Talijanska, japanska i turska kuhinja najrasprostranjenije u svijetu

„Sudbina nacija“, napisao je Jean Anthelme Brillat-Savarin, francuski gastronom iz 18. stoljeća, „ovisi o tome kako se hrane“. Danas, reputacija nacije ovisi o tome koliko dobro hrani i ostatak...

„Sudbina nacija“, napisao je Jean Anthelme Brillat-Savarin, francuski gastronom iz 18. stoljeća, „ovisi o tome kako se hrane“. Danas, reputacija nacije ovisi o tome koliko dobro hrani i ostatak svijeta. Jedan od dokaza može biti i porast kulinarske diplomacije. Državno tajništvo Sjedinjenih Američkih Država 2012. godine pokrenulo je takozvani „korpus chefova“ čiji je zadatak promovirati američku kuhinju diljem svijeta. Tajlandska vlada, pak, šalje chefove u inozemstvo kako bi, preko svog programa „Globalni Thai“, promicali jela kao što su Pad Thai i Massaman Curry. A Južna Koreja, naposljetku, ima svoju „Kimchi diplomaciju“, prenosi The Economist.

No, čija je kuhinja na vrhu svjetskog „hranidbenog lanca“? Odgovor daje istraživanje Joela Waldfogela sa Sveučilišta u Minnesoti. Koristeći popise restorana s TripAdvisora i podatke o prodaji s Euromonitora, Waldfogel procjenjuje trgovinsku razmjenu kuhinja između 52 zemlje. Dok se tradicionalna trgovina mjeri na temelju vrijednosti dobara i usluga, autorove procjene kulinarske razmjene temelje se na vrijednosti hrane u restoranima. Domaća potrošnja strane kuhinje se tretira kao „uvoz“, dok se strana potrošnja domaće kuhinje tretira kao „izvoz“. Ravnoteža određuje čije kuhinje imaju najveći utjecaj na svjetsko tržište.

Neto izvozi i uvozi svjetskih kuhinja

Sjedinjene Američke Države najveći su neto uvoznik stranih kuhinja, trošeći 55 milijardi dolara više nego što zarađuju od „hranjenja“ ostataka svijeta američkom hranom (kad se isključi brza hrana ta brojka iznosi i 134 milijarde dolara). Kina se nalazi druga na popisu s 52 milijarde dolara manjka, a slijede ju Brazil i Velika Britanija s deficitima od oko 34 milijarde i 30 milijardi dolara. Italija se, pak, svrstava među najveće svjetske izvoznike hrane. Svjetski apetiti za tjesteninom i pizzama, plus relativna ravnodušnost Talijana prema drugim kuhinjama, pružaju državi višak od 168 milijardi dolara. Japan, Turska i Meksiko se također mogu pohvaliti solidnim suficitima (vidi grafikon gore).

Waldfogel nije vodio računa o kulinarskim hibridima poput cronuta, križanca kroasana i krafne, kao i kombinacije Tex-Mex, to jest meksičko-američke kuhinje. Također, u obzir ne uzima autentičnost – samo nekolicina Napolitanaca bi smatrala pizzu iz američkog lanca brze hrane Domino’s pravom domaćom pizzom. Unatoč tome, neke kuhinje su privlačnije od ostalih. Zahvaljujući globalizaciji, u San Franciscu možete jesti proljetne rolice, ali i cheeseburgere u Chongqingu. Politika kulinarskog merkantilizma uistinu bi mogla učiniti ručanje po restoranima vrlo dosadnom praksom.

Izvor / foto: The Economist

Povezane vijesti: