EN
HR
Ako izgubimo obiteljski smještaj izgubit ćemo stalne stanovnike u malim sredinama. Izgubit će se lokalni stil života, prihodi od poreza na dohodak i drugi dohodak; imat ćemo prazna naselja većim dijelom godine. U ljetnoj će sezoni u svim tim stanovima boraviti nerezidenti vlasnici nekretnina i njihovi prijatelji. Postat ćemo zemlja bez stalnih stanovnika u malim sredinama. Zajednice izvan velikih gradova postat će vikend-općine. I ne samo to…
Ljudi žele privatni smještaj
Smještaj u privatnim stanovima i kućama u velikoj je ekspanziji u cijelom svijetu. Netko će reći da su za to krive OTA platforme poput booking.coma ili airbnbia, međutim uspjeh ovih platformi ne bi bio ovako ogroman da ipak želja za privatnim smještajem nije rasla iz godine u godinu.
U početku svog djelovanja booking.com čak nije ni poslovao s domaćinima, vlasnicima stanova i kuća. Svjedok sam nastojanja da ih pridobijemo kao i neuspješnih razgovora s Expediom. Ipak prevladalo je ono "daj ljudima ono što ljudi žele".
"Svi" iznajmljuju preko platformi
Posljedica takvog razvoja događaja je ta da danas zaista nije teško doći do gosta i to iz preko 40 zemalja svijeta samo preko jedne OTA platforme. Zato se za iznajmljivanje smještaja turistima odlučuje sve veći broj vlasnika smještajnih objekata u poznatim turističkim odredištima. Dapače, vlasnici kuća i stanova za odmor također se sve više uključuju u iznajmljivanje svojih kapaciteta putem ovih platformi.
U toj žestokoj utakmici "deblji kraj" izvlače starosjedioci koji su među prvima obnovili svoje objekte za prihvat turista. Tada je to bio možda velik zahvat i značajno unapređenje kvalitete ponude, međutim svakom novom nekretninskom investicijom nastaju noviji, bolje uređeni objekti s još većom kvalitetom smještaja.
Nekomercijalni turistički kapaciteti
Nije samo smještaj koji se deklarira kao najam smještaja turistima konkurent u pružanju usluga smještaja onima koji su "stariji" u pružanju usluge. Dapače, značajno veći kapacitet modernog, kvalitetnog smještaja nalazimo u novoizgrađenim stanovima i kućama za odmor koji se deklariraju kao "nekomercijalni turistički kapacitet". Takvog smještaja u Hrvatskoj ima gotovo tri puta više od onog klasičnog, turističkog, kategoriziranog.
Turisti postaju domaćini
Sve što je izgrađeno kao objekt za povremeno stanovanje zapravo je u svojoj naravi turistički kapacitet. Kako god ga svrstavali, takav kapacitet ugošćuje značajan broj ljudi koji ovdje borave da bi u odredištu proveli svoje slobodno vrijeme. Nije rijetkost da objekt za povremeno stanovanje kupe ili izgrade turisti koji su zavoljeli odredište kroz svoje godišnje odmore. Tako turisti postaju domaćini.
U većini slučajeva kad smještaj iznajmljuju vlasnici koji nemaju prebivalište u turističkom odredištu, taj smještaj se iznajmljuje kao što bi se iznajmio stan podstanarima, bez ikakvih obaveza domaćina. To je model koji odgovara velikom broju domaćina ali i gostiju. Zbog toga raste udio posrednika koji nude potpunu brigu oko upravljanja ovom operacijom iznajmljivanja smještaja turistima. Vlasnici sve poslove predaju "u ruke" posredniku, agenciji za upravljanje nekretninama i turističko posredovanje.
Održivo i neodrživo
Masovna izgradnja stanova za povremeno stanovanje s vremenom ulazi u fazu kad taj kapacitet i nekoliko puta premašuje kapacitet stanova za stalno stanovanje. Danas se takav razvoj sve češće naziva neodrživim razvojem. Neodrživost možemo naći na obje strane života u lokalnoj zajednici. S jedne strane veliki kapacitet smještaja za povremeno stanovanje zahtijeva velike i skupe komunalne kapacitete za opskrbu energijom, vodom, zbrinjavanje otpada, uređenje i održavanje javnih površina, cesta i slično.
S druge strane mali broj stalnih stanovnika na sebe preuzima veliki dio troškova takvog komunalnog sustava. Osim izdvajanja poreza na dohodak iz bruto plaće za nesamostalan rad i samostalna zanimanja, stalni stanovnici plaćaju i povećana komunalna davanja zbog troškova koje je uzrokovala velika izgradnja stanova za povremeno stanovanje.
Stalni stanovnici su više pod lupom kontrole pa su u pravilu discipliniraniji u podmirivanju obaveza, legalno se bave uslugom iznajmljivanja smještaja turistima i plaćaju dodatan porez na dohodak, turističku pristojbu i članarinu. Sva ta davanja se, pod pritiskom povećanih potreba za održavanjem skupog komunalnog sustava, stalno povećavaju.
Dolazimo do toga da imamo stalan rast troškova stalnog stanovništva, bujajuću konkurenciju u smještaju turistima kroz povećanu izgradnju stanova za povremeni boravak i još uvijek, zbog kratke sezone, veliki dio godine bez dodatnih prihoda za stalne stanovnike.
Dug period bez dovoljne potražnje mnogim djelatnostima onemogućava zaposlenje tijekom cijele godine.
Mogućnost poslovanja, pokretanja poduzetništva, zaposlenje, sužava se na radove u graditeljstvu, dakle u onoj istoj djelatnosti koja posredno kumulira probleme.
Druga mogućnost je sezonsko zaposlenje u trgovini, ugostiteljstvu i brojnim popratnim djelatnostima ali na kratak rok od nekoliko mjeseci.
Izvan glavne turističke sezone jednostavno nema kritične mase ljudi da bi se isplatilo poslovanje, čak i da se bude "na nuli", za većinu djelatnosti koje nisu vezane uz graditeljstvo.
Pitanje opstanka obiteljskog smještaja
Ovako složenu situaciju još dodatno otežava nerazumijevanje vlasti pa se napori za postizanje održivosti poduzimaju u potpuno krivom smjeru. Donose se mjere za smanjenje i ograničenje legalnog, kategoriziranog smještaja u domaćinstvu. Time se dodatno ugrožava opstanak lokalne zajednice jer bez dodatnih prihoda stalno stanovništvo neće moći podnijeti sve veća davanja.
U trenutku kad legalno iznajmljivanje smještaja turistima postane neisplativo doći će i do erozije prihoda od poreza na drugi dohodak, od turističke pristojbe i članarine.
Rješenje se ne može tražiti u različitim pravima i obavezama ovisno o mjestu prebivališta. S obzirom na to da je svaki oblik diskriminacije neprihvatljiv, nemoguće je zabraniti iznajmljivanje turističkog smještaja vlasnicima stanova bez prebivališta u mjestu iznajmljivanja niti je prihvatljivo da se samo njima povise davanja.
Propuštena prilika za upravljanje prostorom
Prostorom je trebalo upravljati prije početka masovne izgradnje. U prostorne planove su trebali biti ugrađeni demografski parametri i pravo na osnivanje doma za članove obitelji s prebivalištem u zajednici te namjenu objekata definirati prema potrebi stjecanja drugog dohotka kako bi se kućni proračun osnažio i pružio kvalitetniji život onima koji su se odlučili ostati živjeti u toj maloj sredini.
Što se "vikend" gradnje tiče, i ona je trebala biti ograničena prostorno ali i funkcionalno. Takav smo primjer imali u bivšoj državi kad su "vikendice" zaista bile mali objekti namijenjeni za provođenje slobodnog vremena jedne obitelji. Takvi su se objekti mogli graditi u pojedinim područjima, morali su imati veću okućnicu, u pravilu samo jednu, maksimalno dvije etaže, malih tlocrtnih površina…
Netko će reći da je to bilo ovako ili onako naopako ali s odmakom od 30-40 godina možemo vidjeti pokazatelje. Najvažniji pokazatelj je demografsko stanje. Ono je danas porazno. Ako se to htjelo izbjeći trebalo je drugačije upravljati prostorom i razvojem. Sad imamo to što imamo.
Mogući scenariji
Izostanak pravog upravljanja razvojem turizma u odredištu dovodi do posljedica koje već primjećujemo.
Jedan scenarij vodi do prodaje objekata koji se više ne mogu nositi s konkurencijom. Vlasnici i nasljednici napuštaju zajednicu i odlaze u neku drugu sredinu. Pri tome imamo primjera odlaska u veće gradove, ali i u ruralne krajeve unutrašnjosti gdje se s prihodom od prodaje nekretnine na obali može kupiti, obnoviti, izgraditi smještajni kapacitet više kategorije, veće privatnosti, ostvariti kvalitetnije stanovanje i još pokrenuti neke druge poduzetničke aktivnosti.
Drugi scenarij je učestaliji. Vlasnici do kraja života uživaju stečenu imovinu kao umirovljenici uz dodatne prihode od iznajmljivanja za dostojanstveniji život. Nasljednici prodaju imovinu, odlaze u urbane centre gdje su već stvorili novi život ili odlaze u inozemstvo.
Puno rjeđi slučaj je dugoročni najam nekretnine, recimo digitalnim nomadima.
U svakom slučaju otuđenje nekretnine od strane rezidenata, "starosjedilaca" u pravilu znači da vlasništvo te nekretnine stječu ljudi koji nisu odrasli u toj sredini, nisu tu imali prebivalište. Nemaju društvenih ni emotivnih veza s ljudima, običajima, lokalnom kulturom življenja.
Uobičajeno takav objekt novi vlasnici koriste kao stan za povremeno stanovanje, možda kao boravište. Najčešće novi vlasnici, rodbina i prijatelji u takvom objektu borave u ljetnim mjesecima, rjeđe i vikendima izvan ljeta i u zadnje vrijeme nekoliko mjeseci ako im priroda posla (rad na daljinu) to dozvoljava ili su pak u mirovini.
Kroz sve navedene scenarije zajednica gubi stalne stanovnike, zatvaraju se vrtići i škole, poštanski uredi, i poslovnice banaka, benzinske stanice, trgovine… Najočitiji primjer imamo na području Gorskog kotara.
Gubimo ono po čemu je hrvatski turizam poznat i cijenjen
Hrvatski turizam već godinama uživa poziciju među pet najboljih domaćinstava na svijetu. Ocjene dobrog domaćinstva kroz najveće OTA platforme su zaista impresivne. Možemo ih usporediti sa svjetskim dostignućima hrvatskih sportaša. Kao što smo mala zemlja za velike sportske uspjehe u nogometu, rukometu, nordijskom, alpskom skijanju, vaterpolu, jedrenju, veslanju, borilačkim sportovima, boćanju… tako smo i mala turistička zemlja za veliki broj zadovoljnih gostiju koji na prvo mjesto stavljaju gostoljubivost.
Iz ugostiteljstva, hotelijerstva brzim tempom nestaje hrvatsko kontaktno osoblje. Sve manje konobara, recepcionara, sobarica i sobara i drugog osoblja koje je u kontaktu s gostima poznaje hrvatski jezik. Kad bi se i savladao jezik potrebno je "upiti" i lokalnu kulturu da bi je mogli dalje promovirati prema gostima.
Na redu je obiteljski smještaj. I on je sve manje hrvatski, sve manje lokalni, prepoznatljiv, jedinstven.
Gubitkom obiteljskog smještaja kojega sve više zamjenjuje iznajmljivanje nekretnina, polako kopni ta naša prepoznatljivost, taj naš hrvatski brand.
Teško je ispravljati pogreške
U mnogim sredinama je teško "povratiti život". Kad dođe do kritične razine demografskog pada, do velikog gubitka mlađe populacije, mjesta se postupno pretvaraju u beživotne sredine u većem djelu godine.
U nekim pak sredinama čak i imamo lagani demografski oporavak ali je ogromna izgrađenost stanova za povremeni boravak "ugušila" puls života u većem dijelu godine.
Tome pridonosi i "raspršivanje" društvenih objekata. Kad bi na istom prostoru, u "istom krugu" bili vrtić, škola, sportska dvorana, ambulanta, pošta, banka, galerija, sjedišta udruga… stvorila bi se cjelodnevna koncentracija ljudi pa bi se u toj zoni počeli otvarati ugostiteljski objekti, trgovine… Mjesto bi imalo svoj "centar života". Na žalost, u većini manjih primorskih sredina nemamo tako promišljen razvoj.
Što možemo napraviti ?
Da bismo izbjegli pogreške na mjestima koja su, poput Gorskog kotara, tek krenula u ekspanzivni razvoj turističkih kapaciteta, najprije moramo naučiti lekciju propuštenih prilika za održivi razvoj na obali.
Sljedeći korak je proučavanje i implementacija dobrih programa u razvijenim zemljama kao što su Bavarska, Austrija, Švicarska, Italija.
O tome ćemo pisati u narednim nastavcima.
Foto: Nedo Pinezić, nedopinezic.com
