HR
Bez "governancea" nema razvoja turizma.
Ili kako bi rekli jednostavnije: ako nitko ne upravlja, netko drugi odvede sustav tamo gdje nije trebalo. Najčešće, do točke pucanja.
Upravljanje razvojem turizma od strane same destinacije (governance, kako se koristi u stručnoj engleskoj literaturi jer stavlja fokus na gradsku upravu) nije puki birokratski pojam.
Upravo suprotno, radi se o ključnom mehanizmu koji destinacijama omogućuje da nađu najbolj balans između kapitala, investicija, razvoja infrastrukture, potrebe i kvalitete života lokalne zajednice i dugoročnu viziju grada.
Jer, turizam ne smije biti stihija. Niti može.
Nitko nije protiv turizma. Ni stanovnici Barcelone, ni Venecije, ni Mallorce. Lokalno stanovništvo ne prosvjeduje protiv gostiju. Već protiv neplanskog, stihijskog i jednostrano vođenog razvoja koji zanemaruje činjenicu da u tim gradovima ljudi žive, odgajaju djecu, koriste javne usluge, plaćaju stanarine i osjećaju posljedice svakodnevnih odluka političkih struktura. Ili kad grad je sve manje grad, nego sve više ili isključivo postaje destinacija zbog pretjerane turistifikacije.
Bune se protiv sustava koji je dozvolio da broj dolazaka postane jedini kriterij "uspjeha" turizma. Sustava koji ne upravlja prostorom, resursima, niti identitetom destinacije, već ih sve podređuje kratkoročnom profitu.
A tko vodi turizam u destinaciji?
Po mojem mišljenju, isključivo i obavezno mora ga voditi gradska uprava ili sam grad/destinacija. Ne platforme. Ne investitori. Ne vanjski partneri. Oni jesu važan dio cijelog sustava. Ali turizam mora imati "menadžera" - a to mora biti sam grad.
Grad ili gradska uprava koja koordinira razvoj, postavlja granice, promičlja zajednički interes i brani ono što je dugoročno najvrjednije - lokalnu zajednicu. Jer koji je smisao turizma ili bilo koja druga ekonomska aktivnost, ako lokalna zajednica nema korist od toga. Ili da se bolje izrazimo, ima više problema nego koristi.
Governance nije samo pitanje tko ima kontrolu. To je pitanje integracije: kako uskladiti ekonomske koristi turizma, investicijske cikluse, prostorno planiranje, ekološke kapacitete i svakodnevni život stanovnika. Kako reći "da" razvoju, a istovremeno čuvati javni interes.
Zato je governance ključna riječ turizma budućnosti. Opet, pričamo o razvoju grada, a s druge strane turističke destinacije. Ali grad je alfa i omega.
I najvažnija poruka svakoj destinaciji: ako sami ne upravljate razvojem turizma, netko će to učiniti umjesto vas.
Tko vodi turizam u destinaciji? Po mojem mišljenju, isključivo i obavezno mora voditi gradska uprava ili sam grad / destinacija. Upravo turistička zajednica ( TZ ) je produžena ruka grada i "alat" za razvoj turizma.
Iako ovise o politici grada, jer gradonačelnik/ica je predsjednik/ica TZ-a, sustav turističkih zajednica moramo ojačati i profesionalizirati, jer tu se radi o poslovnim procesima i razvoju grada. A ne nekom administrativnom gradskom odjelu. Ako pričamo o gradovima koji žive od turizma, onda je turistička zajedncia jedna od glavnih poluga i alata za razvoj.
Zato je priča u Hrvatskoj oko gašenja TZ-a po meni totalno kriva i deplasiranja, dapače, smatram kako moramo ojačati i profesionalizirati TZ sustav. Kako? To je za konstruktivnu raspravu. No svakako moraju biti komercijalni ( gradski doo ), moraju imati jače ljudske i financijske resurse te bi morali biti u DMMO konceptu.
Većina destinacija u Hrvatskoj još uvijek ne djeluje kao DMO, no svjetski trend već ide korak naprijed - prema DMMO modelu ( Destination Marketing and Management Organization ), koji uključuje strateško upravljanje, održivost, upravljanje kapacitetima, dijalog sa zajednicom i snažniju ulogu destinacijskog governancea.
I zato je DMO koncpet zastario, fokus je na DMMO ( Destination Marketing and Management Organization ) s naglaskom na management.
I zato governance...
