Što naučiti od Talijana: Kako naplatiti ponos i uvesti „Disney“ u maslinik

Dugo smo u našem turističkom razvoju gledali prema horizontu, nadajući se danu kada ćemo napokon osvanuti na  prestižnim top listama svjetskih medija.

Borili smo se s globalnim divovima, rasli, razvijali se i učili „u hodu“, a vjerujem da se možemo sjetiti onog iskrenog ponosa kada smo prvi put slavili ulazak u globalni „Top 10“ trendova i godinama nakon toga ostali na listama „must see“ odredišta.

Prije smo kupovali pažnju, a ona se polako pretvorila u besplatnu reklamu zbog naše atraktivnosti i autentičnosti. Bio je to dokaz da smo uspjeli, da smo relevantni i da nas svijet napokon vidi onako kako mi vidimo sami sebe.

No, danas nas BBC i drugi vodeći mediji više nas ne gledaju kroz tu romantičnu prizmu „novog otkrića“. Danas nas gledaju kao zrelu, formiranu i budimo iskreni - "skupu" destinaciju.

Bar tako tržište kaže. Ali ovi navodnici nisu tu slučajno. 

Vijest da nas mediji sada analiziraju kroz trendove za 2026.,ali uz opasku kako se traži „Hrvatska, ali jeftinija“ (usmjeravajući oči prema Albaniji ili Bugarskoj), zapravo je najveći kompliment našem razvoju koji smo mogli dobiti. To je potvrda da smo napokon izašli iz narativa „jeftine alternative“ i da smo podigli ukupni turistički proizvod na višu razinu. 

/// Hrvatska više nije jeftina alternativa i to je dobra vijest

Pitanje je samo: jesmo li doista spremni za odgovornost koju nosi ta nova pozicija? Je li nam postalo predobro pa smo se malo opustili?

U konačnici, zašto nas toliko plaši taj odmak od „best buy“ etikete? Zar smo toliko nesigurni u vlastitu vrijednost da mislimo kako će nas gosti voljeti samo ako smo najjeftiniji? Kako je Seth Godin napisao u knjizi "This is marketing": „Nemojte se natjecati u cijeni, jer bi se moglo dogoditi da pobijedite i ostanete najjeftiniji.“

Godin smatra da je "jeftino" zadnje utočište marketingaša koji nemaju nikakvu drugu ideju, dok je vrijedno ( premium je u smislu prodaje osjećaja i doživljaja, ne nužno mramora i zlata hehe jer luksuzni turizam je nešto sasvim drugo ) ono što gradi dugoročni brend.

To je upravo ono o čemu stalno ističem, sada se natječemo s "velikanima" - Francuskom, Italijom i Španjolskom, što je realno i naša rang i imperativ.  Natjecanje u tome tko će biti bolji, autentičniji i tko će pružiti više vrijednosti - umjesto tko će biti jeftiniji.

To je nova i drugačija igra, koju u nekom smislu krećemo ispočetka s novim postavkama, pozicioniranjem, očekivanjima i vrijednosti - kao što sam u uvodu istaknuo naš prijašnji turistički razvoj. 

A tu autentičnost igar važnu ulogu, jer upravo je to najjača diferencijacija, kao i filozofija "overdeliver", da isporučimo više vrijednosti za novac. A ne manje.

Mi smo tu utrku napokon prestali trčati. Nalazimo se na prekretnici gdje „dobro“ postaje najgora opcija. Ako smo preskupi za masu, a nedovoljno dobri za premium, ostajemo u vakuumu koji nitko ne želi. Ali rješenje nije u mramoru i zlatnim pipama. Premium nije luksuz. Premium je proizvod s jasnim potpisom domaćina - Hrvatske, po regijama, destinaciji... jer uparvo ta raznolikost u načinu i kulturi življenja, je naša najveća vrijednost. 

Sardele s gradela ili slane uz vrhunsko maslinovo ulje i čašu vina, pa jel’ može bolje? Ne mora sve biti „fine dining“ i ne moramo kopirati druge. Budimo to što jesmo i ponudimo tu srdelu na sto načina, ali daj mi taj okus mora i tu jednostavnost. Upravo o toj jednostavnosti i ponosu možemo i moramo jako puno naučiti od naših susjeda Talijana. Pogledajte njih kako oni od najobičnije tjestenine s par sastojaka ili čaše lokalnog vina naprave svjetski događaj.

Oni ne bježe od onoga što jesu; oni to obožavaju i to prodaju kao najviši standard. Kod njih je jednostavnost vrhunska produkcija. Oni ne grade kulise niti se prave da su netko drugi, nego žive svoj identitet i naplaćuju ga s ponosom.

Odličan je primjer i događanje MarsOvca u Novalji, gdje su od paške janjetine napravili vrhunski proizvod i priču. To je proizvod koji se uklapa u više cjenovnih rangova, ovisno o „dizajniranju“ doživljaja. Recimo, isto jelo u jednom restoranu može koštati 30 eura, a u drugom 60 eura uz bolju prezentaciju i pripremu. Ali u oba slučaja svi jedu isto - pašku janjetinu, koja je specifična i jedinstvena upravo zbog prostora u kojem obitava.

To je ta moć interpretacije. Ne prodaješ samo meso, nego prodaješ otok, prodaješ buru, samoniklo bilje i posolicu. To je dizajniranje vrijednosti zbog koje gost plaća više, i to s osmijehom. To je taj premium o kojem pričam. 

/// MarsOvca 2026.: Kada "Sold Out" postane dokaz da autentičnost nema alternativu

Kako je istaknuo Chef Mate Janković, koji je bio dio Zero Day koncepta u restoranu Boškinac i prezentirao u sklopu manifestacije, MarsOvca je dokaz da se može napraviti visoko kvalitetan projekt koji ne podilazi publici i ne ističe reklame velikih sponzora, već u prvi plan stavlja male proizvođače i autohtone okuse mikrolokacije. 

Ako gledmao širu sliku, u trenutku kada smo podigli naš turistički proizvod, mi kao da bježimo od vlastiog identiteta, dok turisti zapravo vape za onim pravim, slikom i mirisom mora i tradicije.

Često znamo reći kako nam fali onaj naš stari slogan: „Mediteran kakav je nekad bio“. Nije on nestao, barem ne bi trebao, jer to smo i dalje mi. Pitanje je samo, recimo, zašto je sve manje pravih ribarskih fešta na našim rivama? Ribarska fešta nije nešto „staro“ što treba odbaciti; njoj je potreban samo pametan fine-tuning prilagođen današnjem vremenu, dok baza mora ostati ista. Ili gdje se izubio taj duh Mediterana? Ili nije?

Turisti ne dolaze kod nas zbog onoga što imaju kod kuće; oni dolaze upravo zato da okuse i dožive nešto novo i drugačije, a što mi tako olako potiskujemo.

Opet, ako se vratimo na Talijane, oni ne grade kulise niti se prave da su netko drugi, nego žive svoj identitet i naplaćuju ga s ponosom. Btw, koja vam je prva asocijacija (ili njih više) na Italiju u turističkom smislu?

To se odlično vidi i kroz sjajni serijal „Stanley Tucci: Searching for Italy“, gdje Tucci obilazi Italiju i pokazuje upravo to kako su Talijani ponosni na svoju baštinu i kako je čuvaju. Što je još važnije, oni je žive; ona za njih nije samo kazališna predstava ili kulisa za turiste. Fascinantno je s koliko poetike, strasti i ponosa on i svi njegovi sugovornici govore o svojim korijenima i talijanskoj gastronomiji, pretvarajući svaki sastojak i recept u odu vlastitom naslijeđu.

Svakom turističkom djelatniku preporučio bih da pogleda bar jednu epizodu. To je čista lekcija o tome kako se identitet pretvara u vrijednost.

No, ovdje nije poanta da budemo kopija Italije ili Toskane. To je opet najgora pozicija i brendiranje. Nitko ne želi vidjeti kopiju, svi žele vidjeti original. A mi se itekako imamo čime hvaliti i što pokazati. Samo moramo biti to što jesmo – svoji: Hrvati, Slavonci, Istrijani, Dalmatinci, Međimurci, Ličani...

A ne nečije kopije koje upadaju u zamku standardizacije turističkog proizvoda koji se može vidjeti i doživjeti bilo gdje na svijetu.

Ljudima koji dolaze kod nas, bio to onaj koji vozi Mercedes ili onaj koji je došao busom, zajedničko je jedno - obojica će biti jednako oduševljena tom iskrenom srdelom, uljem i vinom. To je taj premium koji ne vide oni koji traže samo "mramor". To je onaj „missing link“ koji nam nedostaje u upravljanju destinacijama.

Podaci za 2026. godinu vrlo su jasni: putovat će se „kao mačke“ ili u radijusu sigurne kuće. To nam itekako ide u prilog jer gosti danas, više nego ikada, traže regionalizaciju, sigurnost i dublji smisao putovanja. Naš je zadatak taj smisao ponuditi kroz vrhunski upakirane autentične proizvode. Moramo jednom zauvijek shvatiti: premium je biti svoj, biti ono što jesmo, ali to lijepo upakirati kroz filozofiju „overdelivera“. To znači da gostu ne dajemo samo ono što je platio, nego i mrvicu više. 

/// Ovo ljeto putovat će se „kao mačke“: U radijusu sigurne kuće

Autentičnost je jedini marketing koji nam stvarno treba i naš je najbolji turistički proizvod. No, ona mora biti praćena kvalitetnom uslugom i „make me care“ filozofijom koju je proslavio Disney, onaj trenutak u kojem gost osjeti da nam je doista stalo do njegovog iskustva, a ne da je samo broj u eVisitoru. Dapače, da smo ne samo ispunili očekivanja, nego ih i nadmašili. E to je "overdeliver" filozofija. 

Upravo je ova godina idealna prilika za reset i redefiniranje našeg proizvoda ili bolje rečeno, vraćanje na „stare postavke“, ali upakirano sukladno današnjem vremenu.

Gosti su nam u posljednje dvije godine poslali kristalno jasnu poruku: preskupi smo za ono što prodajemo i nemamo adekvatnu vrijednost za novac.

Vrijeme „opuštanja“ na staroj slavi je završilo. Put u premium ne vodi preko skupih tepiha, nego kroz iskren stisak ruke i priču koju nitko drugi na svijetu ne može ispričati. Jesmo li spremni prestati biti samo „dobra opcija“ i napokon postati jedina opcija za one koji traže jasni potpis ili pečat iskustva?

/// Hrvatski turizam na prekretnici: Preskupi za masu, nedovoljno dobro za premium

Upravo tu dolazimo do one stare, ali nikad točnije teze: manje je zapravo više. Manje gužve i manje gostiju, ali uz bolji proizvod, vrhunsku uslugu i veću vrijednost za novac. Da se razumijemo, to ne znači samo "naplatiti" višu cijenu s nadom da će doći manje ljudi. To je čista strateška matematika.

Ako želimo sačuvati prostor i vlastiti mir, imati kvalitetan proizvod - moramo prestati juriti za rekordima u brojkama i početi juriti rekorde u kvaliteti doživljaja. Jedino tako ćemo od pukog „trošenja“ destinacije prijeći na stvarno upravljanje njezinom budućnošću. 

I na kraju, motiv dolaska nikada nije krevet. Nitko ne može sam, koliko god bio dobar - bio to hotel ili OPG. Svi ovisimo o kontekstu destinacije. Upravo tu moramo napraviti najveći iskorak: strateško upravljanje razvojem turizma. Moramo znati gdje idemo, koji nam je „end game“ i što nam nedostaje. Treba nam sinergija svih dionika kako bismo imali jasan i zaokružen turistički proizvod.

Bez toga, nećemo napraviti taj iskorak. 

Treba nam stvarna sinergija svih dionika, ali s jasnim upravljanjem destinacijom. Jer destinaciju čine svi: i mali i veliki, i uređenje mjesta, i pitanje imamo li parkinga, i sadržaj, i generalna kvaliteta usluge cijelog mjesta - a ne samo jedan izolirani hotel s pet zvjezdica. Gost ne doživljava samo sobu; on doživljava destinaciju kao cjelinu, kao jedan zaokružen turistički proizvod. Isto kao i vi kada putujete, zar ne? 

/// “Manje je više” znači overdeliver, ne underdeliver uz višu cijenu

/// "Manje je više" filozofija se ne odnosi na dizanje cijena i turističke takse. To je pogrešno razmišljanje

Bez toga jednostavno nećemo napraviti onaj ključni iskorak u ovoj novoj, ozbiljnoj igri koju sada igramo s moćnim konkurentima. I to nikako da shvatimo. Sa sadašnjim modelom smo došli do krajnje granice. 

Jer na kraju dana, glavno pitanje ostaje: jesmo li doista spremni naučiti od Talijana ono najvažnije: kako s ponosom biti upravo ono što jesmo?