Turizam plaća cijenu lošeg upravljanja: porezi ne smanjuju broj posjetitelja niti su strategija

Turizam je desetljećima rastao gotovo nezaustavljivo, ali danas sve više dolazimo do točke u kojoj bi sam teret poreza, nameta i dodatnih troškova potencijalno mogao postati prepreka daljnjem razvoju.

Ako putovanje postane preskupo, prije nego uopće započne, za srednji sloj građana i turista koji upravo čine tu masu na temelju jačanja srednje kalse, pitanje je hoće li dio građana jednostavno odustati od odlaska na odmor, promijeniti navike putovanja i smanjiti turističku potrošnju kada su već u destinaciji.

Od inflacije, cijena smještaja koje su u brojnim destinacijama izmakle kontroli, preko sve skupljih restorana i atrakcija, do novih nameta poput ekoloških i boravišnih pristojbi, poreza ili nadolazećeg europskog sustava ETIAS... putovanje postaje sve manje isplativo, a kućni. budžeti su sve manji zbog inflacije. Turizam traži sigurnost, da, ali jednako tako traži razum u pristupu, cijeni i vrijednosti za novac.

Također, nažalost zbog prekomjernog turizma i pretjerane turistifikacije, turizam počinje na većoj skali plaćati cijenu lošeg upravljanja. Uvođenje silnih novih poreza ne smanjuju broj posjetitelja niti su strategija niti rješenje.

Zbog lošeg upravljanja porezi od alata razvoja, postaju barijera: kako za putnike, destinacije, tako i za održivu budućnost turizma.

Nameti na globalnoj razini: od nužnosti do rizika

Prema analizi Destination Stewardship, destinacije sve češće uvode poreze i pristojbe s ciljem financiranja održivosti. Namjera je jasna ( barem na papiru ): prihod od turizma reinvestirati u infrastrukturu, zaštitu okoliša i bolji život lokalne zajednice. No problem nastaje kada se porezi gomilaju bez jasne koordinacije i transparentnosti te se samo slijevaju u gradski proračun te im se gubi trag. Bez jasnog namjenskog trošenja, zbog kojeg su i uvedeni. 

Primjeri iz Europe pokazuju dvije strane medalje.

Balearski otoci kroz svoju turističku taksu reinvestiraju sredstva u ekološke projekte, promociju održivog turizma i očuvanje prirodnih resursa. Island prihod od pristojbi usmjerava u očuvanje prirodnih atrakcija, dok gradovi poput Venecije i Firence kroz turističke poreze nastoje upravljati masovnim dolascima. S druge strane, sve je više prigovora da se takvi nameti ne koriste dovoljno transparentno te da građani i gosti rijetko znaju gdje taj novac završava.

Europski kontekst: ETIAS kao nova barijera

Na razini Europske unije, novi Europski sustav putnih informacija i autorizacije (ETIAS) još uvijek nije uveden, ali već sada izaziva kontroverze. Sustav, koji će vrijediti za državljane 59 zemalja, prvotno je trebao koštati 7 eura, no predloženo je povećanje na čak 20 eura. Iako je riječ o "simboličnom" iznosu u usporedbi s ukupnim troškovima putovanja ( doduše ako gledamo obiteljsko putovanje to je već značajan iznos - iako vrijedi tri godine), važno je primijetiti trend - uvode se novi nameti koji zbrajanjem mogu postati ozbiljan faktor.

Za usporedbu, SAD već ima ESTA sustav (21 USD), a Ujedinjeno Kraljevstvo ETA od 16 GBP. EU tako slijedi globalni trend kontrole i naplate ulaska, no pitanje je hoće li kumulativni troškovi obeshrabriti putnike, posebno u kontekstu inflacije i sve skupljih turističkih aranžmana.

Jesmo li blizu „breaking pointa“?

Ako pogledamo ukupni teret za prosječnog putnika: avionske karte, smještaj, trošak života u destinaciji, porezi i pristojbe... dolazimo do točke u kojoj putovanje gubi svoju osnovnu privlačnost: vrijednost za novac.

Upravo to je i najveća opasnost za europski i hrvatski turizam.

Dodatni porezi i nameti mogu biti opravdani, ali moraju imati jasan cilj, transparentno izvještavanje i stvarnu korist za lokalnu zajednicu. Ako se pretvore u puko „punjenje proračuna“, riskiramo nezadovoljstvo i gostiju i domaćina.

Iako politički zgodne i praktične, turističke takse često ne rade ono za što su zamišljene. Ili bar što bi trebale.

Brojne destinacije u SAD-u, Kanadi, Meksiku, Norveškoj, Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Japanu, Tajlandu i Islandu kao i mnogim drugim zemljama uvele su ili uvode posebne poreze na turizam, bilo na nacionalnoj ili lokalnoj razini.

Ti porezi dolaze u različitim oblicima: od dodatnih naknada sličnih vizama, preko gradskih poreza vezanih uz noćenja - turističke pristojbe, po novom i ekološki porezi ili takse do ulaznica za kruzerske putnike i jednodnevne posjetitelje. Ideja je jasna, smanjiti preveliki broj posjetitelja ( prekomjerni turizam ) ili barem generirati dodatne prihode koji će se reinvestirati u infrastrukturu, usluge i očuvanje resursa.

Na papiru zvuči odlično. No u praksi se pojavljuju tri ključna problema.

Prvo, novi porezi zanemaruju činjenicu da turizam već i sada stvara golema porezna davanja. Samo 2023. godine turizam je generirao 3,3 bilijuna dolara poreza za vlade širom svijeta, što čini čak 9,6 posto globalnih poreznih prihoda, prema podacima WTTC-a.

Umjesto da se ta sredstva strateški usmjere u održive i produktivne projekte, uvode se novi nameti koji dodatno kompliciraju poslovanje i putovanje, a pritom ne rješavaju temeljni problem.

Drugo, sredstva prikupljena kroz turističke poreze rijetko se vraćaju turizmu, a još rjeđe se koriste za održivo upravljanje destinacijama. U Sjedinjenim Državama, primjerice, turizam godišnje generira oko 165 milijardi dolara poreza na lokalnoj, saveznoj i državnoj razini. Manje od pet posto tog iznosa vraća se u turizam kroz promociju ili upravljanje destinacijama, a tek jedan posto ide na izazove održivog razvoja, poput stambenog zbrinjavanja radnika u turizmu ili razvoja održivih rješenja za zračni promet.

Treće, i najvažnije, porezi ne smanjuju broj posjetitelja. Čak i kada se uzmu u obzir navedeni problemi, podaci pokazuju da turističke takse imaju malo ili nimalo utjecaja na smanjenje posjeta. Ono što sigurno rade jest da putovanja čine skupljima. Destinacije ostaju preopterećene, a pojavljuje se i pitanje pravednosti: dodatni troškovi najviše pogađaju budžetne putnike i mala poduzeća.

Činjenica da porezi ne smanjuju broj posjetitelja trebala bi biti dovoljan razlog da se dvaput razmisli o njihovoj učinkovitosti. No postoji i veći problem.

Kada porezi specifični za turizam nisu samo neučinkoviti nego i kontraproduktivni. Tada stvaraju lažan osjećaj da nešto činimo, dok zapravo zanemarujemo prave izazove: kronična podinvestiranost u javnu infrastrukturu, dostupno stanovanje, čistu energiju, održivost, funkcionalni prometni sustav, preveliku turistifikaciju, pad kvalitete ( ili iseljavanje ) lokalnosg stanovništva, preveliki uvoz strane radne snage.

U tom smislu, “lažna rješenja” često su gora od toga da ne činimo ništa. Ironično, upravo privatni turistički sektor često je taj koji najviše ulaže u održivost, modernu infrastrukturu i upravljanje destinacijama. Možda bi trebali javni i privatni sektor početi i stvarno razgovarati - razgovarati o poslovnim procesima. 

Ograničavanje turizma u 11 ključnih europskih gradova moglo bi stajati 245 milijardi dolara gubitaka

Premda prenapučenost destinacija donosi ozbiljne društvene i infrastrukturne izazove, važno je procijeniti koliki su stvarni ekonomski učinci mogućih restrikcija i bi li se prihodi od turizma mogli učinkovitije iskoristiti kako bi se smanjili pritisci na lokalne zajednice i podigla kvaliteta života stanovnika.

Analiza WTTC-a donosi dva scenarija za 11 vodećih europskih gradova u kojima broj turističkih noćenja po stanovniku značajno premašuje europski prosjek.

Scenariji pokazuju što bi se dogodilo s prihodima od poreza, BDP-om i zaposlenošću ako bi se turistički volumen smanjio na razinu prosječnog europskog grada odnosno, što bi značilo kada bi ti gradovi prestali „nadmašivati konkurenciju" ili prosjek.

Scenarij 1 pokazuje velike gubitke za destinacije:

Ukupno bi se izgubilo čak 245 milijardi dolara u turističkom BDP-u između 2025. i 2027. Porezni prihodi pali bi za 122 milijarde dolara (bez uračunatih specifičnih turističkih poreza), dok bi gotovo 3 milijuna radnih mjesta bila bi ugrožena diljem Europe.

Posebno su pogođene destinacije koje su sinonim za masovni turizam. Prema analizi, Venecija bi izgubila 14,1 milijardu dolara izravnog BDP-a i dodatnih 18,4 milijarde dolara kroz neizravne i inducirane učinke, što bi pogodilo širu regionalnu ekonomiju. Ukupno, grad bi pretrpio pad od 11% u svom BDP-ui smanjenje zaposlenosti za 16%.

Amsterdam bi mogao ostati bez 12,4 milijarde dolara izravnog BDP-a i još 23,6 milijardi dolara kroz šire ekonomske učinke. Samo na porezima, gubici bi iznosili oko 21 milijardu dolara. Italija bi u cjelini mogla izgubiti 393.000 radnih mjesta, dok bi Nizozemska zabilježila pad od 364.000 radnih mjesta. Dubrovnik je u relativnim brojkama još ranjiviji, potencijalni pad iznosio bi 22% ukupnog gradskog BDP-a i čak 27% radnih mjesta.

Ovi podaci jasno pokazuju dvostruki izazov: s jedne strane, pritisak prekomjernog turizma je stvaran i ostavlja posljedice na lokalne zajednice; no s druge strane, njegovo umjetno ograničavanje može proizvesti velike ekonomske gubitke, kako za destinacije tako i za nacionalna gospodarstva.

Ključno je, dakle, pronaći balans: umjesto restrikcija koje mogu urušiti lokalnu ekonomiju, nužno je strateško upravljanje prihodom od turizma kroz ulaganja u infrastrukturu, disperziju posjetitelja, održivost i uključivanje lokalne zajednice.

Scenarij 2: Ograničavanje samo međunarodnih putnika

Drugi scenarij razmatra posljedice kada bi se ograničila isključivo međunarodna potražnja, odnosno da broj stranih turista u odabranim gradovima ne prelazi europski prosjek.

Rezultati su i dalje negativni za destinaciju. Ukupan gubitak iznosio bi 186 milijardi dolara BDP-a između 2025. i 2027. Porezni prihodi smanjili bi se za 91 milijardu dolara, dok bi gotovo 2,3 milijuna radnih mjesta bilo bi ugroženo diljem Europe.

Pojedini gradovi posebno se ističu po razmjerima gubitaka. Barcelona bi izgubila do 11,7 milijardi dolara izravnog BDP-a, te dodatnih 17,3 milijarde dolara kroz neizravne i inducirane učinke. Efekt se ne bi zaustavio na Kataloniji, nego bi se osjetio diljem Španjolske, uključujući i 341.000 izgubljenih radnih mjesta na nacionalnoj razini. Ukupan porezni gubitak popeo bi se na 11,6 milijardi dolara.

Pariz bi pretrpio 12,8 milijardi dolara izravnog BDP-a i još 17,2 milijarde dolara kroz šire ekonomske učinke. To bi značilo gubitak do 284.000 radnih mjesta, dok bi porezni prihodi pali za 16,2 milijarde dolara.

Iako bi se najveći dio gubitaka osjećao unutar samih gradova, analiza naglašava da bi se posljedice prelijevale daleko šire, na cijele nacionalne ekonomije, pa čak i na susjedne zemlje. Drugim riječima, pokušaj da se „ograniči turizam“ u jednom gradu ne bi izolirao problem, već bi proizveo val negativnih učinaka kroz cijeli ekonomski i društveni sustav.

Scenariji imaju ključnu rupu u ovakvim modelima

Ova dva scenarija gledaju stvari isključivo kroz prizmu kratkoročnog ekonomskog učinka: koliko bi palo BDP-a, poreza i radnih mjesta kada bi se smanjio broj turista. To je tzv. fiskalna perspektiva, gdje je turizam tretiran kao industrija volumena.

Ali ono što analize ne uzimaju u obzir jesu strukturni učinci i kvalitativne promjene.

Kvaliteta vs. kvantiteta ili fokus na manji broj turista, ali uz veću potrošnju po gostu, može nadomjestiti (ili čak nadmašiti) pad volumena.

To traži ulaganja u sadržaje, interpretaciju, kulturne i gastro proizvode, inovacije u smještaju, bolje događaje… Ukratko, turizam koji nije samo „količina kreveta i noćenja“ i koji iziskuje strateško upravljanje razvojem turizma, ili još važnije grazvojm grada. Jer turizam bi trebao biti dodana vrijednost koji se naslanja na atrkativnost destinacije. A tu pod atraktivnost ne mislim samo na bazočni koncept sunce i more. 

Ali ključno je razumjeti, što mnogi ne shvaćaju, kako to ne znači samo podiči cijene u destinaciji ( svi u lancu, kao i poreze ) pod krinkom da se sada "fokusiramo na kvalitetne goste", a bez da smo podigli kvalitetu turističkog proizvoda - upravo za te goste koje i ciljamo. Također, to se ne može napraviti preko noći, niti je prvi korak dizanje cijene. Dizanje cijena je zadnji korak, a za transformaciju turističkog proizvoda potrebno je vrijeme, jasna sinergija u destinaciji, strategija u više faza i vrijeme. To je dugoročan proces, a ne sezonsko razmišljanje.

Također, ono što kronično neodstaje, barem u Hrvatskoj, je diversifikacija ekonomije. Kada grad ili turistička destinacija praktički ovisi isključivo o turizmu, tada svako ograničenje ili pad ulaznih brojeva zvuči kao katastrofa.

No, to nije „krivnja smanjenja broja turista“, nego posljedica nedostatka diversifikacije gospodarstva. Postavlja se pitanje, zašto destinacije koje su već desetljećima turistički atrkativne i uspjšene, barem kada gledamo brojdolazaka i noćenja, nisu reinvestirale prihode i iskorsitile turizam za razvoj drugih industrija?

Prihodi od turizma trebali su biti strateški reinvestirani, ne samo u sam turizam, nego i u povezane industrije: od poljoprivrede, koja može stvarati kratke lance opskrbe, do jačanja obrtništva i specijaliziranih usluga i proizvoda, primjerice u nautici. Jednako tako, turizam je morao biti odskočna daska i za razvoj industrija koje nisu direktno vezane uz sektor, kako bi se smanjila ovisonost o turizma ili jednog izvora punjenja proračuna. Pogotovo jer imaš kapital i atraktivnost grada / destinacije, ali koji mogu profitirati od rasta tržišta, znanja i kapitala.

Kao i u poslovanju tvrtke, ako ti sav prihod ovisi o jednom kupcu, čim on nestane, pada i tvoja tvrtka, jer nemaš stabilnost i previše si ovisan samo o jednom kupcu. Ista logika vrijedi i za gradove i destinacije koje se oslanjaju isključivo na turizam, ili još gore: na jednu vrstu turista, tržišta ili sezone. "Ne drži sva jaja u jednoj košari" nije samo poslovna mudrost, nego i temelj održivog razvoja.

Turizam može i mora biti katalizator razvoja, ali ne smije biti jedini motor. Jer kada stane, sve stane. Uostalom, bili smo svjedoci ne tako davno, kada je pandemija Covid doslovno zaustavila svijet putovanja. 

Isto tako, brojke koje analize ističu izgledaju alarmantno, ali one ne adresiraju skrivene troškove masovnog turizma: pritisak na stanovanje, infrastrukturu, okoliš, lokalnu zajednicu. Kratkoročni gubitak može zapravo dugoročno otvoriti prostor za zdraviji, otporniji i profitabilniji razvoj destinacije.

Dakle, scenariji gledaju samo prihod pod istim uvjetima, a izostavljaju mogućnost za produženje sezone, kvalitetnijom ponudom - a time i privlačenje gostiju s većom potrošnjom i diversifikacijom gospodarstva. Scenariji su korisni kao pokazatelj ekonomske snage sektora, ali ne nude odgovor na pitanje kako transformirati turizam u održiv i uravnotežen razvojni model.

Upravo zato, ovo je još jedan dokaz da turizam nije samo „industrija" i da destinaciju ne možemo voditi kao tvrtku kojoj je jedini KPI povećati prihode. Za razliku od tvrtke koja mjeri uspjeh kroz dobit, grad je živi organizam u kojem je cilj kvaliteta života i održivi razvoj, a ne samo prihod.

Vezano uz poreze i temu članka, turizam svakako je ključni ekonomski i društveni motor.

No, porezi i nameti moraju imati smisla, moraju biti transparenti, jasno komunicirani i namjenski - da se zna u što se reinvestiraju. Porezi su alati za razvoj, do točke, kada se pretjera i postanu barijera za putnike. Ne zaboravimo, kako je turizam danas to što je zbog rasta srednje sloja građana tj. njihove kupovne moći, kao i pristupaćnijh letova ( spram prije naravno ), mogućnosti velikog izbora smještaja ( od hotela do apartmana ) i fleksibilnosti u načinu putovanja.

Sve to omogućilo je da putovanja postanu dostupna široj populaciji, a ne samo privilegiranoj manjini. Ako turizam postane preskup još prije nego što počne, pitanje je hoćemo li prvi put nakon desetljeća rasta svjedočiti padu, ne zbog manjka želje za putovanjem, već zbog viška računa.

Turizam je snažan upravo zato što je inkluzivan, što povezuje ljude i kulture. Ako porezi izgube svrhu i postanu sami sebi cilj, prijeti nam da uništimo temeljnu vrijednost - dostupnost i pristupačnost putovanja. Zato je ključno pronaći ravnotežu.

S druge strane, uvesti nove poreze, takse i namete da bi se samo povećali prihodi, to je najlakše moguće rješenje. Za to ne treba strategija, menadžment ni vizija. To zna svatko. Isto kao i u hotelijerstvu: možeš drastično srezati troškove na radnoj snazi i kvaliteti namirnica, a istodobno podići cijene smještaja i svega ostalog u hotelu. Na kraju godine brojke će izgledati “pozitivno”, a bonusi menadžerima će biti osigurani. Ali, to nije znanje, strategija, menadžment, niti razvoj. To zna svatko.

Turizam mora biti rješenje, a ne problem. Turizam je alat za razvoj i bolju kvalitetu života, a ne izvor pritisaka i troškova. Turizam treba biti katalizator šireg razvoja grada ili regije, a ne sam sebi svrha. 

Članak je upozorenje kao i dodatni apel da morao gledati puno širu sliku turistiškog mozaika, od pukih brojeva ili excel tablica, te da kroz dijalog i sinergiju, okrenemo novu održivu stranu turizma. Jer upravljanje turizmom nije politički proces, već poslovni proces.