog turizma prisutna je i u brojnim regionalnim i lokalnim strateškim razvojnim dokumentima usmjerenim na razvoj kulture (npr. Strategija razvoja kulture grada Dubrovnika 2015-2025) ili turizma (primjerice, Glavni plan razvoja turizma Splitsko-dalmatinske županije 2017 – 2027, sa strateškim i operativnim planom marketinga), a nešto rjeđe i kulturnog turizma (npr. Plana razvoja kulturnog turizma grada Makarske 2015-2020). 

Konačno, važno je napomenuti da i UNESCO, kao krovna institucija za zaštitu i promidžbu kulture i kulturne baštine, u dokumentu pod nazivom 'UNESCO Culture|2030 Indicators' (2019: 12) naglašava da „kultura doprinosi i kao sektor aktivnosti sama po sebi i kao intrinzična komponenta prisutna u drugim sektorima“, čime se potvrđuje da se kultura može tretirati i kao pokretač koji izravno doprinosi razvoju, ali i kao pokretač koji pridonosi učinkovitosti razvojnih intervencija u drugim djelatnostima, uključujući i one turističkog predznaka.

Nastavno na prethodnu elaboraciju o ulozi kulturnog turizma u znanstvenim istraživanjima i javnim politikama, možete li nešto više reći o projektu SmartCultour na kojem ste trenutno angažirani? O kakvom se projektu radi, koji su mu ciljevi i očekivani rezultati? 

Projekt SmartCulTour, financiran je sredstvima  Europske komisije u okviru programa HORIZON 2020, u iznosu od 2,980,000.50 Eura. Predviđeno trajanje projekta je 42 mjeseca, a započeo je s 1. siječnjom 2020.godine. Kako je prethodno naznačeno, vodeći partner je Katoličko sveučilište Leuven, iz Belgije, a osim Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, kao partneri su još angažirani i: Sveučilište primijenjenih znanosti Breda iz Nizozemske; Sveučilište Laponija iz Finske; Modul Sveučilište iz Beča u Austriji; Sveučilište Ca’Foscari  iz Venecije, Italija; UNESCO, Pariz; Mediteranski agronomski institut iz Zaragoze u Španjolskoj; Visit Flanders- Regionalni DMO iz Belgije te Quantitas, tehnološka firma iz Venecije. 

Cilj projekta je da istraži na koji način kulturni turizam pridonosi održivom i rezilijentnom (otpornom) razvoju europskih regija bogatih baštinom, napose onih u ruralnim, perifernim i sub-urbanim područjima. 

Rezultati projekta SmartCulTour ogledaju se kroz:

• teorijski doprinos razvoju koncepata vezanih uz kulturni turizam i životni ciklus destinacije kulturnog turizma;
• razvoj metodologije procjene utjecaja kulturnog turizma na održivost  i rezilijentnost destinacija  uz pomoć jedinstvenog sustava indikatora (upravo ovaj zadatak je bio povjeren timu istraživača s Ekonomskog fakulteta u Splitu); 
• razvoj “pametne” platforme za podršku  procesu odlučivanja o razvoju kulturnog turizma, tzv. SmartCulTour DSS;
• empirijsku validaciju najboljih praksi kulturnog turizma u okruženju tzv. živih laboratorija (engl. Living Labs). Unutar 6 Living lab-ova urbanog i ruralnog tipa (Regija Scheldeland u Flandriji (Belgija);  Općina Utsjoki u Laponiji (Finska); Provincija Huesca (Španjolska);  Splitska metropolitanska regija  (Hrvatska); Vicenza (Italija); Metropolitanska regija Rotterdam (Nizozemska), testiraju se nove kreativne metode angažiranja dionika u planskom procesu, utemeljene na  lokalnom kontekstu (primjerice: arts-based methods; serious games and service design methods). 

Rezultati projekta SmartCulTour dostupni su na web stranici projekta: http://www.smartcultour.eu/ 

Vratimo se na aktualnu praksu razvoja turizma u RH i uloge kulture u tom procesu. Kako ocjenjujete trenutnu situaciju?

Prema istraživanju Instituta za turizam „Stavovi i potrošnja turista- TOMAS Hrvatska 2019“, 'kultura i umjetnost' peti su najvažniji motiv za posjet Hrvatskoj, a među aktivnostima vezanim uz kulturnu ponudu u hrvatskim destinacijama, gosti su prema prioritetu naveli sljedeće aktivnosti: razgledavanje gradova, posjete povijesnim građevinama, posjete muzejima, galerijama i izložbama te posjete kulturnim događanjima. Prema prikupljenim podacima o zadovoljstvu ponudom destinacije vidljivo je da su turisti vrlo zadovoljni atmosferom destinacije, dok su kulturno-umjetničkom ponudom i kvalitetom razgledavanja umjereno zadovoljni. Kvaliteta događanja i priredbi ocijenjena je kao niska, što ukazuje na potrebu daljnjeg promišljanja o kulturnim aspektima turističke ponude, ali i njenoj interpretaciji.

Sudeći prema poziciji kulture kao motiva dolaska, u RH prevladavaju, sukladno klasifikaciji Bywatera iz 1993 g., kulturno zainteresirani posjetitelji, dok su  kulturno motivirani, a napose kulturno nadahnuti malobrojni. Naime, kulturno zainteresirani turisti su oni koji imaju prilično općenit interes za kulturu i koji će kulturne atrakcije konzumirati opušteno kao dio odmora, a ne kao dio unaprijed planiranog itinerera. Kulturno motivirani turisti su oni koji kulturu konzumiraju kao glavni dio svog doživljaja odmora, ali destinaciju ne biraju na temelju specifičnih kulturnih iskustava. Kulturno nadahnuti turisti su oni koji kulturu vide kao glavni cilj svog odmora i koji će putovati na velike udaljenosti kako bi prikupili kulturna iskustva. 

Za ove potonje, Hrvatska nažalost još uvijek ne nudi adekvatan kulturno-turistički proizvod, usprkos obilju iznimnih resursa, od onih baštinskih (materijalnih i nematerijanih), na UNESCOvoj listi, do kulturnih događaja/manifestacija s dugom tradicijom poput Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta, Varaždinskih baroknih večeri i brojnih drugih…

Ove manifestacije, nažalost, usprkos povremenim gostovanjima vrhunskih umjetnika, ne uspijevaju se značajnije etablirati na tržištu značajnijih međunarodnih kulturnih događaja (tzv. hallmark events), što je vjerojatno rezultat niza nes(p)retnih okolnosti, od onih organizacijske naravi, preko financijskih, kadrovskih i drugih … 

Jednako tako, vrijedna baština često nije niti prepoznata kao turistički potencijal, a da ne govorimo o poteškoćama u njenom očuvanju, konzervaciji, rekonstrukciji, upravljanju te fizičkoj i tržišnoj dostupnosti. Dovoljno je samo spomenuti Salonu, koja desetljećima čeka trenutak da se krovne institucije konačno dogovore oko njenog očuvanja i pretvaranja u arheološki park dostojan njene iznimne vrijednosti. 

Ponekad se čini da od silne količine visokovrijednih kulturnih resursa na našim prostorima, jednostavno  ne možemo odlučiti kojima dati prioritet i što s njima napraviti. To se ne odnosi samo na naslijeđenu baštinu već i na ostale proizvode kulturnih industrija (kazalište, film, glazba) te  kreativnih industrija, poput, primjerice, arhitekture. Kod nas je, tako, gotovo nepoznata činjenica da Split ima dva dragulja moderne arhitekture, stadion Hajduka na Poljudu i stambeno naselje Split 3, koje je  Muzej moderne umjetnosti u New Yorku (MoMa) 2018. g. predstavio u sklopu velike izložbe „Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–198“, kao vrhunac moderne arhitekture u bivšoj Jugoslaviji. 

Hoće li se, ponukan time, netko konačno sjetiti da uvrsti rute moderne arhitekture u turističke itinerere naših gradova?

Bojim se da neće, jer domaće turističke agencije nažalost, zbog inicijalnih troškova uvođenja novih proizvoda (a bez mogućnosti zaštite autorskih prava na takav proizvod), uglavnom idu uhodanim stazama i teško se odlučuju u svoju ponudu uvrstiti programe izvan uobičajenih ruta. Štoviše, broj agencija koje su specijalizirane za  kulturni turizam na domaćem terenu se može nabrojati na prste jedne ruke, čime je i mogućnost valorizacije kulturnih resursa kroz turizam znatno reducirana. 

Interpretacija kulturnih sadržaja i resursa kroz turizam dodatan je problem. Usprkos rastućem broju kulturnih institucija koje koriste suvremene tehnologije proširene i virtualne stvarnosti (poput Muzeja neandertalaca u Krapini, Muzeja alke u Sinju, šibenskih tvrđava Sv. Ivana i Sv Mihovila), većina kulturnih sadržaja još uvijek ne koristi ove medije. Oni možda nisu uvijek najvjerodostojnije sredstvo interpretacije baštine, ali su posjetiteljima zasigurno najzanimljiviji. 

/ / / Hrvatska nematerijalna baština prezentirana na platformi Google Arts & Culture

U nastojanju da povećaju atraktivnost kulturnih destinacija, kulturne institucije, privatne turističke tvrtke i turističke zajednice nude 'inovativne' kulturne proizvode. Vodeći se smjernicama ekonomije doživljaja, mnogi od navedenih aktera insceniraju povijesne događaje, često pri tom ugrožavajući povijesnu istinu ili autentičnost resursa na kojem se temelje.

Tipični primjeri takvih pseudo-autentičnih manifestacija/inscenacija mogu se vidjeti tijekom turističke sezone u gotovo svim našim priobalnim mjestima, ali i mnogim kontinentalnim. S oprezom treba gledati i na rastući trend „storytellinga“, jer se „iskliznuće“ iz sfere autentičnosti i zastranjenje u interpretaciji činjenica ovdje možda najlakše dogodi.

Posebno osjetljiva je tema nematerijalne baštine koja, ukoliko se ne prakticira, više se ne smatra živućom baštinom. Stoga se kod njene interpretacije nalaže poseban oprez, kako se različitim tumačenjima ne bi umanjila njena autentičnost (dobar je primjer sinjska Alka, čija izvedba slijedi stroge protokole i pravila koja se ne mijenjaju već preko 300 godina).

Kako razvijati kulturni turizam i sačuvati autentičnost kulturno-turističkih proizvoda, a da pri tome ne zanemarimo potrebu suvremenih turista da se uz učenje i zabave?

Neću reći ništa novo ako naglasim potrebu stalne suradnje, uzajamnog učenja i međusobnog uvažavanja između različitih dionika uključenih u razvoj kulturnog turizma. Upravo na tom tragu djeluje i Splitski Living lab koji okuplja javne, privatne i nevladine dionike iz područja kulture, turizma i javne uprave.

Razmjenom iskustava i znanja jača sinergija na razini cijelog teritorija, a iz nje proizlaze zajedničke ideje za inovativne kulturno-turističke proizvode. Primjera inovativnih i autentičnih kulturno-turističkih proizvoda može se pronaći na cijelom teritoriju RH, od kojih su neki u inicijalnoj, a neki već u zreloj fazi razvoja. Ono što je zajedničko svima jest da su nastali kroz suradnju kulturnog sektora koji skrbi o autentičnosti kulturnog proizvoda, i turizma, koji kao ekonomska, profitno orijentirana djelatnost vodi računa o elementima menadžmenta, marketinga, financija, itd. Naravno, i javna uprava je involvirana jer bez jasne institucionalne podrške teško da bi ovako zahtjevni projekti zaživjeli. Na prvi se pogled čini da je logika ove povezanosti neupitna, no u našim okolnostima to često nije tako.

Naime, s jedne strane velik broj  „kulturnjaka“ i dalje smatra (često s pravom) da se kultura kroz turizam vulgarizira te da se kulturni sektor ne smije stavljati u službu turizma, bez obzira na sve oskudnije izvore financiranja. S druge strane, velik broj turističkih djelatnika smatra da je kultura isključivo ekonomsko dobro i kao takvo podložno promjenama, prilagodbi i trošenju, ne uvažavajući njene univerzalne i međugeneracijske  vrijednosti.

Zabrinjava također i činjenica da kod nas još uvijek nije dovoljno prepoznata niti jasna uloga šire lokalne zajednice u razvoju kulturno-turističkog proizvoda, iako je ona i sama dio tog proizvoda sa svojim životnim stilom, vrijednosnim sustavima, vjerovanjima i tradicijom.

U budućnosti treba intenzivno podizati svijest među svim dionicima o značenju kulture, ali i o mogućnostima njene valorizacije putem turizma. Pri tome treba pohvaliti brojne destinacije u kontinentalnoj Hrvatskoj koje ubrzano razvijaju sve kvalitetnije kulturno-turističke proizvode. Nadajmo se samo da će u tom procesu uspjet izbjeći mnoge razvojne greške koje su iskusile priobalne destinacije.

Upravo se kroz razvoj kulturnog turizma stvara dodana vrijednost te produžuje turistička sezona. Može li to biti jedno od rješenja za produženje sezone? Kiša i lošije vrijeme tu ne igraju ulogu, jer se radi o cjelogodišnjem turizmu kao motivu dolaska.

Naravno, u tom i jest smisao, i to iz više razloga. Kao prvo, kulturni turizam se doista može razvijati  tijekom cijele godine, što dakako donosi značajne izravne prihode , kako turističkim djelatnostima, tako i kulturnim i drugim djelatnostima koje posredno opslužuju turizam, ali i široj lokalnoj zajednici. O doprinosu porastu zaposlenosti, i to onoj izravnoj, kao i neizravnoj i induciranoj ne treba trošiti riječi, jer se podrazumijeva sama po sebi. Naravno, cjelogodišnji kulturni turizam znači i dodatne prihode javnog sektora ,a time i izravne i neizravne koristi za cijelo društvo.

Osim toga, kulturni turizam generira kreativnost, a time i dodanu vrijednost kulturno-turističkim proizvodima,  jer obuhvaća cijeli spektar kulturnih i kreativnih industrija,  a poznato je da u njima djeluju najkreativniji pojedinci. Poseban je izazov takve osobe educirati u osnovnim poduzetničkim vještinama i znanjima, kako bi u turizmu prepoznali prostor djelovanja i medij valorizacije svojih postignuća kroz vlastiti poduzetnički poduhvat. 

Kao nužnost se nameće i edukacija građana o važnosti održive i pametne valorizacije kulturnih dobara putem turizma. Moguće je da određeni broj građana ne bi bio sretan s cjelogodišnjim turizmom, posebice oni koji žive u  prenapučenim priobalnim  mjestima, jer nakon sezonskog pritiska žele provesti mirnu zimu (posebno ako su angažirani kao iznajmljivači smještaja I ako su u sezoni realizirali svoja financijska stremljenja).

Naravno, ne manje značajno je istražiti potencijalna tržišta, odnosno tržišne niše za  specifične kulturno-turističke proizvode koje možemo razvijati, jer ne smijemo zaboraviti da je kulturni turizam krovni naziv za niz proizvoda, od baštinskog turizma, preko umjetničkog, arehološkog, vjerskog, eno-gastronomskog, manifestacijskog, filmskog  i drugih, te da svaki od ovih proizvoda ima i niz specifičnih pod-oblika.  Razvojem novih proizvoda temeljenih na kulturi obogaćujemo ne samo turističku ponudu, već i kvalitetu života lokalne zajednice. 

Htjela bih na kraju naglasiti da kultura, koja je duboko isprepletena sa svim aspektima života I rada jednog društva, putem turizma dobiva svoju dodatnu afirmaciju jer je usmjerena većem broju korisnika, čime se postižu značajni  multiplikativni efekti u nacionalnoj ekonomiji. Zato na kulturni turizam ne smijemo gledati kao na “mjesto” slučajnog susreta kuture i turizma,  već moramo biti svjesni njihove duboke i intrinzične povezanosti.

Zaključno, treba nam strateški pristup razviju kulturnog turizma. Po meni i najveći problem našeg turizma, jer čast rijetkim endemskim pozitivnim primjerima, sve se događa stihijski i po inerciji? Tako i u slučaju kulturnog turizma, koji se ne može kvalitetno razvijati i postati proizvod sam od sebe, nego ga treba pametno slagati i razvijati dugoročno. Nikako da se napravi iskorak…

Kako sam prethodno navela, postoji značajan broj strateških dokumenta, od lokalne do nacionalne razine u kojima se kulturni turizam navodi kao prioritetni pravac djelovanja. Postoji, dakako, i određeni broj izvrsnih kulturno-turističkih proizvoda, financiranih pretežito iz EU izvora. 

No, usprkos tome, stvarno se stječe utisak da se većina kulturno-turističkih proizvoda razvija zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca. Ja ih osobno poznajem značajan broj, i svi se bore s predrasudama, nerazumijevanjem i silnim administrativnim, a često i političkim  preprekama .

U našim okolnostima većina strateških dokumenata se izrađuje da bi se zadovoljila forma, često radi potrebe većeg infrastrukturnog zahvata za koji treba pokriće pri apliciranju na izvore sredstava iz EU fondova. 

Zaposleni u lokalnim administracijam, turističkim zajednicama, kulturnim ustanovama i agencijama uglavnom ne shvaćaju da su strateški dokumenti s akcijskim planovima namijenjeni njima te da im moraju biti vodič u svakodnevnom djelovanju. No, s druge strane, zašto bi se time i bavili ako nitko ne kontrolira ispunjenje ciljeva zacrtanih u tim dokumentima? Drugim riječima, sustav monitoringa odnosno praćenja realizacije ciljeva i aktivnosti kako to zahtijeva planski proces, kao ni penalizacija  za njihovo neizvršenje zapravo ne postoji… 

Dakle, mi znamo što treba raditi, imamo sve dostupnije izvore sredstava te školovane mlade ljude koji bi htjeli pokazati svoju kreativnost, no istovremeno imamo inertne i politikom (da ne kažem politikanstvom) opterećene sustave javnih administracija te drugih javnih ustanova i organizacija,  i u kulturi i u turizmu, koji naprosto ne žele  na sustavan, multidisciplinaran i participativan način razvijati  kulturni turizam. 

Radeći na projektu SmartCulTour s inozemnim  kolegama znanstvenicima, ali i praktičarima iz područja kulture i turizma, napose u Belgiji i Nizozemskoj,  ugodno sam iznenađena njihovim postignućima u razvoju kulturno-turističkih proizvoda, prije svega kroz  povezivanje dionika  te poticanje njihovog su-stvaralaštva u razvoju novih ideja. Možda ćemo u budućnosti i mi tako!?

Rezultati projekta SmartCulTour dostupni su na web stranici projekta: http://www.smartcultour.eu/

Foto: KatarzynaTyl, PIxabay.com / Ilustracija: HrTurizam

Izvori: 

Matteucci, X. & von Zumbusch, J.( 2020), Theoretical framework for cultural tourism in urban and regional destinations, Deliverable D2.1, SmartCulTouur project financed by the European Union’s Horizon 2020 research and innovation programme under grant agreement No. 870708

UNWTO (2018). Report on tourism and culture synergies. Madrid: UNWTO.

kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 20. 5. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=34552>.

Bywater, M. 1993 The market for cultural tourism in Europe. Travel and TourismAnalyst no.6, 30-46.