Može li hrvatski turizam trajati 365 dana u godini? 

Foto: Pexels.com

Ovo je pitanje koje se često postavlja, a ovih ga dana opet aktualiziraju domaći i regionalni stručnjaci koji se okupljaju pred kraj ljetne sezone upravo na ovu temu. 

Nisam stručnjak, ali mi se čini da znam odgovor na ovo pitanje, jer živim u hrvatskom gradu u kojem turizam traje gotovo 365 dana u godini, a putujem često u naš glavni hrvatski grad u kojem turizam traje sigurno punih 365 dana i koji potvrđuje da je to itekako moguće i da to već jest. Usput sam i otočanin koji se sa otoka preselio na kopno u grad. 

A onako usput sam i mali iznajmljivač koji na otoku još uvijek ima nekretninu koju iznajmljuje turistima, ne 365 već otprilike 65 dana. Dakle, iako nisam stručnjak, znam da turizam u hrvatskoj može trajati 365 dana u nekim destinacijama, a u nekim očito ne može.

Pa je moje nestručno mišljenje kako bi pravo pitanje za postaviti trebalo glasiti: Zašto u čitavoj hrvatskoj turizam ne može trajati 365 dana u godini? 

Kada bih svoju kuću koja je na otoku stavio na neka velika kola, ukrcao na trajekt, te je smjestio negdje u grad u kojem živim, ona bi bila puna barem 265 dana, a ne 65 kao sada. Ista kuća. I zaludu mi je što na otoku imam status “SUPER DOMAĆIN” ili što imam “SUPER KUĆU”. Zaludu. Ne treba zapravo uopće biti stručnjak za shvatiti kako nije stvar u domaćinu ili kući već u destinaciji. Otok, ili zagora ili bilo koji unutarnji dio Hrvatske koji zovemo “ruralni”,  nema turizam 365 dana u godini jer nema sadržaja. Nema NIČEG što bi privuklo ljude da borave tamo poslije onih 65 sunčanih i toplih dana u otočkom slučaju. 

Zapravo, nije baš da nema sadržaja, ima ih, ali ih NITKO nije ozbiljnije i organiziranije stavio u funkciju i ponudio. A to i nije tako lako. NIJE. Treba tu puno raditi. Puno i dugo. Hrvatska (a ni države prije nje) nije uspjela zadržati 365 dana u godini domaće stanovništvo u mnogim našim destinacijama, a pogotovo na otocima. 

Njima koji su tu rođeni nije znala osmisliti sadržaje. Osmisliti život. Nema više na mom otoku levande, a zvali smo ga “otok levande”. I vina je sve manje, a zove se “otok vina – od 384 godine prije Krista”. I ono što je najvažnije i najtužnije: ljudi je sve manje. Ljudi je sve manje! I to je činjenica.

Bez ljudi destinacija je samo more ili snijeg, ili već nešto što Bog da. I čim snijeg okopni ili more ohladi, nestanu i gosti. Nestane smisao njihovog bivanja tamo. 

Jedini smisao koji je do sada nemoćno nuđen bile su niske cijene u predsezoni i podsezoni. Svakome je jasno kako to nije puno pomoglo. Ipak ne treba previše upirati prstom u “Hrvatsku”, jer je osipanje ruralnih područja i naseljavanje gradova svjetski trend i toga treba biti svjestan. Sadržaji su u gradovima, ma koliko mi šutjeli o tome. I nema u tome ništa loše. 

Sezone nema u Londonu, ni Parizu, ni Rimu, jer tamo je uvijek puno. Svih 365 dana. New York čak “nikad ne spava”. Ali sigurno je da i u tim visokorazvijenim zemljama postoje sezone u nekim manjim gradovima i u ruralnim područjima u kojima nije sve uvijek puno. Naš Zagreb je svijetli hrvatski primjer cjelogodišnjeg turizma u kojem je pojam “sezona” također potpuno isčezao.  

Neka dakle turizama u gradovima 365 dana. 

Sve je to hrvatski turizam. I u to treba ulagati. Ima i tu mnogo prostora za napredak. A za ruralna područja će trebati mnogo stručnjaka za ozbiljnije promjene. I mnogo rada. Uostalom zar i unutar jednog velikog grada ne postoji razlika između destinacije u samom centru i one u predgrađu tj. u “ruralnom” dijelu grada? Restoranu u predgrađu se sigurno treba više potruditi nego onom na središnjem trgu. Treba ponuditi nešto više kako bi se privuklo klijente. Nešto više.

Možda ne bi bilo loše malo uključiti i one manje stručne, pa čak i one nestručne. One koji mogu stvoriti podloge za sadržaje koje bi stručnjaci osmislili. Ako oni budu više tamo kad stručnjaci stignu.

Autor: Miki Bratanić

Vijesti: