Ruralni turizam je ljubav

Na ovogodišnjoj dodjeli Suncokreta ruralnog turizma Hrvatske osjećao se poseban osjećaj ponosa i zajedništva, svi prisutni disali su zajedno i govorili istim jezikom, jezikom ruralnog turizma. Inače, to je...

Na ovogodišnjoj dodjeli Suncokreta ruralnog turizma Hrvatske osjećao se poseban osjećaj ponosa i zajedništva, svi prisutni disali su zajedno i govorili istim jezikom, jezikom ruralnog turizma. Inače, to je velika rijetkost doživjeti tako nešto, pogotovo kada je riječ o dodjeli nekih nagrada gdje uvijek ima zavisti i onih pogleda ispod oka. Nažalost tu prigodu propustili su glavni predstavnici Ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice, što je velika šteta jer bez obzira na dogovorene i neodgodive obaveze jedino mjesto na kojem su trebali biti u tom trenutku je bio Suncokret ruralnog turizma.

Zašto? Zato što ključ uspjeha u turizmu su ljudi, a pogotovo dionici u ruralnom turizmu koji je godinama zapostavljen i prepušten sam sebi. Kada pričamo o turizmu u Hrvatskoj svi gledaju samo Jadran tj. morski turizam, a zapostavljaju ruralni turizam, koji se godinama u teškoj situaciji razvija samo snagom upornih i radišnih ljudi praktički bez ikakve potpore i ono što je najbitnije bez sigurne baze turista, luksuza u kojem uživaju morske destinacije.

Dokaz ovoj tezi je kako ruralni turizam u ukupnom udjelu u turizmi sudjeluje sa samo 4 posto. Zanimljivo kako Austrija ima više turista i noćenja po ljeti nego po zimi, jedan plastičan primjer silnog potencijala ruralnog turizma. Razmislite o ovoj paradigmi – morski turizam traje tri mjeseca, a ruralni ili kontinentalni turizam može trajati punih 10 mjeseci. Siguran sam kako u tih deset mjeseci ruralni turizam može ostvariti barem isto kao i morski, a uvjeren sam i mnogo više.

Već poznati „vic“ o spoju plave i zelene Hrvatske o kojem se priča od moje osnovne škole ne da nije zaživio, nije mu se dala niti prava šansa. Ako već sami ne znam kako, zašto ne kopiramo određene elemente od Španjolske, Francuske, Austrije ili Švicarske i vidimo kako to u stvarnosti funkcionira. Možda oni koji se godinama kunu u spoj plave i zelene Hrvatske misle o nečem drugom i možda pričamo o dvije različite stvari. No jedino ako stvarno spojimo plavu i zelenu Hrvatsku te ako damo pravu šansu ruralnom turizmu tada bi mogli pričati o toliko nedostižnom cjelogodišnjem turizmu u Hrvatskoj. Zašto ne želimo iskoristiti taj potencijal ne znam, no u jedno sam siguran – sramimo se sami sebe.

„Poštuj sebe, poštivat će te i drugi „ izrekao je jedan od najčitanijih pisaca na svijetu Paulo Coelho te osobno smatram kako je upravo to naš osnovni problem. Ako gledamo kroz prizmu turizma definitivno ne poštujemo niti cijenimo svoju kulturu, povijest i naslijeđe, naprotiv kao da je se sramimo. Paradoksalno, to je upravo naš najjači adut.

Budimo to što jesmo jer turisti upravo to žele vidjeti, doživjeti i okusiti. Ne treba nam nova velika ideja našeg turizma, nego napokon moramo biti i prodavati ono što jesmo – Istrijani, Dalmatinci, Slavonci, Međimurci, Zagorci, Ličani… Hrvati. Budimo ono što jesmo – autohtoni, autentični i vjerodostojni! To je priča koju moramo ispričati.

Dionici ruralnog turizma su pravi homo turisticus, ljudi koji žive turizam svaki dan jer vole svoje selo, običaje i svoju zemlju. Turizam ne smijemo gledati samo kroz novac i neki interes, turizam je ljubav. Tu ljubav moram prenijeti gostima jer gosti to osjećaju i zato se vraćaju. To je prava esencija turizma.

Turizam se sastoji od emocija, doživljaja i priče.

Pričajmo priče.

Goran Rihelj, glavni urednik turističkog news portala HrTurizam.hr

Vijesti: